PIŠE: Zoran Tomić
U prošloj kolumni mahom ste prepoznali da ON nije neki imaginarni ili nepostojeći igrač, nego da je taj najkompletniji igrač današnjice upravo naš LUKA MODRIĆ. Oni koji ga u mome opisu nisu prepoznali, neka pročitaju kolumnu još jednom, jer Luka Modrić kao najkompletniji igrač današnjice zaslužuje i „drugo čitanje“.
Sada se vraćam već ranije otvorenoj temi i čarobnom nogometnom trokutu TRENER+TAKTIKA+IGRAČI. Koji rezultira konačnim proizvodom, a to je IGRA. Trenera smo apsolvirali, na redu je TAKTIKA.
Kisela jabuka nogometa
O taktici se nema baš puno za pročitati. Postoji na tržištu nekoliko knjiga i priručnika, ali bez implementacije u praksi sve je to mrtvo slovo na papiru. U stvarnom nogometnom životu moraš se osloniti na vlastitu inteligenciju, iskustvo i (ne)znanje. Mnogi vrhunski treneri u intervjuima temu taktike u nogometu vješto izbjegavaju, odgovarajući površno i u rukavicama. Ne znam rade li to svjesno ili nesvjesno, ali bi oni morali shvatiti da treneri ne mogu pobjeći od taktike. Jer trener je sinonim za taktiku. Trener i taktika su jedna duša i jedno tijelo. Treneri na svojim leđima nose tu zadaću da svojom taktikom naprave momčad koja će na utakmici izgledati organizirano, čvrsto i prepoznatljivo, a igrati gledljivo, atraktivno i uzbudljivo.
Zato je pisati o taktici vrlo nezahvalan posao, to je jedna kisela jabuka nakon koje vrlo lako autor postane neznalica, redikul ili netko tko je zalutao u nogomet. Taktika je nešto jedinstveno, ona je uvijek drugačija i originalna, ali zavisi i o desecima drugih faktora. Genijalna i argumentirana analiza utakmice u poluvremenu, na kraju te iste utakmice se može pokazati kao kriva i promašena.
Tema taktike nije za svačije uši, zna biti teška i komplicirana, pa nastavak ovoga teksta, bez uvrede, mogu podnijeti samo istinski nogometni znalci i zanesenjaci.
Osobne kompetencije da mogu nešto suvislo pisati o taktici su tisuće pogledanih utakmica, 400 igračkih, kao i 100-injak samostalno vođenih utakmica kao trener.
Pogreške koje sam pri tome napravio, kao i pogreške koje se svakodnevno događaju drugim trenerima, samo su potvrda koliko je taktika zahtjevna i kompleksna tema.
Iako sve tekstove pišem i pisat ću „iz glave“ morao sam posegnuti za literaturom kako bih osvijetlio kakva je u nogometnoj teoriji jedna od službenih definicija taktike:
„Taktika je formiranje i usavršavanje specifičnih sposobnosti za izvođenje tipičnih struktura situacija u nogometu”.
Prilično dosadna, bezlična i nerazumljiva definicija. Razlog više da nastavim pisati „iz glave“.
Taktika je puno šira i kompleksnija priča i od pukog određivanja sustava igre (1:4:3:3 ili 1:4:2:3:1, i tako dalje…) ili od trenerove razrade TKO, GDJE, KADA i KAKO. Mnogo je faktora koji direktno ili indirektno utječu na taktiku; od njezine početne ideje pa do same realizacije. Nikad ne treba zaboraviti da se i protivnika „nešto pita“; i suparnički trener može imati vrlo učinkovitu taktiku.
Jer, taktika je vrlo širok pojam. U nju spada i taktička varka, i taktičko iznenađenje, i taktički promašaj, i taktička zamka, i taktički rizik, naposljetku i taktička hrabrost. TAKTIKA je trenerovo „dite“, pa na taktiku direktno utječe i trenerova vizija, samopouzdanje, gard, smirenost, temperament i tako dalje.
