Ivan Bošković: Da sam 2018. bio član IO HNS-a i predsjednik Cibalije finale Kupa Hrvatske u Vinkovcima ne bi bilo odigrano!

Ivan Bošković nakon nedavnog intervjua Ivana Maroslavca našem portalu bio je istovremeno i sretan, i tužan. Sretan stoga što mu godi mišljenje bivšeg Cibalijina kapetana, ”predsjednik Ivan Bošković, jedan od rijetkih koji je iz kluba otišao čista obraza”. A tužan…?

Tužan i duboko nesretan sam zbog situacije u kojoj se klub nalazi. Dobrim dijelom slažem se sa svime što je moj imenjak izjavio, a što se tiče komplimenta koji mi je uputio, na čemu zahvaljujem, reći ću samo da sam uvijek u životu nastojao biti takav da ne ostavljam za sobom nedovršene poslove – kaže Ivan Bošković koji je u vinkovačkom nogometu bio izuzetno aktivan od 1995. pa sve do 2013. godine, kada je Cibalia dobila sufiks š.d.d. (športsko dioničko društvo).

Da, gotovo punih 20 godina sam bio angažiran u klupskom životu. Krenuo sam od običnog člana Upravnog odbora, s tim da je tada članstvo u UO ”koštalo” 50 tisuća njemačkih maraka, dogurao sam i do klupskog predsjednika – podsjeća naš sugovornik koji je tu časnu i odgovornu dužnost obnašao godinu dana, od 2004. do 2005. godine.

To su bila teška vremena, opstojnost kluba bila je vrlo upitna, u kvalifikacijama za ostanak u Prvoj ligi ispali smo od Međimurja, a prijetilo nam je i administrativno izbacivanje u amatersku ligu. Sjećate se, ”slučaj Saarbrucken”…?

Kako ne, magloviti transfer Mladena Bartolovića. Magla je bila tako gusta da se u njoj zagubio kufer sa 200.000 DEM…

Nekoliko godina prije moga mandata Bartolović je transferiran u njemački Saarbrücken. Čudna priča, na kraju se ispostavilo kako tim transferom ne da nismo zaradili, nego smo još ostali dužni 200.000 DEM.

Bili ste (i) u vrijeme spornoga transfera u klubu, kako ste razumjeli tu priču?

Ne mogu ni danas objasniti, jer u njoj nisam sudjelovao. Mogu samo nagađati, a to ne želim. Predsjednik je u to vrijeme bio Franjo Petrović, nažalost pokojni, pa ni on ne može objasniti. Ne znam tko je bio operativac u tom poslu, treba provjeriti tko je te godine bio direktor, ne sjećam se više, stvarno…

Sjeća se, međutim, Bošković jako dobro kasnijih pregovora u Grazu s predstavnicima Saarbrückena koji su rezultirali ”spašavanjem žive glave”, odnosno dogovorom s predstavnicima njemačkoga kluba o obročnoj otplati duga…  

Dogovorili smo otplatu na deset rata, velike zasluge za to pripadaju Stipi Brnasu koji je nešto ranije igrao u Saarbrückenu s čijim čelnicima je ostao u sjajnim odnosima, pa nas je povezao. Uglavnom, nismo izbačeni u niže lige, nego smo samo kažnjeni oduzimanjem šest bodova, što smo u sezoni 2004/05. Druge HNL uspješno nadoknadili i ekspresno se vratili među prvoligaše.

Svjedoci toga vremena kažu kako je jednako važnu ulogu u spašavanju Cibalije osim Stipe Brnasa odigrao i stanoviti Joško Rokov, valja i to notirati.

U vrijeme kada sam preuzeo čelnu dužnost u klubu vremena su bila stvarno teška. Bilo je tada čak i nekih za mene smiješnih, nerealnih i nesuvislih prijedloga o fuziji s Diljem. Ali, uspjeli smo održati glavu iznad vode, vratiti se u Prvu HNL i započeti stvaranje Cibalije koja će nekoliko godina kasnije biti treća u nacionalnom prvenstvu. Iz te moje ere rado se sjećam suradnje s direktorom Marijom Meštrovićem i sportskim direktorom Nenadom Lušićem koji su obavili lavovski dio posla, svaki u svojoj domeni.

Lice mu se razvuče u osmijeh i kada se prisjeti prvoligaških kvalifikacija protiv Novalje…

Sjećam se, kako ne. Prva utakmica igrana je u Vinkovcima, stadion pun kao šipak. To je bio možda i najstresniji trenutak u mom sportskom životu, tresao sam se kao prut na kiši. Znao sam, ako ne prođemo, ja sam kriv. Ako uspijemo, svi su zaslužni. Hvala Bogu, uspjeli smo. Dobili smo ih kući 4:0, uzvrat je bio praktički izletničkog karaktera, sjećam se da je završnih 15-ak minuta na Pagu za Cibaliju odigrao i naš Cro Cop. Završilo je 1:1.

