Fran Poštenjak, doktor za drveće: Požare možemo spriječiti pravilnim odabirom vrste stabala pri sadnji

Vatrena stihija, kao i tijekom mnogih ljeta u našoj povijesti, nije iznenadila nikoga niti ove godine dok „hara“ našom obalom. Ova godina posebno je kritična zbog razdoblja dugotrajne suše koja utječe na pojavu požara znatno češće i brojnije nego inače. Prema izvješću o požarima Europskog informacijskog sustava za šumske požare (EFFIS) o požarima u 2021. godini na razini EU opožareno je 500.566 ha površine i to većinom u razdoblju srpnja i kolovoza. Također, opožarene su i zaštićena Natura 2000 područja s gotovo 1/5 udjela (102.568 ha) u opožarenim površinama.

S obzirom na količinu i intenzitet požara Europski informacijski sustav za šumske požare predviđa da bi ova godina mogla biti čak i gora od 2017. koja drži neslavni rekord godine s najvećom opožarenom površinom u Europi ikada.

– Međutim, bitno je naglasiti da promjene u globalnom okolišu ne idu na ruku smanjenju broja požara jer povećanjem temperature i sušnih perioda u budućnosti se može računati na povećanje izazova u gospodarenju rizikom od nastanka požara na određenom području. Bitno je stoga posebnu pažnju posvetiti kvalitetnom planiranju okoliša te nabavci i prostornom rasporedu opreme za gašenje požara – upozorava Fran Poštenjak, prvi hrvatski doktor za drveće.

U ovim požarima najviše stradavaju crnogorične vrste stabala, iako ni bjelogorica nije pošteđena pogotovo degradirani stadiji makije.

– Svakako možemo razdijeliti ugroženost vrsta ovisno o ekološkim, ponajviše klimatskim, osobinama prostora. U panonskom dijelu najugroženije vrste su smreka i borovi, crni i bijeli, u dinarskom području, iako kao rijetka pojava, požar najviše šteti smreci, borovima i jeli. Mediteran možemo podijeliti na submediteranski i eumediteranski dio. U oba područja pojava šumskih požara nije rijetkost dapače oni su sastavni elementi navedenih prostora kada nastanu prirodnim putem. U submediteranu najviše stradavaju kulture crnog bora i horizontalnog čempresa dok na području eumediterana su gotovo podjednako ugrožene crnogorične sastojine i kulture; osobito alepski, brucijski, dalmatinski crni, primorski bor, a najmanje pinija te horizontalni i vertikalni čempres, borovice i uglavnom degradacijski stadiji sastojina vazda zelene bjelogorice kao što su crnika, oštrika, divlja maslina, lovor, rogač, tršlja, hudika, mirta, zelenika, obična planika, krkavina, vrijes, bušin, ružmarin, kadulja, smilje – analizira Poštenjak, inače mladi poduzetnik iz Jastrebarskog i vlasnik tvrtke Arboring.

 

Sugovornik naglašava i kako u požarima ne nastaje šteta samo nad nadzemnim objektima, već stradava i površinski organski ostatak te mikroflora i fauna u tlu koja je izrazito važna za normalno kruženje materije.

– Problem s oštećenjem tla vidljiv je u brojnim primjerima pokušaja ozelenjivanja degradiranih površina, a i istraživanja su pokazala da upravo zbog nepostojanja mikroflore i mikrofaune u tlu organski ostatak, lišće i grančice, ne ulazi u proces razgradnje čime čitav sustav postaje neodrživ. Vrijeme regeneracije ovisi o vegetaciji kojom se sanira opožarena površina, samom stupnju oštećenja zemljišta prilikom i nakon požara te kvalitetom staništa, a često iznosi i nekoliko desetaka godina – napominje Poštenjak.

Najbolja zaštita od požara su planiranje i prevencija kako prostora tako i resursa za gašenje požara. Postoje učinkovita rješenja koja se mogu relativno lagano uklopiti u prostor oko naselja kako bi se smanjila ugroza ljudi i imovine od požara.

– Kao jedan korak u tome je potrebno educirati ljude o karakteristikama važnijih vrsta stabla, širenju požara i važnosti šuma općenito. Primjerice, alepski bor Pinus halepensis L. kao pionirska vrsta na području Mediterana odličan je izbor, ali samo kako bi pripremio stanište za tzv. klimatogenu vegetaciju kao što su na primjer hrast crnika Quercus ilex L. ili hrast medunac Quercus pubescens Willd. Također, alepski bor sadrži dosta smole i eteričnih ulja te time lakše gori u odnosu na navedene hrastove. On spada u grupu pirofita što znači da se dobro obnavlja na staništima nakon požara, ali prilagodba kojom raspršuje češere negativno utječe na širenje požara.

Najveći problem prilikom širenja požara, smatra Poštenjak, predstavljaju zapuštene parcele i polja preko kojih se vatra, ako se inicijalno radi o tzv. prizemnom požaru, može proširiti u krošnje stabala te tako nastaje takozvani visoki požar koji može nanijeti enormne štete ukoliko ga se ne stavi pod nazor i ugasi. Također. na požarištu je bitno čim prije izvršiti sanaciju staništa sa ciljem sprječavanja procesa površinske erozije tla te pedosferu privesti proizvodnosti i plodnosti. Drugim riječima, potrebno je čim prije uspostaviti biljni pokrov te vratiti mikofloru i mikrofaunu u tlo kako bi se nastavilo cikličko kruženje hranjiva u tlu.

– Sam proces erozije tla izrazito je opasan jer se događa spiranje tla. Intenzitet spiranja ovisi o količini padalina, jačini udara vjetra i generalnoj orografiji terena, prvenstveno o inklinaciji kada su u pitanju padaline. Lošim izborom sadnog materijala za pošumljavanje ili lošim izborom vremena za izvođenje radova možemo anulirati sav trud i sredstva, ako se sadnice koje se posade posuše ili ako se bačeno sjeme ispere vodom prilikom prve veće kiše. Također, orografske karakteristike terena utječu na izbor metode za sanaciju opožarenih površina. Tako je kod izrazito položenih terena isplativije rasuti sjeme dok kod je kod nagnutih terena potrebno posaditi svako novo stabalce ili grm – dodaje Poštenjak.

Podaci brojnih istraživanja pokazuju kako je prilikom sanacije velikih opožarenih površina potrebno koristiti pionirske vrste, alepski bor Pinus halepensis na prostoru eumediterana te Pinus nigra crni bor na području submediterana, upravo zbog njihove sposobnosti brzog razvoja na takvim degradiranim staništima.

Međutim, od neizmjerne je važnosti obaviti na vrijeme i prema propisima struke sve uzgojne radove koji su potrebni kako bi se izbjeglo stvaranje gorive mase u mladim sastojinama alepskog bora. Konačno, kada se ostvare uvjeti, izričito je važno načiniti i konverziju s klimatogenim zajednicama područja koje je izgorilo. Na taj način povećavamo otpornost šuma na požare i potičemo prirodne cikluse obnove šuma čemu bi trebali težiti te možemo dobiti šume koju su rasle na ovim prostorima davno prije nego što ih je čovjek svojim aktivnostima u velikoj mjeri uništio.

Ukoliko se radi o relativno maloj površini uz objekt, preporučljiva je sadnja bjelogoričnih vrsta koje su prisutne na prostorima a otpornije su na zapaljenje i štete od požara. Također, treba voditi brigu o krajnjim dimenzijama vrste, količini slobodnog prostora, te značajkama rasta vrste pogotovo korijena i karakteristikama staništa, ali i o potencijalnim štetnicima koji se mogu njoj javiti.