Taktika i posjed (lopte)
Gotovo svi moderni treneri današnjice su čitavu svoju nogometnu filozofiju sveli na to da njihova momčad ima što veći i dugotrajniji posjed lopte. Činjenica jest da je Pep Guardiola s Barcelonom i svojom Tiki–Taka „posjed“ doslovno izmislio i s tom taktikom pokorio Španjolsku i Europu.
Ali, isto tako je tvorac Tiki-Take Guardiola vrlo brzo je pobjegao od te taktike beskrajnih kratkih pasova i s Manchester Cityjem sagradio potpuno novu taktiku na bazi jednostavnosti, transformacije i efikasnosti. I ponovo dominira Premiershipom i europskim natjecanjima.
U tu zamku igre na „posjed“ su upali i Dinamovi treneri počevši od Jovičevića, Krznara i Kopića, do Čačića i Bišćana, a vidimo da u istu zamku upada i Jakirović. Svi oni smijenjeni su kao žrtve dominantnog, ali jalovog i neinventivnog „posjeda“. Spor i neefikasan posjed, pa makar bio i s 80% lopte u nogama, postao je, umjesto avangarde, antipropaganda nogometa.
Taktika i „parkiranje autobusa u šesnaestercu“
Ova Mourinhova taktička dosjetka „parkiranje autobusa u šesnaestercu“ primila se u nogometnoj javnosti samo zbog njegove naglašene osobnosti. Spominjem ju samo radi usporedbe dviju trenerskih filozofija, Guardioline i Mourinhove.
Dok Mourinho, kao trener s tom svojom retrogradnom nogometnom taktikom, koja je i filozofija mnogih drugih trenera tipa “svi nazad pa na kontre“. S kojom je Mourinho, doduše, napravio velike uspjehe; s Portom i Chelseajem se popeo na vrh Europe. Međutim da ta taktika parkiranja autobusa u 16-ercu nema nogometnu budućnost, dokaz je i Mourinhova trenerska karijera, koja je u ozbiljnom padu. Već dugo ga nema na popisu trenera koji osvajaju prvenstva u Ligama petice ili su završnicama Lige prvaka. Zaključak? Mourinho na planu igre i taktike nije ništa evoluirao, nije se odmaknuo od dekadentnog „autobusa u šesnaestercu“ i nogometni napredak ga je pregazio.
Taktika i golgeteri
Kako zaustaviti ekstra napadače ili „strojeve za golove“ poput Ronalda, Messija, Lewandovskog ili Kanea? Postao je to nerješiv taktički problem za moderne trenere u današnjem nogometu.
Nekada su staromodni treneri pribjegavali taktici striktnog čuvanja, ali nogometnom evolucijom moderni treneri su problem zaustavljanja napadača htjeli riješiti novim izumom, tj. „čuvanjem ili zatvaranjem prostora“ i metodom „preuzimanja“ napadača od strane obrambenog igrača u čiju „zonu odgovornosti“ napadač dođe.
Dotična taktika ima ozbiljne deficite, što je vidljivo iz sljedećih usporedbi:
Maradona, koji je po profilu i klasi vrlo blizu Messiju, a kojeg su „striktno čuvali“ u karijeri je postigao otprilike 130 golova za klubove i 34 za reprezentaciju. Lionel Messi, kojeg su čitavu karijeru „preuzimali“, postigao je za klubove oko 720 golova, a za reprezentaciju 103 gola.
Gabriel Batistuta, argentinski golgeter kojega su „striktno“ pokrivali, za klubove je postigao oko 245 golova, a za Argentinu 56 golova. Njegov moderni pandan Cristiano Ronaldo, kojeg su protivnički igrači „preuzimali“, za Portugal je zabio 123 gola, a za klubove oko 1.000 golova.
