Highlander: spoj tijela i duha u koliziji s prirodom, 104 kilometra Velebita u pet dana…

FOTO: Saša Obrovac

PIŠE: Saša Obrovac

Kako u jedan tekst pretočiti 104 kilometra Velebita? Kako prenijeti dio doživljaja, dio misli i dio patnje te nelagode koja se neminovno pojavljuje kroz pet dana? Kako prosječnom čovjeku umotanom u toplu dekicu lagodnog, mekanog i sigurnog života objasniti kakva je ovo avantura bila?

S jedne strane brutalan Velebit, krš i kamen, uzbrdice i nizbrdice koje će se pobrinuti da dobiješ žulj na svakom dijelu stopala i otežaju ti baš svaki ionako težak korak na planini, a s druge strane veličanstveni Velebit koji će te nakon sati i sati mukotrpnog hodanja s teretom počastiti takvim fantastičnim pogledom da se osjećaš kao da si kročio u djelić raja i pitaš se je li zaista ovo oko tebe stvarno.

Prvi dan su mi se u glavi izmijenila sva četiri godišnja doba iako je zapravo vani bio skroz lijep, ugodan i sunčan jesenski dan. Jutarnje buđenje, uzbuđenje i nestrpljenje kada ćemo doći već jednom do Zavižana na kojem je ujedno bila i naša polazišna točka, koje se može usporediti sa proljetnim buđenjem cjelokupne prirode. Napokon, crkvica na Zavižanu je označila 10 sati i vrijeme starta kad smo sad već svi budni i spremni za polazak.

Poletnim koracima svi lagano gazimo u ljeto. Očarani ljepotom na samom početku Premužićeve staze koja nam donosi predivne vrhove koji niču iz guste borove šume, a kojom se isprepliću uski puteljci malo tko uopće i pomišlja sto sve nosi ovaj jesenji dan i koliko će on zapravo trajati u najdužoj dionici puta (34 km). Desetak kilometara je sad već iz nas, na trećini smo puta do prve kontrolne točke. Naziru se prvi problemi. Ulazim u prvi sukob na ovom 104 kilometra dugom putovanju. Sukobio sam se s ruksakom koji postaje neugodan i težak. Nikako se nismo mogli pomiriti. Kako god ga pokušavao namjestiti i olakšati si teret, on se i dalje nalazio na mojim leđima i opterećivao mi ramena i cijelo tijelo.

Napokon Alana. Prva pauza nakon 15 km od starta. Polako se osjeća umor, ali uopće ne sumnjam da Velebitsko u kombinaciji s domaćom slaninom neće popraviti stvar. Odmorili malo i „napunili baterije“, kad ono Kiki (koji je dužan janjetinu)…, „Što bi mi išli kao svi normalni ljudi lakšim putem?!”. Nakon nepunih pet minuta svima je bilo jasno da će Kikijeva bliža rodbina stradati, iskreno ne samo mama, već i tata, braća, sestre, svi.

Buljma. Genijalan vrh, čaroban pogled, radi kojeg se nije isplatilo ići težim putem jer nas je isti pogled pratio idućih deset kilometara. Cijelim putem je rodbina bila na tapeti. Kikijeva naravno. Bez da se lažemo, gazimo već polako u jesen. Borba s ruksakom je sve teža. Svi nosimo svoje ruksake. Sva sranja koja smo prošli u životu se nalaze u tom ruksaku koji neprestano vucaramo sa sobom na leđima. Ne postoji osoba koja ti može pomoći s tim ruksakom i nositi ga umjesto tebe. Sva svoja sranja nosiš sa sobom, koliko god te ona zakucavala u pod moraš naći način da se s tim teretom krećeš prema naprijed, korak po korak. Već odavno nam je svima jasno da će naše putovanje biti debelo u noć, što se u konačnici i dogodilo. Preskačemo debla, proživljavamo strahove izazvane iskakanjima raznih životinja i sad je u glavi debela zima. Noge vrište. GPS kaže još malo. Tijelo također. I onda u daljini lampe. Skorpovac. Napokon. Tražimo mjesto za šator, pokušavamo se utaboriti, čim prije izuti gojzerice koje su se pobrinule za više nego dovoljan broj žuljeva nakon prvog dana. „Apartman“ nam je spreman, a i mi za jednu ljutu rakijicu. Umjesto brufena.

