PIŠE: Zoran Tomić
U nogometu su najvažniji igrači. Bez njih nema igre, utakmice, ni spektakla. Kao igrač u nogometu nekada možeš dostići vrh vrhova, ali i dotaknuti dno i ostati bez angažmana i primanja. U jednom klubu si nakon nekoliko golova božanstvo, u drugom ubrzo i bez prave prilike postaneš promašaj. I tako naizmjence. Često igrače samo tanka linija, bila to mala dekoncentracija ili pomanjkanje sreće, dijeli od ostvarenja snova i valoriziranja proteklih godina treninga, truda, rada i odricanja.
Evo dva primjera; Bruno Petković je do svoje 26. godine bio besperspektivni trećeligaški igrač u talijanskoj ligi. A Mislav Oršić u Rijeci nije prepoznat čak ni od Matjaža Keka, da bi se potom otisnuo u korejsku ligu i bio na putu bez povratka. I onda se dogodi preokret. Nenad Bjelica obojicu doslovno nogometno “oživi” tako da postaju stožerni Dinamovi igrači i reprezentativci koji zabijaju Chelseaju, Tottenhamu, španjolskoj i brazilskoj reprezentaciji. Ovaj, od strane brojnih stručnjaka i “procjenitelja” osporavani i otpisani dvojac, samo za Dinamo je u zadnje tri godine postigao 160 golova.
Danas su obojica ozlijeđeni, jedan teže, jedan lakše. I ponovo im slijedi igračka neizvjesnost. U kojem to sportu i koliko života trebaš imati da kao nogometaš sve ovo preživiš. S tim da ovakvih igračkih primjera i karijera ima na stotine. Neki su sa sretnim i ispunjenim, a još više onih razočaranih, s neispunjenim životnim snovima.
Igrački profili
Klubovi moraju imati na raspolaganju sve vrste igrača; radilice, igrače koji “razumiju igru”, killere, specijaliste, lidera(e), pokoji tandem i poneku “lijevu nogu”. Mali klubovi, poput zagrebačke Lokomotive, da bi opstali moraju talente prepoznati u vlastitom ili susjednom dvorištu, pa ih onda izgrađivati i stvarati, a to je dugačak, neizvjestan i mukotrpan posao.
U ranijim vremenima, kada su klubovi slagali momčadi po liniji vratar-centarhalf-centarfor to je ujedno bio “kostur momčadi”. Nogomet se radikalno promijenio, pa “kostur momčadi” može postati svaki igrač na bilo kojoj poziciji na terenu. Uzmimo za primjer našu reprezentaciju; okosnicu već dugo godina čine Brozović, Modrić, Rakitić i Perišić. A nijedan od njih nije ni centarfor, ni centarhalf. Znači, najbolji veznjaci jedne Barcelone, Reala i Intera na jednom mjestu, u istoj momčadi. Plus Perišić. Neviđena koncentracija kvalitete, nepobjediv sastav, ekipa snova; ne bi bilo nikakvo čudo da su umjesto bronce i srebra postali dvostruki svjetski prvaci.
Igrači radilice
Svaki trener na svijetu želi i sanja da u ekipi ima i po nekoliko radilica. To su nogometaši kojih nema na naslovnicama, niti imaju najbolje ugovore. Oni rade za ekipu prljave i nevidljive poslove. Trče, uklizavaju, bore se, kako bi jedan Totti, Neymar ili neki treći “plemeniti” igrač pobrao slavu i ovacije publike. Od toga profila igrača sjećamo se našeg Pereka Bručića ili Hajdukovog “Frfe” Mužinića, sada Brozovića ili Kovačića, a u budućnosti Barceloninog Gavija ili Hajdukovog Pukštasa.
Inteligentni igrači
To su igrači koji na jednostavan način rješavaju najkompliciranije situacije na bilo kojem djelu terena. Nisu to samo “desetke”, ima njih na svim pozicijama. Jedni nude inteligentna rješenja i vrhunske centaršuteve na beku, poput Darija Srne, drugi postavljanjem i predviđanjem rješavaju najteže obrambene situacije, kao nekada Ćorluka ili sada Gvardiol, a treći se pojave “iz ničega” I postižu golove u polušpici poput Kramarića ili sada Bellinghama. Vinkovački nogometaš starije generacije Srećko Lušić je bio prototip igrača s inteligentnim ofenzivnim rješenjima u građenju igre i završnici. Kao osmica je u prvoj sezoni u jugo-lige dao 11 golova i imao tko zna koliko asistencija.
