Filip Jazvić: Imamo pravo na nadu i snove o 1. ligi!

Pola tuceta su Cibalijini nogometaši isporučili u mrežu Hrvatskoga dragovoljca prošle subote. Rene Šarić proglašen je igračem utakmice, bio je dvostruki strijelac u prijelomnim trenucima, za 2:0 i 3:0. No, izvjestitelj uopće ne bi pogriješio, a kamoli kardinalno, da je u rubriku ”Igrač utakmice” upisao ime i prezime Filip Jazvić.

Riječ je o igraču koji je ljetos aterirao uz bosutske obale. I kojem odmah na početku, umjesto zagrijavanja, serviramo lagano pitanje – tko je Filip Jazvić?

– Rođen sam u Bugojnu 1990. godine. Imao sam godinu dana kada smo mama Marija, sestra Ivana i brat Ivan silom neprilika morali u Njemačku, a tata Franjo ostao je na ratištu, gdje je i ranjen kao pripadnik HVO-a. Nakon pet godina Berlina vraćamo se u naše krajeve, u Knin. Ondje je u međuvremenu doselilo dosta naših ljudi iz Bosne i Hercegovine – kaže Filip Jazvić koji je u Kninu napravio prve nogometne korake.

– Prvi trener bio mi je Marko Runje, tada još uvijek igrač Dinare i trener mlađih kategorija. Ondje sam igrao do 15. godine kada je uslijedio odlazak u Hrvatski dragovoljac. Među sigetskim neboderima završio sam kadetski i juniorski staž.

A u hrvatskoj metropoli usput i ugostiteljsku školu. No, od toga u životu nije zaradio ni kunu, ni euro cent… Od nogometa jest ponešto.

– Još kao tinejdžer potpisao sam stipendijski ugovor s HD-om koji me slao na tri posudbe. Prvo Rudeš, potom Vrapče i na kraju kutinska Moslavina. U Kutini mi je puno pomogao pokojni Ivan Spajić koji je umnogome utjecao na moju karijeru, dugujem mu vječnu zahvalnost.

Još jednog trenera naš sugovornik posebno je izdvojio:

– Davor Mladina. Njega sam zatekao u HD-u po povratku iz Moslavine. I kod njega debitirao u Prvoj HNL. Sjećam se, kako ne, igrali smo na Maksimiru protiv Dinama i izgubili, čini mi se, 4:1. Ili 4:0, nisam siguran. Ali, siguran sam da je tada moj suigrač Marcelo Brozović bio najmlađi debitant, a ja odmah iza njega. Hvala Mladini na povjerenju.

I Jazvić je kasnije, baš poput Brozovića, završio u Interu. Ali, u zaprešićkom…

– Da, moje daljnje nogometne destinacije bili su Istra 1961, Inter, opet HD i ponovno dobra sezone kod Davora Mladine, a onda prvo inozemno iskustvo. Rumunjska, Cluj.

Nakon sezone u Cluju, odigrao je sezonu i za Targu Mures. Obje sezone imale su isti zajednički nazivnik – klupski financijski problemi. Skoknuo je potom do Izraela (Hapoel Haifa), kraću avanturu bilježi i u sarajevskom Željezničaru, nešto je odigrao i u Poljskoj, da bi se ponovno skrasio u Rumunjskoj. Nažalost, ni treća nije bila sreća!

– Igrao sam za Hermannstadt u čijem sam dresu protiv Voluntarija doživio tešku ozljedu, parcijalnu rupturu Ahilove tetive. Hvala dr. Zoranu Tocilju na pomoći kroz proces rehabilitacije. 

Nakon čak godinu dana stanke Jazvić je prošloga ljeta stigao u Cibaliju. S jednim jedinim ciljem – oživjeti karijeru…

– Stvarno sve najbolje o Cibaliji, Vinkovcima i Vinkovčanima. Privukla me ovdje iskrenost i otvorenost ljudi u klubu, ali i Cibalijin rejting, kultni je to hrvatski klub.  

