Ivona Ivić: Trebamo odbaciti tuđe, umjetne i naučene kalupe te sami sebi krojiti put

Razgovarao: Matej Delaš

Ivonu Ivić upoznao sam najprije virtualno, mislim da je to bilo u rujnu 2020. godine dok sam pripremao svoju prvu književnu promociju uživo u Bošnjacima. Provjerio sam kako ju se može uguglati riječima mjesečar i (tek puno kasnije) adastra, o čemu ne želim odmah u trećem retku intervjua, tako reći razgovora, spojlati poput trinaestogodišnjaka koji četrdeset sedmi put gleda „Sam u kući“, a za „Divan život“ nije čuo.

Drugi put sreo sam ju 27. rujna 2020. godine baš na spomenutoj i dragomu Čitateljstvu nenametnutoj važnosti.

Ivona Ivić rođena je 15. siječnja 1999. godine u Vinkovcima. Mlada je spisateljica iz Bošnjaka i sa svojih (za nekoliko dana) 22 godine objavila je dvije zbirke sjajne poezije.

Reci nam za početak nešto o sebi. Tko je Ivona?

– Ivona je, rekla bih, sasvim prosječno-neprosječna djevojka. Prosječna djevojka ranih dvadesetih godina koja uživa u životu, druženju, ljudima i prirodi. No, isto tako, neprosječna u svojoj velikoj potrebi i sposobnosti da se raduje malim stvarima, voli sitnice, diše punim plućima i ne mari za hladan svijet oko sebe.

 Jesi li osoba koja voli svoj posao? Znamo da nije baš lako ne voljeti posao koji radimo.

– Među rijetkima sam koji iskreno i neupitno mogu reći da vole svoj posao. To se odnosi na posao u struci, odgojiteljstvo, o kojemu smatram da je jedan od najljepših poziva u životu koji sam rado prihvatila. Drugi se, naravno, odnosi na pisanje. Uistinu je lijepo kada se ne morate brinuti o tome hoće li vam ponestati volje, motivacije i želje za radom jer živite i radite onaj posao koji je dio vas. Kada vam donese i određenu financijsku sigurnost, možete samo zahvaliti Svemiru što je baš vas odabrao da živite ono od čega ste satkani.

 Budući da pišeš, pretpostavljam da voliš književnost, odnosno čitati. Što čitaš najviše i tko su ti uzori ili barem obožavani pojedinci?

– Od malih nogu zatrpana sam raznoraznim knjigama. Od lektira, priručnika, časopisa i sl. Taj hobi produbio se s godinama i sada mogu reći da sam pravi knjižni moljac. Volim čitati sve žanrove (iako moram priznati da sam prosječna djevojka koja najviše pada na ljubiće!), a što se obožavanih pojedinaca tiče, izdvojila bih Jesenjina i Miku Antića. Uzora u svom pisanju nemam. Smatram da smo svi unikatne jedinke i da nam se samo može svidjeti način na koji netko piše i da nas on može potaknuti da pronađemo onaj način i stil koji nama najviše odgovara. Ukoliko se upustimo u to da kopiramo nekog drugog ili idemo isključivo njihovim cipelama, onda će nam put postati tijesan i težak. Kako moje „Cipelice” kažu, svatko treba odbaciti  tuđe, umjetne i naučene kalupe te sam sebi skrojiti sudbinu i put.

 Rijetkost je upoznati dvadesetdvogodišnju spisateljicu s dvjema zbirkama iza sebe. Što misliš, nastaju li spisateljice i spisatelji pod nekim posebnim uvjetima? Odakle ta tvoja sklonost umjetničkom stvaranju?

– Smatram da se moraš roditi pod određenom sretnom zvijezdom, kako volim reći. Postoji dosta ljudi koji vole tu i tamo pročitati dobro književno djelo, ali to ih ne čini doraslima napisati ga. Mislim da treba imati nešto u sebi. Neki su dobri u matematici, s brojevima, orijentaciji u prostoru, kuhanju – iako moram priznati da mi je i to jedna od velikih ljubavi – dok sam se pronalazila u svojoj mašti i njezinoj mogućnosti stvoriti čuda i prenijeti ih na papir.