Igrački tandemi
Ponekad inteligentni i sposobni sportski direktori traže i planiraju igrače koji bi odlično mogli funkcionirati u tandemu. Nekada se igrači sami osjete, a najčešće tandeme “iz ničega” upare lucidni treneri kao što je Bjelica u Dinamu upario Oršića i Petkovića. Vidjeli smo poslije kako se Oršić ugasio u Engleskoj, a i koliko je Bjelica uložio truda da ih kao tandem dovede u Trabzonspor. Da je uspio možda ne bi tako brzo dobio otkaz. Ili tandem Benzema – Vinicius, koji je Real odveo na krov Europe. Funkcionirali su kao da zajedno igraju od malih nogu. Tandem Barcinih veznjaka Iniesta – Xavi također je jako pridonio osvajanju Lige prvaka. Tu svoju uigranost i automatizme su samo preslikali na uspjehe španjolske reprezentacije. Ali, nećete vjerovati, španjolski izbornik Aragones im kao tandemu nije vjerovao. On je imao dilemu Xavi ili Iniesta!!!. I jedan od njih mu je sjedio na klupi.
Nešto slično kao kod Ćire; Boban ili Prosinečki. A po meni, najdjelotvorniji tandem u u zadnje vrijeme bili su Liverpoolovi Sadio Mane – Mo Salah. Neviđena sinergija i razumijevanje. Pogledajte samo njihove statistike u godini prije i u godini kada su postali prvaci Engleske. Koliko golova, a koliko asistencija. Njih dvojica su u tandemu bili duplo efikasniji jer su mogli igrati “zavezanih očiju”. Mane je u Bayernu ( bez Salaha ) potpuno izblijedio, a pogledajte sada Salahovu statistiku i Liverpoolove rezultate otkada je otišao Mane.
I da ne mislite kako tandema ima samo u velikim klubovima. Gostuje tako legendarna vinkovačka generacija u obližnjim Bogdanovcima. Trener Tonko Vukušić je zamislio da protiv toga niželigaša momci malo “namjeste nišanske sprave” pred jedan prvoligaški ogled. Kad tamo u Bogdanovcima igra tandem Gelo-Radoš. Taj “niželigaški tandem”, otpravio je Cicinu ekipu u Vinkovce s četiri komada u mreži.
Killeri ili igrači koji su sami sebi dovoljni
Svi će se složiti o tome da je najteže u nogometu zabiti gol. Zbog toga sve ozbiljne momčadi imaju killere kao što su Ibrahimović, Lewandovski, Ronaldo, Kane, Livaja ili Haaland. Jer, bez takvih igrača nema golova, a samim time ni uspjeha, ni titula. Po profilu su egoistični, nema kod njih puno dodavanja ili asistencija, nikoga oni ne vide, samo im je gol pred očima i na pameti. Imaju urođenu instinktivnu inteligenciju zbog koje se svi pitamo kako to da se lopta pred golom uvijek odbije baš njima na nogu. Kako je moguće da baš ti killeri uvijek ostanu sami i nečuvani? To je zato jer su to jednostavno – golgeteri. Oni su takvi rađaju, njima je momčad skoro pa nepotrebna, ona im je u stvari nužno zlo ili pomoćno sredstvo, jer oni su jednostavno “strojevi za golove.
Alibi igrači i simulanti
Da ne bude sve o igračima lijepo, krasno i idilično, postoje i igrači koji nikada “nisu krivi za gol”, a baš se i ne otkrivaju da dobiju loptu kada je gusto i kritično. Imaju naglašene verbalne sposobnosti, nekada prednjače u prigovorima sucu ili protivničkim igračima, a obično su među glavnima u svlačionici. Neke od njih možete sami detektirati na usporenim TV snimkama jer se često bacaju i valjaju poslije benignih prekršaja kao da su zadobili dvostruki prijelom noge, a poslije nastavljaju igrati kao da se ništa nije dogodilo. Prva HNL ih je prepuna jer se usporene snimke njihovih simuliranja mogu vidjeti svaki vikend na TV prijenosima domaće lige. Radi usporedbe treba pogledati neku utakmicu njemačke Bundeslige pa će se (u)vidjeti da su simuliranja svedena na minimum, a u engleskoj ligi gotovo pa iskorijenjena.
Kada bi HNS dao upute sucima da u suradnji s VAR sobom kažnjavaju simuliranja žutim kartonima, siguran sam da bi se kvaliteta, dinamika, tempo pa i gledanost naše lige podigla za najmanje 30%.
