Dr. Melita Jukić: Posljedice COVID krize po našu psihu ovisit će (i) o nama samima

Pandemija koronavirusa u globalnom smislu velika je nepoznanica. Okolnosti u kojima živimo, tzv. ”novo normalno”, ipak nisu normalne i utječu na naše mentalno zdravlje. Jer, stubokom smo promijenili način života, izgubili smo svakodnevne rutine, distancirali se jedni od drugih… Što na to kaže struka, konkretno dr. Melita Jukić, specijalistica psihijatrije i subspecijalistica biologijske i socijalne psihijatrije, inače voditeljica Odjela psihijatrije Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar?

– Za početak, iz perspektive jednog psihijatra, moram zamijetiti i izraziti zadovoljstvo što su se u javnom prostoru, uključujući medije i društvene mreže, u zadnje vrijeme počele spominjati i moguće posljedice po mentalno zdravlje ljudi u okviru ove krizne situacije u kojoj se već dulje vrijeme nalazimo.

Naime, prvotno, svi se možemo sjetiti izvješća koja smo mogli pratiti kroz medije. Isprva su se svodila na suhoparne brojke o oboljelima, kao da se sve to događa strojevima, a ne ljudskim bićima. Istovremeno, ljudi su proživljavali različita psihička stanja, bili zbunjeni, preplašeni, zatečeni situacijom, stihijski su odrađivali ono što je bilo naređeno od nadležnih, prilagodili se ograničenjima više ili manje uspješno.

Tijekom prvog vala, čini se iz aktualne perspektive s vremenskim odmakom od nekoliko mjeseci, ljudi su bili manje ili više u svojevrsnom šoku…

– Točno. O bolesti se tada znalo mnogo manje nego danas, a svi smo bili u stanju kolektivne anksioznosti, koja je sasvim prirodna u situacijama nečeg nepoznatog, nečeg iznenadnog, na što nismo pripremljeni i čije posljedice mogu biti smrtonosne. Većina ljudi je, uglavnom, bez previše pobune i ljutnje podnosila sve što se događalo tijekom prvog vala pandemije. Nismo se previše bunili na prvo zatvaranje svih poprišta kulturnih i socijalnih događanja, uključujući i nama tako neizmjerno važne ugostiteljske objekte, oduzimanje tog gotovo „svetog“ rituala pijenja kave na kojem se odvijaju tako važni razgovori i postižu važni dogovori. Zaklete šopingholičarke podnosile su zatvaranje trgovina bez apstinencijskih kriza, a nije nam smetalo ni pokazivanje svakodnevno propusnice kod odlaska na posao i s posla. Pjevali smo s balkona, pozdravljali zdravstvene radnike, skladali stihove stožeru, gledali kazališne predstave na internetu, osjećali da smo u svemu ovome zajedno i da samo zajedno možemo pobijediti “ovo zlo koje nam se događa“. I tada je, doduše, bilo Nevjernih Toma. Istovremeno s prethodno pristojnom i spomenutom većinom, bilo je onih koji su vjerovali u razne teorije zavjere, onih koji uopće nisu vjerovali u postojanje virusa do onih koji su bili opsjednuti s „puštanjem virusa iz laboratorija“, kao da je u konačnici bitno je li virus „pravi“ ili nije.

Kako god, činjenica je da je prvi val bio blaži, posljedice su – promatramo li broj teških slučajeva i broj umrlih – bile mnogo manje u odnosu na aktualnu situaciju.  

– Istina, svi skupa smo sretni dočekali ljeto, uživali, kao da se situacija više ne može ponoviti. Neki su i u tom razdoblju prošli mnogo gore nego ostali. Mnogi kronični bolesnici vjerojatno nisu uspjeli obaviti svoje potrebne preglede, što zbog toga što nisu uspjeli doći liječniku ili, pak, zbog svoga straha da se ne zaraze koronom. Mnogi poduzetnici i njihovi djelatnici ostali su bez sredstava za život, a neki ljudi su izgubili svoje najmilije bez da su se uspjeli oprostiti od njih. Dakle, nemali broj ljudi nije se uspio oporaviti niti od prvoga vala i svega što je on donio sa sobom, a evo, događa nam se ponovo i to u punom gorem obliku.