 Reci nam sada sve o svojim zbirkama poezije. Kako se zovu, kada su izašle, u čijoj nakladi i kojim se temama bave?

– Prvijenac „Mjesečar” svjetlo je dana ugledao u lipnju 2019. godine. Pod vlastitom nakladom, odlučila sam izdati svoje književno prvorođenče i ostvariti svoj mladenački san. Oduvijek sam sanjala o tome da pišem i da moje stvaranje usrećuje ljude oko mene i mene samu. Zbirka je sastavljena od triju cjelina i tematski je vrlo raznovrsna – ljubav, povijest, domovina, zavičaj, egzistencijalna pitanja i sl.  Osim poezije, „Mjesečar” donosi i poneki prozni tekst na kraju svake cjeline. Nakon što je ugledao svjetlo dana, doživio je veliko prihvaćanje i uspjeh te se mogu pohvaliti time kako posjedujem još nekoliko primjeraka jer su svi ostali pronašli svoje domove širom Lijepe naše i okolnih zemalja. „Adastra” je druga zbirka izašla u 2020. godini u nakladi „Kvake“ iz Velike Gorice. Puno zrelija, emotivnija, odlučnija i staloženija, rekla bih. Sačinjena je od triju cjelina od kojih svaka nosi pripadajući latinski naziv, tj. poslovicu. Svaka poslovica ujedno predstavlja i tematski sadržaj pjesama koje ona zaokružuje. Tu se mogu pronaći ljubavne pjesme, pjesme koje se dotiču svakidašnjih briga i problema maloga čovjeka te poglavlje posvećeno najbitnijim ljudima u mom životu. Ponovo se osim poezije mogu pronaći i prozni tekstovi.

 Druga je zbirka, vidio sam, uređena i ilustracijama. Što o njima možemo saznati?

– Najbitnije mi je i najdraže baš to, svaka pjesma sadrži ručno oslikanu personaliziranu ilustraciju. Ovim putem pozdravljam i neizmjerno zahvaljujem ilustratoricama Marineli i Graciji Kozić na predivno obavljenom lavovskom poslu jer to zbirku čini posebnijom. Uz zbirku sam odlučila napraviti i personalizirane bookmarkere s određenim citatom i ilustracijom koji dolaze uz kupnju svake od njih.

 Ne treba puno otkrivati u samome intervjuu. Kako se nabavljaju tvoje dvije knjige te što prvo u svojoj spisateljskoj budućnosti vidiš?

Obje zbirke možete nabaviti na mojoj Facebook stranici (https://www.facebook.com/IvonaIvic55/?__tn__=%3C) ili putem mail adrese: ivona.ivic55@gmail.com

Iduće planiram izdati svoj prvi roman za mlade koji je svojevrsni priručnik adolescentima koji putuju i prolaze kroz svoja turobna razdoblja te se nadam da će biti jednako prihvaćen onoliko koliko sam i ja sama uživala u njegovom stvaranju.

 Ivona, hvala ti na razgovoru. Ako želiš još nešto reći poštovanoj Čitateljici i poštovanome Čitatelju, sada je prilika.

– Hvala vama na lijepom druženju! Mislim da sam sve što sam imala za reći, rekla svojim pjesmama. Najvažnije je da se nikada ne srame i ne zarobljavaju svoje emocije pred svijetom. On je već dovoljno tmuran i siv i bez toga. Ogolite se pred drugima, živite od danas do sutra i volite se beskrajno! Nemojte da vam jednom bude žao zbog nekih neučinjenih postupaka ili neizrečenih riječi. Na kraju krajeva, više boli ono što smo mogli napraviti, a nismo, od onoga što smo greškom napravili. Upamtite to.

 Pozdravljam te i nadam se da ćemo se opet družiti. Do viđenja.

– Pozdravljam i ja vas i čitatelje portala Vinkulja.hr, zahvaljujem svima na čitanju! Do viđenja!