Drugi dan. Dan D. Odustajem. Buđenje je zapravo bilo genijalno pošto je to priroda odradila sama od sebe. Topot konja, a kasnije i zvonjava zvona obješenih za krave učinili su da se 320 upornih highlandera probudi i krene dalje u svoju avanturu života. Ovoga puta cilj su Baške Oštarije, najlakši cilj na već spomenutoj dionici. Prije nego sam krenuo na ovaj pothvat dobro sam se pripremio. Sve što je bilo bitno od opreme imao sam, ni fizička pripremljenost nije izostala, međutim lom noge šest godina prije ovoga neplanirano remeti planove. Užasna bol koja te doslovno tjera da iz sebe izvlačiš ono najjače što imaš i da su upustiš u onu najjaču bitku. Bitku sa samim sobom. Dečki su se sad već odvojili od mene koji sitnim i bolnim koracima pokušavam dohvatit drugi pečat u svojoj „putovnici“. U tom trenutku sam siguran da će to biti moj zadnji pečat i da će tu završiti moja avantura. Čak su me i dečki otpisali, jer čekajući me na jednom od kamenih platoa i u razgovoru s djevojkama koje muče istu muku kao i ostatak predivnih sudionika su rekli da imaju u timu još jednog al’ njemu je zadnji dan. Uspio sam im se pridružiti u razgovoru, međutim nisam se mogao ni našaliti i reći: „Vidimo se u Starigradu“ (ciljna točka Highlander Velebita).

Baške. Mlinka i Čina. Nakon dva dana topli obrok. Polako počinješ shvaćati da ti Highlander daje dimenziju onoga stvarno bitnog. Malih stvari. Prva je – topli obrok. Kako vrijeme bude odmicalo i put se nastavljao, jasno je da je signal na mobitelu stvarno nebitna stvar i da su ljudi oko tebe zapravo signal koji te vodi kroz život. Upravo su ti ljudi koji su tamo bili meni dali šansu da nastavim. Fizio Antonio me doslovno zakrpao svojim znanjem i vrlo malo flastera, medicinske trake i kinesio tape. Ima nade da nastavim. Zatim, na scenu dolazi Aljo koji nam uvaljuje naizgled glupe ali izuzetno kvalitetne CAT lampe u zamjenu za neku fotku na kraju puta. Nema frke, srećom, Slavonci smo pa smo se lako dogovorili oko lampe, zvučnika kako bi umiksali nekoliko hitova s „malo“ gemišta i rakije pssssst.

Kiša odavno pada, ali kod nas je „Veselo, veselo Zagorci…”. Jedan sat u noći, grmi kao u horor filmovima, a kiša odlučila sve potopiti. Ležim u šatoru poluranjen s bikom od sto kila. Sve me boli, a u glavi samo jedno: „Ovaj šator ovu kišu ne može podnijeti“. Trljam ruke i mislim to je to, ujutro je sve mokro, odustajem.

Treći dan. Jutro nakon salauke, sve je mirno. Ekipa se lagano pakira, motaju šatore, cijede ih, jedino Suhi iz prikrajka pije kavu s rakijicom i svoju tendu mota iz cuga. Filip u problemima. Muči ga grlo, prilazi Matijinom i mom grobeku (šatoru za dvije normalne osobe a ne za bika i normalnu osobu) u nadi da ću potvrditi njegovu ideju da je bolje odustati. Odustati? Dva brufena, malo rakije, Antonio, nema šanse! Na svu sreću rekao sam – idemo. Treći je dan ruksak je na leđima, ali on više nije problem. Žuljevi (množina!!!) su preuzeli primat nad svim bolovima. Pola ekipe je na čelu kolone, međutim moj dio ekipe drži začelje. Suhi je sam po sebi bio lik koji laganim koracima korača šumama Velebita, međutim Vanja je prepoznala moj pogled koji je odisao žuljevima pa je odlučila praviti nam društvo. Dionica tri je ujedno i najzahtjevnija, kako fizički radi uspona, tako i psihički jer nakon prehodanih 48 kilometara, sama pomisao da moraš hodati novih deset sati nije nešto što ti lako pada.

Nije lako ali energija ljudi koji se kreću oko tebe te jednostavno pokreće. Ljudi su to koje nikad nisi vidio, a imaš osjećaj da ih oduvijek znaš. To je taj duh Highlandera kojeg svi na Zavižanu „prime“. Riječ po riječ, korak po korak, gutljaj po gutljaj i eto nas na Panosu. Predivan zalazak koji vrijedi svakog žulja, a uz zalazak tu je i neizostavna logorska vatrica koja mami osmjehe svih prisutnih.

Rezimirajući dan, ne mogu izostaviti informaciju kako se pojavila grupica od četiri djevojke koje su navodno bile u stanju pratiti naš dnevno-noćni tempo. Na žalost, ova informacija nije provjerena tako da se ne može tvrditi sa sigurnošću, ali svakako predlažem da se to testira na nekom od budućih Highlandera.

