Đuro Kozarac, lik iz serije „Šešir profesora Koste Vujića“ i lik iz novele „Moj stric“ Josipa Kozarca

Isječak iz serije Šešir profesora Koste Vujića, FOTO: screenshot

Piše: Matej Delaš

Više sam puta ustvrdio (sam sebi za zrcalom, društvu koje me nije slušalo ili ispisujući pokušaje pametovanja) kako su naši istočni susjedi (znam, eufemizam zbog onih koji se ježe na riječ „Srbi“) kroz više svojih filmova i serija na lijep način prikazali svoju povijest i kulturu. Sjetimo se filmova „Ivkova slava“, „Zona Zamfirova“, „Kad ljubav zakasni“ ili u naslovu spomenute serije (no i filma, iako nije pametno gledati ga ako mislite pogledati seriju) „Šešir profesora Koste Vujića“ koja je snimljena, mislim, 2012. godine i u kojoj Vojin Ćetković glumi Đuru Kozarca, jedan od sporednih muških likova o kojem ću u donjem dijelu teksta iznijeti više. Rijetko sam obožavatelj balkanskih komedija pa me ne oduševljava niti komedija „Mrtav ladan“ čije poznate rečenice citiraju najbolji statusari dnevnih tema te čiji se humor u jeziku svodi na niske visine (ili visoke nizine, nisam siguran) u kojima je dovoljno pokazati da ne znamo dalje od dobro spakirane psovke ili da nas ona uz sve kreativne jezične mogućnosti najviše oduševljava.


Đuru Kozarca, kako sam napisao iznad, utjelovio je Vojin Ćetković u seriji „Šešir profesora Koste Vujića“, snimljenoj prema istoimenome romanu Milovana Vitezovića, nadahnutom istinitim likovima i vjerojatno događajima. U zadnjoj generaciji profesora Koste u Prvoj beogradskoj muškoj gimnaziji slučajno se našlo šest znamenitih srpskih ličnosti, a to su bili Mihailo Petrović Alas, Milorad Mitrović, Jovan Cvijić, Jakov Prodanović, Pavle Popović i Ljubomir Stojanović. Đuro Kozarac predstavljen je kao fratar iz Dalmacije koji dolazi preuzeti direktorsku funkciju te osim što postrojava učenike, profesorima je u toj ustanovi od samoga početka predstavljao pravi autoritet. Dok profesor njemačkoga jezika i razrednik Kosta kratko prije svoga odlaska u mirovinu blago autoritativno vodi svoj razred i vjeruje da će oni jednoga dana biti znamenite ličnosti, drugi profesori žale se na njihovo ponašanje jer je odmetničko i revolucionarno. Ravnatelj Kozarac pokušava dotjerati u red najprije razrednika Kostu jer smatra da je njegov autoritet upitan, a zatim i razredni odjel u kojem na jednoj od zamjena pokazuje kako se autoritet nekada držao strogošću, šibom i šamarima. Poznato je da je baš ravnatelj Đuro Kozarac u svoje vrijeme upravljanja šabačkom i beogradskom gimnazijom u Cvijićevim „Uspomenama“ slovio kao ravnatelj koji stvara gimnaziju, a šabačka je postala najuređenijom u zemlji. Prikazan je, nadalje, kao konzervativan ravnatelj koji je zagovarao red, rad i disciplinu. U jednoj od zadnjih scena htjet će da mlade revolucionare razrednik najstrože kazni, no profesor Kosta reći će mu da će njih dvojica „biti poznati samo po tome što su bili profesori tim mangupima“. Braneći svoje centralističke stavove, više će puta doći u sukob mišljenja s profesorom Kostom, govoreći o školi i govoreći o društvenome uređenju.


Naravno, upoznavši se s likom ne može ne očešati ušne dlačice prezime Kozarac. Istraživši vezu s Josipom i Ivanom (nakon čega sam se zapitao hoću li se moći jednoga dana nazvati kozarologom), ne znam gdje sam točno naišao na podatak da je pripovijetka „Moj stric“ Josipa Kozarca zapravo priča baš o Đuri Kozarcu, u njihovoj obitelji značajnoj i presvetoj pojavi zbog čijega bi se posjeta uređivale sobe i, ako se dobro sjećam, spremali kreveti i pripremala najbolja jela. Podsjetilo me to, naravno, na film „Groznica subotnje večeri“ gdje se obitelj za stolom svaki puta križa kada se spomene ime njihova sina koji se zaredio (no koji će pred kraj filma, tvrdeći kako gledanjem u križ vidi samo tipa na križu i ništa više, skinuti svoj kolar), no to je samo moja digresija. Radnja priče „Moj stric“ događa se u posavskome selu R. i pripovjedač Josip govori o tome kako je uvijek uz svoga strica, stanovitoga Đuru Kozarca, osjećao nelagodu te ga je redovito izbjegavao jer je u tome svećeniku, u njegovu držanju i pogledu kao dijete uvijek osjećao nešto mračno i odbojno. Šlag na tortu dodat će situacija kada je strica uhvatio in flagranti sa ženom, a uplest će se i u njegovu potencijalnu vezu sa Zlatom. Na više se mjesta pronalazi podatak kako je fratar Đuro Kozarac premještan zbog svojih afera, a na kraju pripovijetke susrest će ga Josip, ako se dobro sjećam, u Đakovu među nekolicinom crkvene svite te se na trenutak skameniti jer cijeloga je života prema tome čovjeku osjećao odbojnost i neku neprirodnu dozu strahopoštovanja. Iako je vjerovao i, ako se dobro sjećam, jednomu mlađem kapelanu, u zadnjim će redcima saznati da je i taj crkveni vjerodostojnik morao nestati iz njihova mjesta baš zbog afere sa Zlatom. Mučaljivo, da.

Ne želeći iznositi biografiju objekta svoje priče, nadam se da ću u jednome od svojih budućih razgovora saznati puno više o pripovijetki „Moj stric“ i gospodinu Kozarcu. Posebno o gospodinu Kozarcu jer pripovijetku sam sa zadovoljstvom pročitao, a likovi kojima je Josip želio prikazati dvoličnost religijske hijerarhije, sigurno su vječna preokupacija čitatelja i gledatelja koji traže više od samoga smijeha. Mučaljivo, da. No umjetnost ne mora biti lijepa da bi bila visoka. Rijetko kad jest. Eto toliko.