Cibalia je stara, ugledna sredina, zanimljiva i kao odskočna daska za neku novu inozemnu avanturu…?

– Vidjet ćemo, ne razmišljam zasad ni o čemu drugom nego o Cibaliji i njezinu uspjehu. Ne, dolazak ovdje ne doživljavam kao korak unatrag, jer sam ja kao prvoligaški igrač. Ponavljam, godina dana stanke predugo je razdoblje u karijeri profesionalnog nogometaša, važan mi je kontinuitet igre, a ovdje ga imam. Trener Tomić ima u mene veliko povjerenje, osjećam to, znam to cijeniti i svakim danom sve sam čvršći u uvjerenju kako nisam pogriješio dolaskom u Vinkovce. Dapače…

Jazvić je sjajan individualac, igrač koji pravi razliku na terenu. I to na oba krila, praktički mu je svejedno na kojoj strani ordinira. Imao je stanovitih problemčića s bedrenim mišićem, ali i s nestrpljenjem te preranim povratkom na teren protiv Sesvećana zbog čega je uslijedila nova stanka. No, sada je skroz OK, u punoj formi i spremnosti suparničke obrane suočiti s mnoštvom problema.

– Zadovoljan sam, iako uvijek može bolje.

Teško se može reći da može bolje od one fantazije protiv Hrvatskog dragovoljca…

– Pa, može, da nisu imali raspoloženog vratara mogli su Vinkovce napustiti s još ponekom loptom u mreži. Bili smo stvarno dominantni, čvršći, jači, u svemu bolji, uvijek za korak ispred protivnika. Taj rezultat dodatno je osnažio i naše samopouzdanje, o atmosferi u svlačionici da i ne govorim. Prava smo klapa, nema egoizma, zasluga je to i trenera Tomića koji fino balansira stvari.

Cibalia se neviđenom lakoćom obračunala s HD-om, donedavno liderom Druge HNL. Koliko onda vrijede Nebesko-plavi, a u posljednje vrijeme sve češće Crni?

– Jedna smo od najboljih ekipa u 2. ligi. To ćemo pokazati na proljeće, nakon što prođemo zajedničke pripreme. Podsjećam, ljetos smo se skupljali u hodu, bilo je i nekih problema s ozljedama, nismo mnogo utakmica odigrali u najjačem sastavu. Neki su nam bodovi izmaknuli u posljednjim minutama, a o sucima neću, nije moja domena…

Je li prehrabro snivati prvoligaške snove?

– Nije. Barem su snovi i nada besplatni. Imamo pravo na njih. Naša ambicija je pobijediti svaku utakmicu, uključujući i nedjeljnu na gostovanju kod Osijeka II. Dobar rezultat iz Osijeka dao bi nam dodatni poticaj uoči domaćeg utakmice protiv Junaka s kojom završavamo jesensku dionicu. A na otvaranju proljetne opet smo domaćini, dolazi nam Dugopolje. Neki dobar niz u te tri utakmice baca nas u gornji dom i otvara finu perspektivu u kontekstu borbe za vrh. Liga je zanimljiva, sve je gusto, bodovna razlika nije velika, ni do vrha, ni do dna. Ali, ponavljam, mi pripadamo gornjoj sferi.

Jazvić je sigurno do ljeta Cibalijin čiji navijači cijene njegov lik i djelo.

– Osjetio sam to još dok je bilo publike na tribinama. A osjećam i na gradskim ulicama, rado pozdravljaju, još rađe odzdravljam. Dobra je vibracija ovdje, već dugo se nisam ovako dobro osjećao kao u Vinkovcima. Pozitiva, sjajni suigrači, sjajni navijači. Nema ih sada nažalost na tribinama, ali osjećamo ih. I u ime svlačionice zahvaljujem im na podršci. I ovim putem šaljem velike pozdrave.