PIŠE: Zoran Tomić
Iznenađuje li vas podatak da je u zadnjih 30-ak godina, od osamostaljenja do danas, u Cibaliju iz udaljeni(ji)h nogometnih sredina angažirano između 300 i 350 igrača, od kojih su samo rijetki ostavili pečat ili dublji i vidljiviji trag? Ali, ovo nije priča o njima, nego o našim domaćim dečkima. No, ne o svima, jer je to nemoguća misija. Kada sam napravio letimičan pregled domaćih igrača koji su igrali u Cibaliji u zadnjih 20 godina, bez problema sam mogao sastaviti dvije odlične momčadi. Međutim, za ovu priliku morao sam prelomiti i od 20-30 izvrsnih igrača izdvojiti i izabrati četiri vinkovačka asa, od kojih su čak trojica bili kapetani i ponosno nosili Cibalijin dres te svojom igrom oduševljavali poklonike nogometa u Vinkovcima i šire To su:
1. Boris Leutar
2. Mladen Križanović
3. Mario Lučić
4. Tomislav Pavličić
Ove vinkovačke nogometne dragulje odabrao sam isključivo po mome trenerskom ukusu. Naravno da oni nisu jedini, niti su možda najbolji. Postoje i neki drugi, poput Ivana Bošnjaka, ali je on, iako pravi domaći dečko, vrlo kratko igrao u Vinkovcima. Isto tako nije obuhvaćen ni Mladen Bartolović koji nije izvorno domaći igrač, ali je od vinkovačke publike zapamćen kao ekstra napadač i golgeter.
Idemo onda dalje u analizu moga odabira;
Boris Leutar – vrhunski libero, stoper i kapetan – je već kao junior Cibalije pod paskom trenera Brune Buhača pokazao iznimnu darovitost, što je bio znak da ga čeka duga i uspješna karijera. Ako igrača gledaš puno puta, osim njegovih nogometnih vrlina, mogu se naslutiti i poneke karakterne crte, a ja sam kod njega uočio njih tri; smiren, pozitivan i samozatajan. A nogometne karakteristike? Brz i eksplozivan, a najbolji u najdelikatnijim obrambenim rebusima na širokom prostoru, a to je igra “jedan na jedan”. Kroz godine njegovoga igranja dolazio je u klinč sa mnogim poznatim napadačima, ali odgovorno tvrdim, ni jedan od njih, Leutara nije prošao u situaciji “jedan na jedan“ na širokom prostoru.
Takva igračka klasa zamijećena je i na nacionalnom nivou, pa ga je u svoje redove doveo zagrebački Dinamo. Ali, u Maksimiru su važnije „igrice“ izvan terena. Moralna i igračka vertikala kao što je Boris nije trpio takve odnose i zato su se brzo rastali. Vratio se i do kraja kao kapetan bio vjeran Cibaliji i nebeskoplavoj boji.
Mladen Križanović – Đelo, vrhunski vinkovački igrač koji od najšire vinkovačke nogometne javnosti možda ipak nije kao takav prepoznat. Kao i mnogim drugim domaćim dečkima stalno su mu se tražile mane i nedostaci. Igrača takve atletske tjelesne građe i dugoga koraka rijetko se moglo vidjeti na hrvatskim terenima. Nikada mi nije bilo jasno kako igrača takve moći, tehnike i razumijevanja igre brojni treneri nisu koristili i na drugim mjestima, posebno u napadu.
Usprkos svemu, u HNL-u je na desnom beku odigrao desetke briljantnih partija, a njegovi bjegovi i golovi po desnoj strani za današnje igrače su pusti snovi. Ne mogu tvrditi da je imao bolji centaršut od, po tome nenadmašnog, Nenada Lušića, ali ni Đelina desna felša nije puno zaostajala. Transferom u Belgiju, razuvjerio je sve vinkovačke „nevjerne Tome“, potvrdio klasu i bio jedan od rijetkih koji je transferom napunio Cibalijinu blagajnu.
Mario Lučić, nogometaš Cibalije, Dinama i Varaždina, sportaš od glave do pete. Konstitucija, brzina, tehnika, precizan pas i duga lopta, čitanje igre, šut, slobodnjak…, sve to na najvišoj razini. Uz sve to i kapetan mlade hrvatske reprezentacije i to jednom Dariju Srni, Marku Babiću, Niki Krnajčaru, Eduardu… A to nije mala stvar. To je potvrda i njegovih karakternih i liderskih crta.
A Mario nije imao niti jedan nastup za A selekciju. Kako je moguće da nije ostvario ni međunarodnu karijeru? A po svim parametrima je morao. Bez problema je mogao igrati na vrhunskoj razini na više pozicija u momčadi od libera i stopera, do beka čak i zadnjeg veznog. U što su gledali svi ti silni stručnjaci, menadžeri, treneri i izbornici kada takvog nogometnog dragulja nisu prepoznali i podržali? Ako je neki Vinkovčanin bio predodređen veliku scenu, onda je to bio Mario Lučić.
