Ivan Maroslavac otvoreno: Cibalia je teško devastirana, tamo vlada čisti nepotizam

Prezime Maroslavac gromoglasno odzvanja vinkovačkim nogometnim krugovima. Vlado Maroslavac 70-ih godina bio je zadnji vezni, nerijetko i libero, vinkovačkog Dinama. Svjedoci toga vremena o njemu govore kao igraču koji je zakazao malokad, najčešće nikad. Lošiji dan mogao mu se možda i potkrasti, ali lošiji pristup – nema šanse. Uvijek maksimalan, uvijek ”pun gas”, odgovoran, inteligentan, čitao je igru kao knjigu na dlanu. Predano je čitao i stručnu literaturu, intelektualac u kopačkama u postnogometnoj eri zaradio je stomatološku mirovinu.

Njegov sin Ivan, njemu ćemo danas posvetiti pažnju, također je bio nogometaš sa stečenom akademskom titulom. Zavirimo li u biografiju tog igrača profesionalnih dometa naići ćemo na štošta zanimljivo, pa i značajno. U dresovima matične Cibalije, Rijeke i izraelskog kluba Bnei Yehuda nanizao je čak 300-injak prvoligaških utakmica. Prve se, dakako, (za)uvijek pamte…

Za prvu Cibalijinu momčad debitirao sam kod Stanka Mršića protiv Zagreba, ušao sam 15 minuta prije kraja umjesto Igora Totha – rado se sjeća Maroslavac toga 12. lipnja 1994. godine, nerado se, međutim, prisjećajući rezultata; naime, Mršićevi dečki nisu tom (ne)zgodom uspjeli pokvariti rimu Pjesnicima iz Kranjčevićeve koji su pokraj Bosuta slavili 1:0 pogotkom Muhameda Konjića

 No, oproštajna utakmica u profesionalnom okruženju bila je slavodobitna; 10. svibnja 2008. u Vinkovcima je stradalo Međimurje (3:0).

Uz debitantsku protiv Zagreba iz bogate karijere Ivanu su urezane u sjećanju ostale još dvije utakmice. Prebire po spomenaru, pa se zaustavlja na finalu Kupa Hrvatske 1999. godine, na maksimirskih 1:2 protiv Osijeka.

Tko to može zaboraviti… Prva asocijacija? Reno Sinovčić.

Riječ je, podsjetimo, o novigradskom ribaru, u slobodno vrijeme i nogometnom sucu kojemu je pripala čast arbitrirati u tom finalu koje Vinkovčani ne pamte po dobrom.

Dobro smo počeli, Ibrahimović je obranio penal Bešireviću, a potkraj prvoga poluvremena Jure Jurić zabio je glavom za naših 1:0. Ali, nakon toga, nije nam više dao igrati…

Utakmicu je Cibalia okončala s dva igrača manje; najprije je Sinovčić isključio Raić-Sudara, a potom i Ravlića. Brojčano nadmoćni osječki Bijelo-plavi izjednačili su duboko u nadoknadi utakmice preko Mitua, a u 7. minuti produžetka trofej im je donio Lasić

Ponavljam, Sinovčić nam nije dao igrati. Sve ”li-la” situacije sudio je na Osijekovu stranu. Osjetilo se da vidi samo jednu boju, a to nije bila naša. S tim da je gardom i verbalnom komunikacijom jasno davao do znanja kako tu stvari nisu bile čiste…

Dobro se prisjeća četvrte minute nastavka kada je Cibalia ostala s igračem manje…

Rajin crveni karton bio je skandalozan. Bio sam u neposrednoj blizini mjesta događaja kada mu je Sinovčić zbog nekog starta dao žuti karton. Darko je ustao, namještao štucnu, a Sinovčić se nakon desetak sekundi okrenuo, dojurio k njemu i dao mu drugi žuti, pa crveni karton. Šok, nevjerica, štipaš se za obraze u vjeri da će te netko probuditi iz noćne more…

Maroslavac je za trenutak zastao, prevrtio još jedan kadar tog filma, pa nastavio:

Dan ranije su igrači, stručni stožeri i uprave oba kluba bili na prijamu kod tadašnje zagrebačke gradonačelnice Marine Matulović-Dropulić. Prisutan je bio i Zlatko Canjuga, tada predsjednik Croatije (ujedno i predsjednik Skupštine Grada Zagreba, op.a.), a pokojni Osijekov predsjednik Antun Novalić održao je govor u kojem se obratio Canjugi riječima, doslovno: ”Mi smo vama donijeli prvenstvo, nadam se da ćete nam to sutra vratiti”. Novalić je ciljao na Osijekov remi na Kantridi nekoliko dana ranije, u onoj također kontroverznoj utakmici, zahvaljujući kojem je Croatia postala prvak. Tada nitko od nas nije ozbiljno shvatio Novalićeve riječi, ali nakon utakmice… Štošta je bilo jasno.