Ovakva, gruba i jednostavna, ali relevantna usporedba ipak potvrđuje da ova vrlo važna taktička sastavnica „preuzimanje igrača“ koja je zaživjela u obrambenoj taktici, nije na učinkovit način riješila problem zaustavljanja najvećih golgetera današnjice.
Danas, kada je postalo jasno da je taktika čuvanja napadača „flasterima“ daleka prošlost, na modernim trenerima je zadatak da odmah i hitno dodatno usavrše ili mijenjaju taktički sustav „preuzimanja igrača“, jer se pokazao – promašenim.
Poentirat ću; dok su se treneri i igrači taktički dogovarali tko će ga „preuzeti“, Ronaldo je zabio cca 1.000 službenih golova. A oni se još dogovaraju.
Jedan primjer i iz HNL-a; prije deset godina Tomislav Ivković kao trener Lokomotive ide u goste Rijeci i apostrofira Kramarića kao opasnost, te najavljuje da će ga zaustaviti oduzimanjem prostora i „preuzimanjem“. Rijeka pobjeđuje 6:0, a Kramarić zabija pet golova. Treba li bolja potvrda da je taktika „preuzimanja igrača“ napola šuplja priča, koliko god se na njoj uporno inzistira.
Taktika i euforija
U 119. minuti četvrtfinalne utakmice Europskog prvenstva 2008. godine Klasnić zabija „pobjedonosni“ gol za Hrvatska protiv Turske. Izbornik Slaven Bilić, pobjedničkim sprintom u odijelu utrčava na teren i počinje proslava „pobjede“. Već se vidimo u polufinalu. Ali, ubrzo slijedi šok. U 120. minuti Turci izjednačuju i na penale pobjeđuju. Ranije sam naveo važnost smirenosti i fokusiranosti trenera u nogometu. Ta jedna minuta euforije i dekoncentracije Bilića je koštala najvećeg uspjeha u karijeri; polufinala Europskog prvenstva. Zaključak? Taktika i euforija ne idu zajedno.
Taktika i Bjelica
Mjesto radnje: Liga prvaka, Dinamo – Atalanta 4:0. Nenad Bjelica je s Dinamom u toj utakmici neočekivano i uvjerljivo pobijedio. Portali i novine unisono su pisali da je Nenad Bjelica iznenadio sastavom i taktikom. Dva mjeseca poslije u uzvratu je Atalanta potpuno razbila Dinamo. Bjelicu su novinari pitali što se to dogodilo, a on je odgovorio: „Ne znam što hoćete, pa izveo sam potpuno isti sastav i taktiku kao i u prvoj utakmici“. Time je nehotice sam dao razloge poraza, jer i najgenijalna taktika vrijedi samo za jednu utakmicu. Nova utakmica, nova taktika.
Taktika i Dalić
Već sam ranije pisao kako je kod našeg izbornika Dalića na ljestvici uspjeha na prvom mjestu se nalaze poniznosti i familijarnost i po tome možemo zaključiti da kod njega taktika ne kotira visoko.
Ali, da je zanemarivanje taktike kod izbornika uzelo tolikog maha gotovo je za ne povjerovati, a što se vidi iz njegove izjave prije utakmice s Turskom. Citiram SN: „…Kako se (on) dosad nije previše bavio s Turcima, nego će ih analizirati u ova dva dana u Zagrebu“. A novinar SN-a je sarkastično dodao: „Što li je (Dalića) zaokupilo u protekla četiri tjedna“.
Na žalost rezultat te, po Daliću „ključne“, utakmice za plasman na EURO, završio je osječkim porazom od Turske. Ima li kakve uzročno-posljedične vezu između pripreme utakmice i taktike i krajnjeg rezultata? Smatram da itekako ima. I izjava Dalića na kraju to potvrđuje: „Očito nisam dobro pripremio utakmicu“.
I sarajevski bend „Zabranjeno pušenje“ je taktici posvetio dio svoje pjesme koji kao da je napisan kao „obavezna uputa“ svim trenerima: „Sine veli, ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku“.