Nakon uspješne (povratničke) drugoligaške sezone 2004/05. Ivan Bošković odstupio je s predsjedničke dužnosti.

Totalno sam se iscrpio. Fizički, a i financijski. Koliko? Ne znam, nisam zbrajao. I bolje da nisam. I zbog sebe, a i zbog moje supruge Katice… Ali, nije mi žao nijedne kune. Svaka budala ima svoje veselje, ni ja nisam iznimka.

U klupskom životu Ivan Bošković nije prisutan od 2013. godine. Ali, u Nadzornom odboru HNK Cibalia, pa i ovom najnovijem, na sinoćnjoj Skupštini izabranom, aktivan je njegov sin Damir

Obiteljska tvrtka, u kojoj su me naslijedili sin Damir i kći Sanja, i dalje potpomaže klub. Kod privatizacije 2013. godine uplatili smo 100.000 kuna ”keša”. Inače, Damir je nekoć bio i vratar u mlađim dobnim kategorijama Cibalije, no stradalo mu je koljeno i to tako da ga čak ni ugledni dr. Damir Matovinović nije uspio sanirati.

S koljenom su stradale i Damirove golmanske ambicije. Možda i bolje. Posvetio se fakultetu po čijem je završetku – i očevom odlasku u mirovinu – nastavio obiteljski biznis.

Damirov sin Matko igra u mlađim kategorijama Cibalije. Koliko čujem, jako je dobar. Došli su po njega i iz NK Osijek, ali nismo bili ”za” da preseli u Gradski vrt. Je li Osijek gotova priča? Tko zna, nikad ne reci nikad. Za njegov razvoj možda bi bilo bolje da je tamo. Ljevak je, ima fine dugačke mišiće, perfektno izgleda, građen je kao pravi igrač. Ima i glavu, ali treba mu dobar rad, sustavan trening.

Na Cibalijine utakmice više ne ide. Ne može, kaže, to podnijeti fizički, a ni psihički. 

Smatram da sam, možda će neskromno zvučati, dosta dao vinkovačkom nogometu. Silno žalim što smo tu gdje jesmo. A tu smo gdje jesmo između ostalog i zbog toga što su Vinkovci izgubili moć i poziciju u hrvatskom nogometu. Naših nogometnih djelatnika nema nigdje u vrhu, a ako ih i ima, nemaju snagu ili viziju da nešto dobro naprave za vinkovački nogomet. Pa, mi smo 2018. godine administrativno izbačeni u Treću HNL. Nismo dobili licencu, a u Izvršnom odboru HNS-a imali smo ”našeg” čovjeka, Josipa Kuterovca, koji je ujedno bio i predsjednik Cibalije. Odluka o našem izbacivanju u 3. ligu donesena je, iako ne i obznanjena, u ponedjeljak, a dva dana kasnije Vinkovci su bili domaćin finala Kupa Hrvatske između Dinama i Hajduka. Da je Ivan Bošković tada bio u IO HNS-a i predsjednik Cibalije taj finale se u Vinkovcima ne bi igrao. Ne bih to dopustio, mogli bi kroz stadionsku kapiju ući samo preko mene mrtvog! Ali, Kuterovac nije Bošković…

Bošković nije propustio podvući ni sljedeće:

Te godine kada su nas administrativno izbacili u Treću HNL, Gorica je ušla u Prvu HNL, iako nije imala uvjete. Ali, dobila je moratorij od nekoliko mjeseci tijekom kojih je ”ispeglala” neke nedorečenosti. A mi smo financijski kriterij ispunili u četvrtak, doduše s nekoliko dana zakašnjenja, da bi nas dan kasnije izbacili u niži rang. Međutim, Gorica ima Nenada Črnka, a mi nismo imali takve ljude u operativi, to je problem.

Kada ćemo opet Cibaliju gledati na prvoligaškoj sceni?

Ja bih želio već dogodine, ali želje su jedno, a realnost nešto sasvim drugo. No, optimist sam po prirodi, pa želim vjerovati da nećemo dugo čekati na taj iskorak. Tih naših 10-15 milijuna kuna duga zapravo i nisu neki novci. Osijek je, podsjećam, imao desetak puta veći dug, pa se izvukao. Da nismo podbacili u onom poslu sa stadionskim reflektorima, danas ne bismo imali ovakvu, a možda ni nikakvu dubiozu.

Bošković je umjesto zaključka svakako želio ponuditi malo optimizma…

Žilavi smo, vratit ćemo se među prvoligaše kad-tad. Možemo mi to, mjesto nam je u eliti. Imamo povijest, tradiciju, bili smo nogometni pojam u bivšoj Jugi kada su svi kubovi, uključujući i tzv. ”veliku četvorku”, strahovali uoči gostovanja u Vinkovcima. Moramo biti važan čimbenik i u hrvatskom nogometu. Nadam se da će i moj Matko zaigrati prvoligaški nogomet u našem klubu. Evo, slobodno napišite, toga dana deda može umrijeti. Sretan!