Zašto je važno to spominjati?

– Zato što nismo u svemu podnijeli jednake posljedice, a stoga nije za očekivati niti da ćemo svi imati iste posljedice po mentalno zdravlje. Koje i kakve će posljedice biti ovisit će, osim o konkretnim situacijama u kojima smo se našli,  još i o čitavom nizu čimbenika. Između ostaloga i o našoj osobnosti, o našim obrascima ponašanja, bazičnim uvjerenjima, vulnerabilnosti i sposobnostima da se nosimo sa stresnim situacijama.

Ovo što sada osjećamo na psihičkom planu, dodaje naša sugovornica, akutno je stanje koje će većina nas prebroditi bez dugoročnih posljedica po psihičko zdravlje. No, tek će vrijeme po svršetku ove nevolje pokazati koliko je naše mentalno zdravlje zapravo narušeno, smatra dr. Jukić, stručnjakinja s 20-godišnjim psihijatrijskim iskustvom.

– Dok ova izvanredna situacija traje, ljudi se različito uspješno suočavaju sa stresom. Oni koji su i inače osjetljiviji, vrlo lako mogu imati izražene anksiozne simptome, osobito panične napade. Tome svakako doprinosi osjećaj da ne kontroliramo situaciju, da ne ovisi sve o nama, jer i drugi, oni oko nas, imaju udjela u tome što nam se događa. S druge strane, već spomenute osobe koje ne vjeruju uopće u cijelu priču o pandemiji i teško bolesnima i umrlima, osjećaju bijes, ljutnju, napetost, jer vide smisao poduzimanja bilo kakvih mjera pa znaju imati i impulzive ispade kada se nađu u situaciji da ipak te mjere moraju poštovati. Tako je bilo, na sreću ne previše, onih koji dođu na pregled u bolnicu i odbijaju staviti masku, pri tome vrijeđajući i zdravstveno osoblje i one koji poštuju mjere. Možemo samo zamisliti kako se takve osobe ponašaju izvan zdravstvenog sustava. I upravo takva ponašanja samo još dodatno pojačavaju strah i anksioznost onih koji poštuju preporučene mjere.

Anksioznost, koja je vjerojatno u ovakvim situacijama najčešći opći psihički simptom, vrlo često za sobom povlači i druge probleme…

– Nažalost, da. Kako bi si olakšali, mnogi ljudi će posegnuti za alkoholom, iako do tada nikada nisu imali problem prekomjernog pijenja. Alkohol će trenutno zaista pomoći u smanjenju napetosti, pospješit će nam san, malo će nam se popraviti raspoloženje. Ali, samo nakratko. Baš u tome se i krije zamka. Vrlo lako od jedne čašice „samopomoći“ možemo doći do stanja ovisnosti o alkoholu što onda predstavlja ozbiljan problem koji nije lako riješiti. Dosadašnja istraživanja vezana za mentalno zdravlje u vrijeme pandemije već su ukazala na povećanu potrošnju alkohola, čak i kod zdravstvenih djelatnika. Mogli smo čuti i o povećanju obiteljskog nasilja koje također često ide uz konzumaciju alkohola. Osim alkohola povećana je i zloporaba psihofarmaka, što također može u konačnici biti ozbiljno te naglašavam da psihofarmake nikako i nikada ne treba uzimati na svoju ruku.