Tomislav Pavličić – Šlajfo ili „šećer uvijek dolazi na kraju”. Zamislite da smo u 2000. godini i da se povodom jednog talentiranog juniora kluba sastao Izvršni odbor Cibalije, pa odlučio slijedeće:
– projekt kluba postaje 17-godišnji Tomislav Pavličić;
– dodjeljuje mu se poseban trener za individualni rad;
– potpisuje se ugovor na 4 godine;
– odmah ga predstaviti u svim medijima;
– priključiti ga seniorima i bez obzira što je još junior dozirati mu minutažu.
Na žalost ovaj sastanak Cibalijinog Izvršnog odbora je fikcija i nije se nikada dogodio. A trebao je. Jer, radi se o jedinstvenom nogometašu koji se rijetko rađa i na razini čitave Hrvatske. Fantazisti, razigravači i strijelci u jednoj osobi su rijetke biljke. Zdrava nogometna sredina treba ih samo prepoznati i podržati. Oni u svojoj nogometnoj glavi već imaju najvrijednije igračke sposobnosti, a to su: kreiranje igre, anticipaciju, imaginaciju i lucidnost.
Sve te sposobnosti imao je Tomislav Pavličić 2000. godine kada je imao 17 godina, a u Cibaliji tada to nitko nije prepoznao, nego tek s 24-25 godina, što je u modernom nogometu prekasno. Reći će neki gradski znalci i stručnjaci kako si je Pavličić sam kriv što nije ostvario vrhunski transfer jer kao nije imao „agresivnosti i defanzivu“. A ja pitam: jesu li Alen Halilović, koji je s 18-19 godina transferiran u Barcelonu (5 milijuna eura) ili Ante Ćorić koji je s 18-19 godina prodan Romi (7,5 milijuna eura ) imali „agresivnost i defanzivu“? Odmah ću vam odgovoriti: NISU, niti će ikada imati…
Još me jedno krucijalno, a naše vinkovačko, nogometno pitanje već dugo vremena muči; kako je moguće da iz Cibalije, kluba koji godinama izbacuje kvalitetne mlade nogometaše, gdje travnatih terena i igrača ima u izobilju, baš nijedan domaći igrač nije postao hrvatski reprezentativac. Joey Didulica, Vladimir Vasilj, Marijo Marić, Danijel Šarić, Dario Knežević, Anthony Šerić, Mato Neretljak, Mario Tokić, Igor Budan, Goran Blažević, Giovanni Rosso, Jasmin Agić, Jurica Buljat, Tomislav Dujmović… Ovo su neki hrvatski reprezentativci s popisa reprezentacije koja je sudjelovala na europskim i svjetskim prvenstvima. Sjeća li itko ovih igrača po nekoj utakmici ili nogometnom potezu? Ne vjerujem. Jesu li oni, kada ih detaljnije skenirate, bolji igrači od četvorke iz moga odabira? Teško. Činjenica da naši „domaći dečki“ nikada nisu bili seniorski reprezentativci nije njihov problem, niti njihova krivica. Oni su u karijeri radili ono što su trebali; mukotrpno trenirali, igrali vrhunski nogomet i bili vrhunski igrači. Ali, za reprezentativnu, pa potom i međunarodnu, karijeru i transfer to nije dovoljno. Treba još „nešto“. A to „nešto“ je: preporuka, lobiranje, provizija…
Da se pri kraju malo uživim u ulogu vinkovačkog „izbornika“ za domaće igrače koji su igrali u Cibaliji u posljednjih 20-ak godina; evo dvije postave odabrane od domaćih igrača i onih iz okolnih sela koji su igrali više nego ozbiljan nogomet:
Tomislav Vranjić – A. Andričević, B. Leutar, N. Parmaković, M. Čutura – M. Križanović, D. Pavličić, I. Žgela – M. Bartolović, I. Bošnjak, A. Kerić.
M. Antolović – L. Muženjak, P. Tomić, M. Lučić, T. Čuljak – T. Mazalović, I. Maroslavac, T. Pavličić – V. Šimunac, Ž. Malčić, I. Baraban.
Kako je već poznato da u hrvatskoj ima cca četiri milijuna onih koji bolje od izbornika „znaju tko treba igrati“, a i u Vinkovcima takvih ima priličan broj, prepuštam čitateljima Vinkulje da sami izaberu po njima najbolju vinkovačku jedanaestoricu u posljednjih 20-ak godina i tako na vlastitoj koži osjete kako je nekada nezahvalno biti izbornik ili trener.
I evo jedan „švedski stol“, ali ne od kulena i sira, nego onaj sačinjen od igračkih klasa i to naših bivših juniora i „domaćih dečki“ koji su davno ili nedavno stanovali u vinkovačkim svlačionicama i koji još aktivno igraju razasuti po hrvatskim i europskim (svjetskim) klubovima:
I. Filipović (FC Paris) – F. Uremović (Hajduk ), Lj. Puljić (Bayern), M. Mitrović (Rijeka), D. Župarić (Portland) – R. Kelić (Universitatea), J. Mitrović (Gorica), D. Beljo (Augsburg) – J. Puljić (Puskas Akademia) M. Dabro (Riga), P. Mišić (Zrinjski Mostar).
Nikada ne treba „plakati za prolivenim mlijekom“, ali ne znam jesmo li svjesni koliki je kapital Cibalia držala u svojim rukama? Ili, preciznije rečeno, koliko je nebrušenih dragulja u ovim „domaćim dečkima“ imala u vlastitom dvorištu?