Dr. Jukić: Pandemija koronavirusa dovest će do porasta učestalosti depresije, ali i drugih poremećaja psihe

Već i sama činjenica da godinu i pol dana nakon početka pandemije na našim prostorima i dalje govorimo o ovoj temi izaziva u nama negativne emocije. No, nažalost, činjenica jest da je posrijedi problem koji još uvijek ne možemo zanemariti i o kojem za sada ne govorimo u prošlom vremenu. I još uvijek ne znamo konačne posljedice. Prijeti li čovječanstvu nakon pandemije koronavirusa i pandemija depresije, kako tvrde neki psihijatri? Pitanje smo adresirali na dr. Melitu Jukić, specijalisticu psihijatrije i subspecijalisticu biologijske i socijalne psihijatrije te voditeljicu Odjela psihijatrije Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar.

– Kada govorimo o depresiji, onda treba podsjetiti i naglasiti kako je depresija psihički poremećaj koji je najčešći psihički poremećaj, ali i jedna od najčešćih bolesti uopće. Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će u sljedećih nekoliko godina depresija biti pri samom vrhu učestalosti svih poremećaja, odnosno bolesti uopće. Imajući u vidu razmjere pandemije i njezine posljedice na svim aspektima života, za očekivati je da će doći do porasta učestalosti depresije, ali i drugih psihičkih poremećaja – kaže dr. Jukić ne želeći tehnicirati o konačnim brojevima i razmjerima, ali i naglašavajući da struka koja se bavi duševnim zdravljem zamjećuje porast broja ljudi koji se obraćaju zbog psihičkih smetnji nastalih kao posljedica svega što je pandemija koronavirusa promijenila u našim životima.

– Uz depresiju često se pojavljuju različiti anksiozni poremećaji, evidentan je porast konzumacije alkohola i drugih sredstava ovisnosti, među njima i psihofarmaka, odnosno zloporabe lijekova, a svjedočimo i porastu nasilničkog ponašanja koje opet može biti posljedica različitih psihičkih stanja nastalih u okolnostima pandemije.

Kao uzrok psihičkih poremećaja, dodaje dr. Jukić, prepoznaju se različite situacije:

– Ako govorimo o ljudima koji su preboljeli teži oblik koronavirusa, mnogi od njih mjesecima nakon završetka bolesti imaju tjelesne posljedice u obliku, sada već svima poznatog, postcovid sindroma. Sasvim je razumljivo i za očekivati da će tjelesne smetnje koje dugo traju, i nakon što je bolest završila, izazvati i psihičke smetnje. Ako netko mjesecima ima bolove u mišićima, zanošenja, vrtoglavice, manjak koncentracije, poteškoće s pamćenjem i manje je funkcionalan i odnosu na stanje prije preboljenja, nije neobično da razvije i neki od psihičkih poremećaja.

Najčešće će se pritom javiti tjeskoba, nemir, osjećaji neizvjesnosti vezani za trajanje navedenih smetnji, ali i strah zbog eventualnog pogoršanja stanja. Ljudi koji su zbog korone bili hospitalizirani, a pogotovo oni koji su imali izrazite respiratorne simptome te morali završiti na respiratoru, opisuju vrlo neugodne psihičke simptome koji svojim karakterom odgovaraju slici Posttraumatskog stresnog poremećaja. Opisuju noćna buđenja s neugodnim osjećajem gušenja, često se prisjećaju nemoći, slabosti, straha koji su osjećali, ali i nelagode koju izaziva sam boravak u bolnici. Dr. Jukić dodaje:

– Tako ovi pacijenti znaju isticati da im je osobito teško bilo to što im nitko nije mogao doći u posjet u situaciji u kojoj su imali osjećaj da možda neće preživjeti. Isto tako im je bilo izrazito neugodno komunicirati s osobljem bolnice, zbog opreme koje osoblje nosi na sebi. Jedan pacijent mi je rekao da bi mu bilo puno lakše da je mogao vidjeti lica liječnika i sestara, da mu je teško padalo to što svi izgledaju jednako u „skafanderima i maskama“ i to što ne zna tko mu se obraća, a pri tome je verbalna komunikacija otežana zbog te iste opreme.

Dr. Jukić pozornost skreće i na još nešto:

– Mnogo ljudi je izgubilo svoje najbliže koji su preminuli od korone i osim normalne reakcije žalovanja osjećaju ljutnju, bijes, izrazitu tjeskobu i svakodnevno se pitaju bi li njihovi najbliži danas bili živi da smo svi skupa ozbiljnije shvatili situaciju. Svakodnevno svjedočimo kroz svoje ambulante da nam se ljudi obraćaju zbog žalovanja za svojim najmilijima. Navest ću kao primjer slučaj s početka tjedna. Kroz samo jednu ambulantu susrela sam se s tri pacijenta kojima su najbliži umrli od korone. Jedna od njih je žena koja je i sama preboljela teški oblik bolesti, a dok je ona srećom preživjela, njezina kći je umrla. Nije imala ni četrdeset godina i nije imala nikakve komorbiditetne bolesti.

Nerijetko se za pomoć obraćaju i ljudi koji imaju psihičke smetnje, s naglaskom na anksioznost, strahove, nesanicu, ali i depresivne reakcije, a vezano za zanemareno liječenje drugih bolesti.

