HALO, CHENNAI Brkić: Čuva nas 22.000 vojnika, voda nije pitka, a protiv bakterija se borim šljivovicom!

Ante Brkić na šahovskoj Olimpijadi pokazao je i zavidno nogometno umijeće

Indijski Chennai, nekoć Madras, domaćin je 44. šahovske Olimpijade. Među 187 država sudionica nalazi se i Hrvatska. A među hrvatskim reprezentativcima i Ante Brkić, velemajstor iz Starih Mikanovaca, inače druga ploča naše reprezentacije.

– Na prvoj je Ivan Šarić, treća je Zdenko Kožul, a četvrta Marin Bosiočić koji je uskočio umjesto Mladena Palca, oboljelog od koronavirusa na dan putovanja – javlja Brkić s drugog kraja svijeta.

U Indiju je Hrvatska otputovala kao 17. reprezentacija po rejtingu, a nakon osam odigranih kola naš velemajstorski kvartet zauzima poziciju broj 39.

– Ne stojimo dobro. Izgubili smo od Litve 2,5:1,5. Da smo to dobili bili bismo na diobi od 7. do 15. mjesta, ujedno i nositelji, pa bi nam se otvorio ždrijeb.

Brkić je u ogledu protiv Litve dobio meč, Brkić je remizirao, Kožul i Palac kapitulirali…

– U dosadašnjih osam kola ostvario sam pet pobjeda, jedan remi i dva poraza. Realno, trebao sam imati pola boda do bod više. Žao mi je zbog poraza protiv Perua, tu se prelomilo na peruansku stranu…

Hrvatska je osim već spomenutih poraza od Litve i Perua „kleknula” i o Bugarske…

– Dobili smo Island, Maleziju, Etiopiju, Farske otoci i neugodnu Mongoliju. Realno, sve što smo po rejtingu morali dobiti.

Ostaje, dakle, žal zbog poraza od Litvanaca koji će Brkića i kolege možda koštati priželjkivanog plasmana…

– Veliki je problem što nam nisu omogućili pravo na prijavu petog igrača nakon što je Palac otpao. Užasno je zahtjevno odigrati jedanaest partija u dvanaest dana. Kad imaš rezervu, pogotovo ako je dobra kao Bosiočić, možeš si dopustiti predah, malo kombinirati, izrotirati…

Naporan je bio i put do Indije…

– Stari Mikanovci – Chennai 35 sati. Točno toliko je trajala moja avantura. Trebalo mi je malo vremena za oporavak, pa i na adaptaciju na vremensku razliku, Chennai je tri i pol sata u plusu u odnosu na Hrvatsku. Inače, trebalo se igrati u Moskvi, jasno je valjda zašto je došlo do promjene domaćinstva…

Chennai je megapolis s oko četiri i pol milijuna stanovnika, dok na širem području grada živi preko osam milijuna ljudi!

– Nismo vidjeli praktički ništa od grada, jer je tempo žestok. Turnirske obveze nižu se dan za danom, a osim toga s ostalim sudionicima smješteni smo u resortu udaljenom oko 25 kilometara od dvorane za igru. Sigurnosna razina je ekstremna, čuva nas 22.000 vojnika i policajaca, nitko nepozvan u resort ne može ući, niti mi možemo izići bez pratnje pod oružjem.

Četvrti po veličini indijski grad pun je beskućnika, kriminala i – bakterija!

– Moraš dobro paziti da ne završiš u bolnici od kakve crijevne viroze. Pije se isključivo flaširana voda kojom čak i peremo zube. Na meniju su isključivo termički obrađena jela. Mene su drugi dan po dolasku zahvatili stanoviti trbušni problemi. Srećom, opremio sam se Linexom, pa sam ih ekspresno stornirao. Informirao sam se o svemu planirajući putovanje. Ponio sam i litru domaće šljivovice, pa svaku večer malo trznem da likvidiram bakterije.

Jedan jedini dan oslobođen šahovskih obveza Ante je proveo na – nogometnom terenu!

– Da, imali smo nogometni dan, bilo je jako zabavno. Katarski velemajstor Mohammed Ahmed Al-Modiahki donio je službene lopte s kojima će se igrati nadolazeće Svjetsko prvenstvo.

I, kako šahisti igraju nogomet?

– Uh, borbeno. Frcalo je na sve strane, skoro se i zakuhalo se.

Taktika?

– Znate da je u našem šahovskom svijetu taktika ključna stvar. Igralo se na 1:0. Kad zabiješ gol, svi u obranu, teški bunker, ha, ha, ha…

Na nogometnom stadionu Jawaharlal Nehru najbolji su bili Afrikanci…

– I naša europska reprezentacija dobro se držala, Francuzi su prednjačili, makar ni ja nisam nezadovoljan kako sam odigrao imajući u vidu da tri godine nisam ni vidio nogometnu loptu. Jedini sam igrao u tenisicama, svi ostali u kopačkama. Dobro je prošlo, oba palca su na mjestu, živa, zdrava i nenagažena!

Hoće/mogu li Ante, Ivan, Zdenko i Marin ove nedjelje u 9. kolu nagaziti Urugvajce?

– Nadam se hoćemo, vjerujem da možemo. Uspjeh, naravno, nije zagarantiran, ali ni isključen. Dobijemo li sve tri do kraja ispunit ćemo rezultatski plan i kući se vratiti zadovoljni – poručuje na kraju Brkić.