Već spomenuta situacija u kojoj će mnogi ljudi ostati bez posla ili su nažalost već ostali, nikada ne prolazi bez psihičkih posljedica, a pogotovo, ako je obitelj ostala bez ikakvih primanja. Dr. Jukić na tu temu:

– Mnogi od tih ljudi se osjećaju izgubljeno, ne vide izlaz iz situacije, ne spavaju, nemaju volje ni za što, jer ne vide hoće li, kada će i na koji način njihova egzistencija biti riješena. Sasvim je realno za očekivati da se kod njih razviju depresivni poremećaji i to je svakako razlog, kao i uvijek kada je depresija u pitanju, da obavezno potraže stručnu pomoć. Imam ovdje potrebu napomenuti da je depresija vrlo ozbiljno stanje i da kada predugo čekamo s liječenjem može imati kobne posljedice.

Sve skupine su, napominje dr. Jukić, u aktualnoj situaciji više ili manje ranjive…

– Osobito je teško starijim i nemoćnim osobama smještenim u ustanovama za stare i nemoćne koji ne mogu biti u kontaktu sa svojim obiteljima, a istovremeno svakodnevno gledaju na televiziji o tome da su ugrožena skupina, da ni ustanove u kojima su smješteni nisu uvijek utvrde sigurnosti od zaraze i da mnogi stariji umiru. Niti djeca nisu prošla neokrznuto u ovoj situaciji. I ona slušaju i gledaju sve što se događa oko njih, osjećaju strah za svoje bake i djedove, gledaju nervozne roditelje, nemaju mogućnost normalnog ponašanja u školi ili u školu uopće ne idu. Osjećaju neizvjesnost koja nas okružuje, svugdje je oko nas. Za djecu, koja su nasreću često mnogo „žilavija“ od odraslih, opet će najvažnije biti upravo kako se njihovi najbliži u cijeloj ovoj situaciji ponašanju, kakvu su im atmosferu u kući osigurali, koliko kvalitetno vrijeme provode s njima i koliko mira i sigurnosti dobiju u svojoj obitelji.

Ne treba posebno nabrajati koje su sve podskupine i na koji način pogođene, jer zapravo nema onih koji su izolirani od pandemije. Kako ćemo proći u konačnici, pa i što se tiče mentalnog zdravlja, ipak nasreću dobrim dijelom ovisi i o nama samima…

– Podsjetimo se, barem mi koji smo preživjeli rat, kako je u to doba bilo još i gore. Nismo mogli utjecati na to koliko gdje će i koliko granata padati. Često nije bilo niti struje, niti vode, pa ni hrane. I većina ljudi je ipak iz rata, ako promatramo dugoročne posljedice izišla psihička zdrava. Podsjećam, sada možemo utjecati na mnogo toga. Poštujmo mjere što god mislili o njima, jer bolje su bilo kakve mjere i pravila u kriznim situacijama nego nikakve mjere. Struktura i pravila nam ipak daju određenu sigurnost.

Svatko od nas, dodaje još dr. Jukić, jedan je kotačić u cijeloj ovoj priči i da sustav bolje funkcionira kada je više kotačića u funkciji.

– Volimo se izjašnjavati kršćanima, pa i ovu situaciju  trebamo iskoristi za potvrdu svoje vjere ili, pak, svoje ljudskosti, ako nismo vjernici. To ćemo najbolje pokazati brigom za drugoga, čuvanjem drugoga. Čuvanjem drugoga od bolesti čuvamo i društvo. Kriza će kraće trajati, a onda i sve prethodno spomenute posljedice. Negdje bismo u sebi trebali probuditi onaj tako dobar osjećaj koji kao da se negdje putem tijekom godina izgubio, a to je osjećaj za opće dobro.

Dr. Melita Jukić u završnim rečenicama poentira:

– Dobra knjiga, dobar film, igra sa svojom djecom, prisjećanje na neka davna vremena s našim starijima, šetnja sa psom, telefonski razgovor s prijateljem kojeg dugo nismo čuli, slušanje glazbe, ples sa svojim supružnikom…, najbolji su lijek protiv stresa i kriznih stanja. Svakoj krizi dođe kraj, pa će tako doći i ovoj. Uza sve loše što je donijela, tko zna što ćemo dobroga iz nje izvući.

NAPOMENA: Sve fotografije snimljene su prije početka COVID-19 pandemije.