– Nije teško zamisliti kako je čovjeku s nekom malignom bolešću ili teškim srčanim ili drugim bolesnicima koji nisu imali mogućnost obavljati svoje redovite preglede i pretrage i kojima je njihova osnovna bolest u međuvremenu uznapredovala, a nažalost, neki od njih zbog navedene situacije nisu preživjeli. Isto tako, zamjećujem kroz rad u ambulanti nemali broj ljudi koji imaju strah od normalnih aktivnosti koje uključuju susretanje više ljudi, jer se gotovo panično boje zaraze. Slijedom toga su značajno smanjili svoje izlaske iz kuće, što onda posljedično dovodi do pada raspoloženja, osjećaja izoliranosti, a neki od njih navode da imaju osjećaj da će „poludjeti“ od cijele situacije.

Zasad nije načinjena ozbiljna analize statističkih podataka, no broj onih ljudi koji do sada nisu psihijatrijski liječeni, a unatrag godinu dana su završili na psihijatrijskom liječenju zbog pokušaja suicida i koji su samo pukom srećom nisu uspjeli u toj svojoj nakani, izvan svake sumnje je povećan.

– Veliki udio među njima čine ljudi koji su u nekom kraćem razdoblju prije pokušaja suicida preboljeli koronu. Nakon korone je, od strane njihovih najbližih, zamijećena promjena u njihovu ponašanju; zatvoreniji su, zbrkani, nervozni, naprosto drukčiji. Govorim o onima koji su imali sreću biti spašeni i liječeni nakon tog drastičnog i ozbiljnog pokušaja i koji mahom nisu nikada prije imali nikakve depresivne ili druge smetnje. Pitanje je koliko je onih koji nisu imali tu sreću da budu spriječeni u svom činu.

Uglavnom, svakako je za očekivati povećan broj depresivnih i anksioznih poremećaja u ljudi koji su zbog pandemije ostali bez posla i osnovnih sredstava za život, a takvih, ako se situacija s koronom nastavi kroz mjesece koji nam slijede, neće biti malo.

– Iskoristit ću ovu priliku i pozvati sve one koji osjećaju bilo kakve psihičke smetnje, a pogotovo ako te smetnje traju dulje i pogoršavaju se u svom intenzitetu, da svakako posjete psihijatra. Nadam se da smo shvatili kako odlazak psihijatru nije nikakva sramota, da je to identično odlasku kirurgu, internisti ili bilo kojem drugom specijalisti. Kao što svatko od nas može dobiti infarkt ili imati malignu bolest, svatko može biti depresivan, tjeskoban ili imati neki drugi psihički problem. Volim svojim pacijentima, a osobito onima kod kojih primijetim nelagodu oko dolaska psihijatru, reći da u današnje vrijeme imati svog psihijatra zapravo znači držati do sebe i biti odgovoran. Volim ih podsjetiti na zapadnu filmsku produkciju u čijim filmskim djelima uglavnom oni likovi koji imaju mnogo novca redovito posjećuju psihijatre i psihoterapeute. Pri tome treba iskoristi blagodati našeg zdravstvenog sustava unutar kojeg tu istu uslugu mogu dobiti u okviru osnovnog zdravstvenog osiguranja.

No, vratimo se još malo na situaciju oko pandemije, sve ono što smo prošli, ali i ono što nas možda u bliskoj budućnosti očekuje…

– Ono što je dobro u cijeloj situaciji, ipak ne možemo reći da se ne može ovladati tom situacijom, za razliku od npr. potresa i posljedica koje mogu nastati razaranjem kada se dogodi. Imati na raspolaganju cjepivo, a ne iskoristiti ga, ne iskoristiti priliku spriječiti sve posljedice koje još pandemija može izazvati je najblaže rečeno – neozbiljno. Sjetimo se kako smo bili ljutiti, bijesni, povrijeđeni, kada cjepiva nije bilo dovoljno, a neki su se cijepili „preko reda“. A sada, kada cjepivo možemo dobiti kada god poželimo, nema zainteresiranih za cijepljenje.

Ne napadajući nikoga, dr. Jukić naglašava:

– Podsjećam na to kako volimo isticati svoju solidarnost, spremnost na pomoć drugima i brigu o njima, zaista ne vidim lakšeg načina da se mnogima pomogne od čina cijepljenja. Vrlo lako možemo omogućiti ljudima oko nas da normalno obavljaju liječničke preglede, da rade i zarađuju, da ne ostanu bez primanja. Omogućiti mladima da se normalno školuju, druže, izlaze, što nije ništa manje važno. Sjetimo se samo da mnogi učenici ili studenti koji su u vrijeme pandemije započeli svoje školovanje ili akademsko obrazovanje, zapravo ne znaju kako izgleda normalno školovanje ili studiranje. Da ne nabrajam dalje, puno toga možemo promijeniti povećanjem broja cijepljenih. Vratit ću se na početak razgovora; prema broju cijepljenih dalo bi se zaključiti da u našem društvu pandemija i depresija ili pandemija i neki drugi psihički poremećaj ne idu isti kontekst, odnosno da nama pandemija ne predstavlja nikakav problem. No, nažalost, to nije činjenično stanje. Na kraju ću samo, kao liječnik reći, hvala onima koji su se cijepili – zaključuje dr. Melita Jukić.