Treći dan završava predivnim zalaskom na Panosu, međutim ujutro se pojavljuje problem… Što je ljepše zalazak ili zapravo izlazak sunca na Panosu? Ostavljam vam da odgovor na to pitanje samo sebi date iduće godine na Highlanderu.

Četvrti dan. Ovo je dan kada je glava zapravo najstabilnija. Znaš da je kraj blizu, odustajanje više uopće nije opcija. Ideš lagano na Veliko Rujno gdje te čeka topli obrok i posljednja noć u šatoru pod vedrim nebom. Usponi su sad već minimalni i ravnica se nameće kao glavni reljefni oblik. Posljednje dizanje šatora i posljednja vatrica. Svi su polako svjesni da je kraj tu blizu, svima je puna kapa svega, ali se uz euforiju samog kraja lagano osjeti sjeta kraja, jer lijepo je unatoč svemu onome teškome.

Ujutro kavica na samoj ivici nacionalnog parka označila je i sam kraj puta. Posljednjih 18 km i u cilju smo. Euforija se osjeti kod svih sudionika, gemišti se piju polako po putu. Krenula je pjesma. Svi smo polako svjesni da smo na kraju ipak izgurali tih 104 km, pobijedili nekoliko puta sami sebe. Spoznali stvari koje su tu, ali ih nismo mogli dokučiti.

Naučio sam u tih pet dana da kad zaista misliš da si gotov, umoran, sve te boli, noge su ti teške i ne pronalaziš više atom snage da prijeđeš metar ispred sebe, da u nogama imaš još takav nezamisliv kapacitet i sposobnost izdržati sve što si zacrtaš. U bezbroj trenutaka sam mislio da više ne mogu. Nisam slabić. Ne odustajem na prvi trenutak nelagode i pojave boli, ali nakon sati i sati hodanja po zahtjevnom terenu stvarno ti bude dosta i počneš razmišljati o odustajanju. Mami te onaj komfor da staneš, spustiš se autom dolje, odspavaš u mekanom krevetu, odeš na plažu, naručiš si pivo, uživaš i čekaš da se ovi ostali luđaci spuste s planine. E, pa naučio sam da kad stvarno misliš da ti je dosta i da više ne možeš, da nisi ni blizu kraja svojih mogućnosti, jer ipak pronađeš nešto neotkriveno u sebi što je sposobno kretati se i narednih pet sati i naredna četiri dana. I nije za to potrebno uvjeriti noge, nego glavu. Noge idu gdje glava kaže, a glava je u vječnoj borbi s tobom. Glava voli komfor, voli nas držati na sigurnom. Tijelo je puno izdržljivije nego što mi mislimo. Puno smo sposobniji od onoga što si možemo zamisliti, ali smo taoci toplog, mekanog života u dekicama u svojoj zoni komfora. Svi imamo onaj dobri glasić u glavi koji nas sprječava da radimo stvari koje nam nisu ugodne. Zato odgađamo stvari za sutra. Zato preskačemo treninge. Zato s promjenama krećemo od ponedjeljka ili još bolje od Nove godine. Ali taj glasić nas toliko udaljava od nas samih i od našeg punog potencijala.

Na 100 km Velebita jako brzo shvatiš da, ako ćeš slušati taj glasić, nećeš stići ni do prve kontrolne točke. Shvatiš da najbitniji razgovor koji vodiš je onaj sam sa sobom i da ćeš većinu vremena ipak biti sam u svojoj glavi. I naviknuli smo u ovom modernom svijetu okružiti se distrakcijama samo da ne moramo biti sami sa svojim mislima. Koliko nas zaista zaroni duboko u sebe da otkrije tko smo zapravo, što želimo od života, što želimo postići. Sto kilometara bez signala, bez distrakcija, bez trunčice komfora nauči čovjeka kako zaroniti u sebe, izvući nezamislivo i doći do cilja sretan i zadovoljan.

I premda si sam u toj nekoj borbi sam sa sobom, oko tebe su luđaci koji u sebi vode istu tu borbu. Navečer svi zajedno sjednete za vatrom, pričate o velikim i malim stvarima, prepričavate doživljaje s puta i dijelite zadnju čašu rakije. Kao da smo se svi skupa našli na nekom drugom svijetu, na svijetu koji je puno jednostavniji. Imaš to što imaš. Sve što ti je potrebno za život stane u 75 L ruksaka.

P. S. Svaki pravi planinar pije i laže. Zaista mi vjerujte na riječ. Koga god sam ponudio rakijom nije ju odbio, a koga god sam pitao koliko još ima rekao bi još malo. E, to još malo je u najboljem slučaju još dva sata.