“Interventni vod Soljani” ne pita jel’ se ide, nego kad se kreće u pomoć stradaloj Banovini

Zdravko Filipović iz Soljana, 49-godišnji umirovljeni hrvatski branitelj i bivši logoraš koji je 1992. godine prošao gotovo četveromjesečnu torturu u četiri srpska logora (Pelagićevo, Zemun, Batajnica, Sremska Mitrovica), u nultoj sekundi nakon informacije o razornom potresu koji je 29. prosinca pogodio Banovinu odlučio se za pokret na pogođeno područje. Preko društvenih mreža pokrenuo je inicijativu kojoj se odazvalo 15-ak njegovih sumještana…

Osjetio sam veliki unutarnji poriv i poziv, između ostalog i zbog toga što su mi u sjećanju ostali dečki iz Petrinje koji su nam 2014. godine nesebično pomagali u obrani od poplavljene Save. Vrlo brzo smo se organizirali, ”potrpali” u pet automobila i – pravac Petrinja.

Na Banovini je, prisjeća se Zdravko, ekipu iz Soljana po dolasku dočekao – kaos!

I to totalni! Nije se znalo tko pije, a tko plaća. Užasna organizacija, definitivno sam se razočarao u sustav. Svi su navalili u Petrinju i Glinu, sve je bilo zakrčeno. Mi smo se, pak, orijentirali na neka sela između Petrinje i Gline, doslovno smo u neka razorena mjesta mi ušli prvi. Ondje smo isporučili pomoć potrebitima u čijem prikupljanju je mnogo pomogao soljanski župnik Krešimir Šaf. Nakon što smo ljudima razdijelili potrepštine, krenuli smo pomagati kome je već što trebalo. Tuga jedna, što smo sve tamo zatekli. Stare, onemoćale i preplašene ljude koji su ostali bez praktički bez ičega… 

Prvoga dana akcije uz ekipu iz Soljana sudjelovali su i pripadnici navijačkih skupina Torcida i Funcuti.

Mi smo si nadjenuli ime Interventni vod Soljani. Među nama je dosta bivših i još uvijek aktivnih vojnika, ali i pripadnika navijačke skupine Mase koja prati naš NK Slavonija. Svi smo Soljanci.

Nakon prve akcije Interventni vod Soljani isti dan vratio se u ”bazu”. Ali, to nije bio kraj njihove pomoći unesrećenima na Banovini…

Da, vratili smo se isti dan kućama, jer ni tamošnji žitelji praktički nisu imali krov nad glavom, smještaj je bio veliki problem. Drugi put prema Banovini smo krenuli u ciljanu akciju, ovaj put nas šestorica, kamiončićem. Vozili smo pomoć umirovljenom branitelju Stjepanu Batiniću koji živi u mjestu Strašnik kod Petrinje, a inače je porijeklom iz Gunje. Kuća mu je jako stradala, koliko smo mogli, toliko smo pomogli.

Na terenu su se Soljanci povezali sa Stipom Damjanovićem, braniteljem iz Petrinje, koji ih upućuje na ciljane lokacije, k ljudima za koje zna da im treba pomoć i kakva konkretno…

To nam umnogome olakšava djelovanje, jer izbjegavamo gubljenje vremena i stihijsko lutanje po Banovini. Ovako, točno znamo kamo idemo i što nam je činiti. Tako nas je Stipo uputio prema domu Domagoja Pobora u Petrinji kojemu smo sanirali krovište. Opet je to bila jednodnevna akcija, krenuli smo ujutro u 5, pola 6 iz Soljana, oko 8, pola 9 počeli smo raditi i do mraka napravili pravi posao.    

Zdravku je desna ruka na terenu Rade Salatović, također hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskog rata.

Na terenu se i ponašamo vojnički, imamo pravila ponašanja i strategiju. Prvenstveno razmišljamo o sigurnosti. Jer, mi smo svi odreda pravi domoljubi sa srcem velikim kao planina. Ali, treba tu i razuma, jer opasni su to poslovi. Zato smo tu mi malo iskusniji, da vodimo računa o našoj mladosti koja ne poznaje strah, što može biti opasno. Znači, nema alkohola, vežemo se sigurnosnim užadima, sve činimo da bi se izbjegla kakva tragedija poput one koja se dogodila prije nekoliko dana kada je u padu s krova poginuo volonter. Ja sam inicijator, na neki način odgovoran sam za ekipu, da ih sve vratim žive i zdrave kući. Rade je također veliki faktor stabilnosti, s nama u akcijama na Banovini su i tri njegova sina, Denis, Dino i Ivica.

Osjećaj po završetku akcije, pripovijeda Zdravko, teško je opisati riječima…

Ma ne teško, nego nemoguće… Osjećaj sreće, euforije i zadovoljstva što smo pomogli nekome u nevolji pomiješana sa zahvalnošću ljudi kojima smo pomogli. Neopisivo nešto.

Četvrta akcija Interventnog voda Soljani je na vidiku…?

Idemo dokle god bude trebalo i kada god bude trebalo. Mi ne pitamo jel’ se ide, nego kad se kreće? U niskom startu čekamo da nam se Stipo Damjanović opet javi s nekim novim koordinatama. Inače, ima dosta upita mojih poznanika iz inozemstva, prvenstveno pripadnika Mase Wien, bečke podružnice naše navijačke skupine, koji žele financijski pomoći unesrećenima. Opet je Stipo glavni ”vezni igrač”, na terenu pronalazi konkretne ljude kojima naša dijaspora uplaćuje donacije izravno na račune, kako bi se izbjegla mogućnost zloupotrebe. Znači, taj i taj iz Beča uplaćuje toliko i toliko tome i tome iz Gline. Hvala svima koji pomažu Banovini, hvala i dobrim ljudima koji sponzoriraju naše troškove putovanja, benzin i hranu. Osjećam da smo opet jedinstveni kao narod, šteta samo što nam izgleda treba nesreća da nas ujedini – zaključuje Zdravko Filipović, Soljanac velikoga srca.