Ivan Baraban: Volio bih još jednom istrčati u Cibalijinom dresu na prvoligaški teren, živim za to!

Završni račun kazuje; Cibalia je jesensku dionicu aktualne drugoligaške sezone okončala na 13. mjestu s 21 osvojenim bodom. Zaostatak za vodećim Hrvatskim dragovoljcem iznosi jedanaest koraka, a prednost nad posljednjim Solinom sedam. Cibalijina jesen ’20. okončana je prošle subote onim nes(p)retnim domaćim porazom od Junaka (1:2), prvi dojmovi su se slegli…

A drugi dojam kaže da smo mogli, pa i morali uzeti poneki bod više. Ostaje žal za tim Junakom, to ne da nismo smjeli izgubiti, nego smo morali pobijediti. S ta tri boda osjetno bolji bio bi i dojam, i plasman – kaže Ivan Baraban, kapetan vinkovačkog broda usidrenog u donjem domu drugoligaške ljestvice.

Lako je prigovarati, podcjenjivati, to može svatko. Treba kritički analizirati, ustanoviti gdje se griješilo, pa ispravljati propušteno za bolje proljeće ’21.

– Imali smo dosta kikseva na domaćem terenu. Bolje igramo u gostima, nego kući. To Cibaliji, barem koliko pamtim i pratim, nikad nije bilo svojstveno. Imamo dosta mladih igrača, njima je to možda bio pretežak psihološki teret koji je utjecao na neke individualne pogreške zbog kojih smo prosuli dosta bodova. Jer, u Vinkovcima je sve osim Cibalijine pobjede neuspjeh, tkogod da je na drugoj strani. A za mladog igrača imperativ nerijetko izazove spontanu kočnicu.

Najbolja Cibalijina ovosezonska utakmica bila je ona protiv HD-a koji je osvojio neslužbenu, ali laskavu, titulu jesenskog prvaka, a Vinkovce je napustio potučen do nogu (6:0)! Bila je to demonstracije sile koju, nažalost, Baraban i suigrači nisu uspijevali iskazivati u kontinuitetu…

 – Ta pobjeda znači da vrijedimo mnogo više od onoga što pokazuje tablica.

Konkretno?

– Igrali smo protiv svih, osjetio sam kvalitetu lige i odgovorno tvrdim da Cibalia po pripada među prvih pet momčadi lige.

Znači, ovo 13. mjesto debeli je podbačaj?

– Bio bi da nije objektivnih okolnosti koje su nas pratile. Sjetite se kako smo se ljetos skupljali, kao na školskom igralištu. U odnosu na prvu prozivku danas u ekipi nema više od trojice-četvorice igrača. Praktički smo se ekipirali tek u 5. kolu, s tim da smo u prva četiri osvojili samo bod. Nakon toga nužan je bio proces adaptacije, a onda kad smo uhvatili zalet izgledali smo jako dobro. Znači, da smo imali ovakvu ekipu 15. srpnja ili 1. kolovoza, danas bi nam pogled na tablicu, siguran sam, svima izmamio osmijeh od uha do uha.

Kako je kapetan zadovoljan vlastitim nastupima i doprinosom?

– Zadovoljan sam, iako uvijek može bolje. Možda sam na kontu trebao imati pogodak ili dva više (zabio je tri, op.a.), ali, ruku na srce, nikad u karijeri nisam bio golgeter, nego šljaker, onaj što ”hiltikom” razbija beton.

Na upit ”Tko je od suigrača obilježio jesen?”, kapetan odgovara ekspresno:

Tomislav Baltić. Znači, oduševio me. Tako je profesionalan, a tako skroman. Taj ne zna ispod 100%, da ga vidite kako ide na svakom treningu, kao da igra finale Lige prvaka. Mora biti putokaz i uzor svima u svlačionici, pogotovo mlađim dečkima.

Riječ-dvije o treneru Petru Tomiću?

– Mlad, ambiciozan, sustavno slaže kockice, ništa ne ide preko noći. Glavno da posjeduje veliki entuzijazam, ako i ne zna još sve – naučit će. Nemam primjedbu ni na što.

Možda je kapetan subjektivan, jer s trenerom je nekoć bio suigrač, a bio i ostao prijatelj.

– Da, mi smo prijatelji, pravi, iskreni prijatelji. Ali, taj naš privatni odnos ne prenosi se na teren, jer služba je služba, a družba je družba. Predugo smo obojica u profesionalizmu, dobro smo izučili zanat i pravila ponašanja.

Trener Tomić prvu prozivku obavit će 7. siječnja kada je zakazano prvo okupljanje u 2021. godini, a ujedno i početak priprema za proljetnu dionicu.

– Bitno je da ekipa ostane na okupu. I da odradimo zajedničke pripreme. Onda neće biti straha za nas.

Dobro, ostanak u ligi ne bi trebao biti upitan. No, u Vinkovcima su nogometni ljubitelji tradicionalno nestrpljivi i žustri, uvijek traže više, bolje, jače!

– Nemojte me navlačiti na priču o napadu na Prvu ligu, jer bilo bi o tome neumjesno razgovarati s pozicije na kojoj se nalazimo. Idemo korak po korak. Najprije dohvatiti 12. mjesto, pa onda razmišljati o jedanaestom. Kada ga dohvatimo, težiti desetom… Pa, dokle doguramo. Do vrha ima dosta stepenica, nije da ne možemo, ali ne treba obećavati ništa osim samoprijegornog rada.

U siječnju će kapetan proslaviti 33. rođendan. Čvrst i stamen, kakav već jest, nikad nije bio sklon ozljedama. Koliko će još trajati i je li mu Cibalia posljednja igračka postaja…?

– Ne znam što bi me moglo odvući iz Vinkovaca. Prošao sam štošta (Cibalia, Split, Osijek, Široki, tuzlanska Sloboda, op.a.), možda sam mogao napraviti i bolju karijeru da su me Žužuli nakon sjajne sezone pustili u Tursku, u ”neki Spor”, ne znam više ni koji. Vratio sam se u Vinkovce završiti karijeru, ali još nije vrijeme za ”the end”. Volio bih još jednom istrčati u Cibalijinom dresu na prvoligaški teren, to je moj motiv, za to živim – zaključuje Baraban.