Sinovčić je 15-ak minuta nakon Raić-Sudarevog isključenja upario dva žuta kartona i Ravliću, pa je Cibalia morala dalje s devetoricom…

Teško je sad reći jesu li Ravlićevi kartoni prestrogo pokazani, ali nakon prvog crvenog kartona kulminirala je nervoza koja je rezultirala obostrano žestokom igrom. Siječe te, pa mogu slobodno reći i krade, teško je ostati psihički stabilan, hladne glave. 

Osječani su na kraju pjevali, Vinkovčani plakali…

Nikada u karijeri nisam bio bliže trofeju. Pitanje je hoće li i Cibalia ikada više biti u takvoj prilici. Sinovčić je ukrao san svima nama; igračima, trenerima, čelništvu, navijačima, cijelim Vinkovcima koji su bili uz nas.

Iz lipnja 2000. godine datira treća utakmica koju Ivan Maroslavac posebno pamti:

Obilić. Prvi službeni europski nastup vinkovačkog nogometa u Europi, stiže nam Obilić, klub kojemu je šest mjeseci ranije ubijen predsjednik, Željko Ražnatović-Arkan, koji je nekoliko godina ranije ostavio krvav trag u Hrvatskoj, osobito u Slavoniji. Nakon njegove pogibije na čelu Obilića ga je zamijenila njegova udovica Ceca Ražnatović koja nije bila na utakmici u Vinkovcima, jest u beogradskom uzvratu. Kući smo u fantastičnoj atmosferi dobili 3:1, prvi je zabio Bošnjak, onda ja, a treći Bartolović. U uzvratu je bilo 1:1, nama dovoljno za prolazak dalje. Uh, bilo je vruće u Beogradu, Križanović i Grgić završili su na Vojno-medicinskoj akademiji razbijenih glava.

FOTO: db

Inače, Ivan Maroslavac je u klupske almanahe upisan kao najbolji Cibalijin strijelac u europskim natjecanjima; osim Obiliću, zabio je još i protiv finskog Tamperea te mađarske Tatabanyje. Po nešto kasnijem odlasku iz Vinkovaca skrasio se u Rijeci. Na Kantridi je proveo dvije sezone. Prvu je obilježila ozljeda gležnja.

Rijeka tada nije bila ni približno tako organiziran i prije svega financijski stabilan klub kao danas. Prva sezona bila je za zaborav, unazadila me i ta nesretna ozljeda. Proigrao sam tek u drugoj sezoni, po dolasku trenera Ivana Katalinića, on me vratio u život.

Osim Katalinića, kojeg još trenera pamti po dobrom…?

Uh, puno ih je prošlo kroz moju karijeru, teško mi je nekoga izdvojiti. Ipak, ako već inzistirate, uz Katalinića bih svrstao još naše Mileta Petkovića i Srećka Lušića te svakako izraelskog trenera Nitzana Shirazija koji je nažalost preminuo 2014. godine, imao je tek 43…

Shirazi se bio šef svlačionice Bnei Yehude u kojoj je Maroslavac završio nakon dojmljive druge riječke sezone.

Bnei Yehuda je kvartovski klub iz Tel Aviva poznat po najluđim navijačima u Izraelu. Odigrao sam ondje dvije sezone, imao sam dobar status, bile su to dvije prelijepe godine.

Nakon koje je uslijedio povratak kući, u Vinkovce.

Cibalia se taman vratila u Prvu ligu, bilo je to 2005. godine. Trener je bio Davor Mladina, a predsjednik Ivan Bošković, jedan od rijetkih koji je iz Cibalije otišao čista obraza. Za sve ostale Cibalijine predsjednike prije i nakon njega s kojima sam surađivao nisam baš siguran da bi mogli proći bez kaznene odgovornosti da su institucije radile svoj posao.     

FOTO: db

Maroslavac zna ponešto o kaznenoj odgovornosti; univerzalac na terenu, naime, postao je intelektualac u civilu – diplomirani je pravnik.

Diplomirao sam 2010. godine na Pravnom fakultetu u Osijeku. Malo sam razvukao taj faks, ali nije bilo lagano voziti paralelni slalom nogometnog profesionalizma i ozbiljnog studiranja. Inače, s profesionalnim nogometom završio sam 2008. godine, kasnije sam još nešto malo odigrao u Vinogradaru kod pokojnog Ivana Rubinića, neviđenog nogometnog zanesenjaka, karizmatika koji nije štedio ni vrijeme, ni vlastiti novac kako bi Vinogradar postao ozbiljan u trećeligaškim, pa i drugoligaškim okvirima. Žao mi je što je ljetos otišao tako iznenada.

Zanimljivo, u Maroslavčevoj sportskoj biografiji upisani su i nastupi za zagrebački Nur, klub bošnjačke nacionalne manjine.

Da, da… Odigrao sam za Nur polusezonu, super priča, stekao sam u tih par mjeseci prijatelje za cijeli život.

