Te 1991. godine u Hrvatskoj, pa i u Vinkovcima još je bilo zanesenjaka koji su posljednji put slavili „Prvi maj”. Izlet i roštilj bio je i tog dana za njih klasika, iako u osjetno manjem zanosu i gužvama u odnosu kako je to bilo godinama ranije.
Miris baruta ipak se osjećao u zraku. Figurativno. Ali i doslovno. Krvavi Uskrs unio je nemir, strah i neizvjesnost, no nastojalo se živjeti „normalno”, uz nadu kako do totalnog rata neće doći. Barikade su bile po svim selima sa većinski srpskim stanovništvom, dok su noćna puškaranja već postala klasika kao petarde uoči Nove godine.
Ipak dovoljno je ući u arhivu i pročitati hrvatske tiskovine prije drugog svibnja i nakon dugog svibnja, jasno će svima vidjeti kako se iluzija o miru gubila, a stvarnost o krvavom ratu rađala…
Već iduće jutro, u vinkovački je kraj donijelo bol koja se nije osjetila 46 godina kada su bili smaknuti vinkovački intelektualci samo zato što su Hrvati. Tog 2. svibnja 1991. godine vinkovačka Općina izgubila je 12 svojih sinova koji su mučki ubijeni u četničkoj zasjedi, opet samo zato što su Hrvati. Lokalno stanovništvo okupljeno oko SDS-a (prethodnica SDSS-a, op.a) i četnika, što seoskih, što prekodunavskih, počinilo je nezapamćen masakr, ali i najavilo nove masakre.
Iako je od 13. kolovoza 1990. godine pa sve do masakra u Borovo Selu na području Hrvatske prema evidenciji MUP-a bilo čak 89 oružanih napada, uz dvije žrtve te čak 154 podmetanja eksploziva tek je događaj iz Borovo Sela pokazao što nas uistinu čeka u narednim tjednima, mjesecima i godinama.
I s kim imamo posla.