Igrači, a narcisi
Većina nogometaša ima izražen sportski ego koji je pozitivan za kompetitivnost čitave momčadi. Ali, postoje igrači koji vlastiti ego ne mogu kontrolirati. Poput Zlatana Ibrahimovića koji za sebe govori “da je Bog koji hoda zemljom”. Iako to nikada nije javno rekao, vjerujem da o sebi slično misli i Cristiano Ronaldo. Naš Davor Šuker, oduvijek poznat kao egoističan golgeter, za sebe je tvrdio da je hrvatski brend. Možda je zaista i bio, ali je trebao čekati da to netko drugi umjesto njega primijeti. A Brazilac Neymar sa sobom u svaki klub vodi čitavu svitu rodbine i prijatelja koje taj klub plaća kako bi mu pravili prijateljsko i veselo okruženje. Eric Cantona, Manchesterov igrač stoljeća po izboru navijača, dobio je nadimak King Eric. Danas je glumac. Ne treba se ni pitati zašto.
Igrači s motivom za pobjedom ili motivom za izbjegavanje neuspjeha
Mnogi mladi igrači počnu se baviti nogometom iz razloga jer je i njihov otac bio nogometaš. Međutim, zna se dogoditi da očevi vlastite neispunjene igračke ambicije, a posljedično i frustracije, pokušavaju ostvariti forsirajući nogometne karijere svojih sinova. Poneki očevi znaju do te mjere izgubiti doticaj sa stvarnošću, pa za nogometne neuspjehe sinova ili čak njihovo odustajanje od nogometa, krive sve živo i neživo, a najčešće njihove trenere.
A ti roditelji bi se prvo sami trebali pogledati u ogledalo. Pa vidjeti jesu li su sinovi igrajući i trenirajući nogomet umjesto svojih snova, ispunjavali roditeljske želje i očekivanja.
Zna se dogoditi i kod rođene braće da jednog za bavljenjem nogometom podstiče urođeni motiv za (nogometnim) postignućem, pa on igra dugo i uspješno, a drugog brata podstiče motiv za izbjegavanje neuspjeha, pa on često odustaje od nogometa. Zato bi se i roditelji trebali malo više educirati, svi im piše u bilo kojem priručniku o Sportskoj psihologiji.
Plemeniti igrači
Namjerno sam ih ostavio za kraj teksta, kao šećer. Svakako ih nazivaju: dirigenti, kreatori, mozgovi, maestri, desetke, fantazisti, mali zeleni. Na njih su, s potpunim pravom, potrošene litre tinte i novinarskih kartica. Plemenite igrače ne stvaraju treneri, nego ih njihove majke bolno donesu na ovaj svijet. Njih treba samo prepoznati, onda pripaziti, pa zalijevati i onda pustiti na ravni zeleni tepih… Sve drugo će oni sami učiniti.
S njima i o njima započinju i završavaju kave, pivice i gableci. Ovoga puta ih neću nabrajati, svima su oni poznati, o njima svi pričaju. I na poslu, i u vlaku, i na tržnici. Za njih ima jedan univerzalni, zajednički naziv – plemeniti igrači.
Sulejman Halilović – Halil
On ima posebnu rubriku kada govorimo o igračima, jer s njim nitko ne može stati u istu rečenicu. O Halilu mogu iz “prve ruke” jer smo godinu dana bili svlačionica do svlačionice. Građen kao da ga je Michelangelo isklesao. Ni grama sala, mišić na mišiću. Kada razgovaraš s njim toplina, vedrina i pozitiva izviru iz svake riječi, svakog pokreta. Da nije bilo Halila, nikada Vinkovci ne bi 1 jugo-lige vidjeli. Niti novog stadiona. Da njega nije bilo, nikada jedan vinkovački trener ne bi postao legendaran, niti bi jedna generacija dobrih igrača ikada postala zlatna. A postala je. Da njega nije bilo ne bi pisac ovih redaka u devetnaestoj godini znao kako je to odsjesti u Intercontinentalu ili Esplanadi. Da njega nije bilo nikada Vinkovci ne bi bili u malo širim okvirima poznati i priznati nogometni grad. A kada je otišao Halil (u omraženu Crvenu zvezdu, jer u Dinamu na probi nije prošao), ostala je praznina koja nikada nitko nije nadomjestio. Znam da sam previše zahtjevan i kritičan i da svakom igraču na svijetu tražim i nalazim mane i nedostatke, pa ću sada, samo za mlađe čitatelje, Halila ocijeniti od 1-10 iz svoga “stručnog pera”:
- Igra glavom: 10
- Realizacija: 10
- Dribling: 10
- Asistencije: 10
- Lažnjak: 10
- Radijus kretanja:10
- Angažman na treningu: 10
- Mane i nedostaci: 0 bodova
I još nešto. Njegova slika mi je bila pred očima kada mi se kristalizirao naslov ovoga članka: Njegovo veličanstvo igrač – Halil!