Kada je položio pravosudni ispit, za nogomet, pa makar i amaterski, bilo je sve manje vremena…

Iz odvjetničkoga doba nosim dobra životna iskustva. Upoznao sam mnogo ljudi raznih profila, pa sam kroz taj posao i sebe dodatno isprofilirao. Ne, nije mi palo na pamet ostati u nogometu s obzirom na to što sam sve prošao u profi-karijeri. Jednostavno, nisam više imao volje ostati u tom miljeu.

Nakon pet godina provedenih u odvjetništvu, u njegovu životnu mapu upisane su nove koordinate. Postao je najprije v.d. ravnatelja zagrebačke Poliklinike za reumatske bolesti, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju ”Dr. Drago Čop”, a posljednje tri godine skinut mu je prefiks v.d. i kao takav već tri godine sjedi u ravnateljskom naslonjaču. I to bez stranačke iskaznice!

Imamo 60 zaposlenih, dobro kotiramo u našoj branši, valjda neće zvučati pretenciozno ustvrdim li to ovom zgodom.

FOTO: db

Ivan Maroslavac privatno? Oženjen je Nikolinom, također Vinkovčankom. I ponosni otac dviju blizanki, Mare i Anje, starih godinu i deset mjeseci. Obitelj Maroslavac živi u podsljemenskoj zoni, u Gračanima

Dobro smo se snašli u Zagrebu, saživjeli smo s ovim gradom. Nikolina je odvjetnica, radi u struci.

U Vinkovce, gdje mu žive mama Ruža, tata Vlado i sestra Jasna, svraća nekoliko puta godišnje, otprilike svaka dva-tri mjeseca.  

Vinkovci su moji, imam naglašeni osjećaj pripadnosti prema tom gradu, ali jednostavno životni put me odveo na drugu adresu. U stalnom sam kontaktu s vinkovačkim prijateljima, pratim sve što se zbiva u rodnom gradu. 

I u matičnom klubu, podrazumijeva se…?

Pratim, kako ne. Teška priča, klub je doživio totalnu devastaciju. Ne nazirem svjetlo na kraju tunela, pogotovo s ljudima koji su trenutno u klubu, a ne zaslužuju biti tamo.

Inače, vječito nasmijan i pristupačan, Ivan je na priču o Cibaliji namrštio čelo:

Imam osjećaj kao da netko želi uništiti Cibaliju. Kako drugačije objasniti da je glavni čovjek za sportsku politiku došao iz odbojke kako bi valjda kao sportski direktor čuvao leđa bratu treneru, i to nelicenciranom, a sve uz blagoslov direktorovog kućnog prijatelja, koji je ujedno i vinkovački gradonačelnik. Čisti nepotizam, koliko razumijem. Cibalia je, zajedno s Vinkovačkim jesenima, glavna institucija našeg grada, već i stoga zaslužuje više, bolje.

Moglo bi biti uvrijeđenih nakon ovakvog žustrog klizećeg starta bivšeg Cibalijina kapetana…? 

Ne znam tko će se uvrijediti, ali nitko se ne bi trebao naljutiti. Govorimo o činjenicama, a o njima se ne raspravlja. Na kraju krajeva, ni Krešo Tomić, ni Pero Tomić nisu krivi što su tamo gdje jesu. Ako će nekoga zaboljeti istina, ne mogu pomoći, žao mi je…

Na prvu se (u)činilo kako Maroslavac pretendira na neku od funkcija, no…

Ma ne, ni govora, ni na kraj pameti. Samo iznosim svoje mišljenje o stanju u Cibaliji, valjda imam pravo na to. Kao što imam pravo na procjenu da se stanje u klubu još dugo neće popraviti dokle god nisu u prvom planu ljudi koji znaju misliti vlastitom glavom. Takvi su u klubu izgleda suvišni.

Pravi put za Cibaliju, prema Maroslavčevu mišljenju, bio bi…?

Nešto što se dogodilo u Osijeku. Nećemo biti neskromni, pa željeti puste milijune, ali osnovni preduvjet Cibalijinog boljeg sutra jest rješavanje vlasničke strukture. I raščišćavanje pitanja duga, da se napokon jasno i glasno čuje kolika je dubioza. I da klubom upravljaju ljudi koji se malo bolje razumiju u nogomet, ali i menadžment. Jer, nogomet je danas biznis.

Maroslavac umjesto zaključka:

Ne očekujem Cibalijine bolje dane tako skoro. Ne vidim kritičnu masu koja bi pokrenula stvari nabolje. Ne vidim mogućnost da će vladajući dopustiti nekome kontrolu nad klubom. Možda se stvari promijene nakon sljedećih lokalnih izbora dođe li na poziciju netko tko će imati više volje i ljubavi za Cibaliju.

20.07.2003, Ratina Stadion, Tampere, Finland. UEFA-Intertoto Cup 2003, FOTO: Juha Tamminen