Izviđači su građani mreža ili Skautizam ulazi kroz prste

FOTO: md

PIŠE: Matej Delaš

Naravno da jednim tekstom mijenjamo svijet, možda i jednom riječju u naslovu koji bi, da smo htjeli citirati stare izviđačke izreke, glasio Izviđači su građani svijeta ili Skautizam ulazi kroz noge. Izviđački pokret, nastao 1907. godine u Engleskoj kada je sir Robert Baden-Powell (osnivač svjetskoga skautskog pokreta) održao prvi kamp za dječake, danas okuplja milijune vječno mladih ljudi koji nose marame i košulje, kampiraju tjednima u šumi kraj potoka skrbeći o tuđoj djeci, vode brigu o tome koje dijete u koliko sati uzima terapiju, voze se šumskim putovima radi tridesetak kilometara udaljene pomoći u obliku lokalnoga liječnika te, također još više nevažno, zadužuju se imitirati desetodnevni život za mlađu braću i mlađe sestre (među ostalim i kuhajući, sasvim nevažno) učeći preživljavati u prirodi i podučavajući druge, one mlađe, kako živjeti s prirodom cijeneći ju i nesebično uživati u njezinu bogatstvu. Opet kažem, naravno, godinama odrastajući s autoritetima koji ne bijahu toliko pod utjecajem modernih trendova, nemaju sklonost, kako je jednom o hrvatskome mentalitetu napisao jedan sjajni vinkovački pjesnik, javno si čestitati stvari koje – jednostavno nisu. Izviđaštvo je to što jest – način života i gledanja na svijet, a iskustvo koje se riječima ne opisuje, nosi se vječno.

Na Facebookovoj stranici Udruge katoličkih izviđača Jarmina zadnjih se mjeseci prati zanimljiva retrospektiva izviđačkih avantura ili tek jačih trenutaka koji su obilježili izviđačke živote članova. Pokretačica je aktivnosti jarminačka studentica strojarstva u Slavonskome Brodu Ana Vidović (članica od svoje pete ili šeste godine), a članovi (približno izviđači sličnoga uzrasta, iako se u izviđačima godine drugačije broje) tijekom zadnjih nekoliko mjeseci objavljuju svoje fotografije koje su čak i s početka tisućljeća te pišu kratke tekstove o svojem izviđačkom odrastanju. Budući da je, kažu, izviđaštvo način života (a UKIJ je možda život), zadnjih godinu dana taj je način prilagođen novomu normalnom, a život je spreman na sva iskušenja koja nametne taj vrli internetski svijet pod nebom cenzure, masmedije, ekskluzivnih poroda uživo i preživljavanja na mreži. Život koji ide dalje uz bocu tople vode, kako ćemo pročitati niže, na tridesetkilometarskoj hodnji, ne skapava pod prisilnim odgodama križnih putova, kampova, sastanaka s odraslima i najmanjima. Tako su ukijevci od jeseni 2020. do danas objavili desetak izviđačkih crtica i memoara koje iznosimo kronološkim slijedom, barem zanimljivije među njima (bez ikakve osobne prosudbe o kvaliteti ičije priče).

„Od tada, svake sam nedjelje čekala vrijeme kada će nas stari mercedes odvesti na sastanak. Čekala sam opet vidjeti svoje prijatelje. Slušati i gledati svoje voditelje. Vjerovati im svaku riječ. Naučiti nove igre, steći nove vještine koje su mi kasnije u životu donijele znanje“, piše Ana Vidović o svome prvom izviđačkom sastanku s početka najnovijega tisućljeća.

S obzirom na godine staža i broj odrađenih kampova, nosi eksploziju u srcu. O izviđačkim hodnjama nastavlja: „Tada su to samo priroda i izviđači. Savršen spoj. I tada smo najsretniji. Kada ne znamo što nas čeka nakon sljedećega koraka. Ne znamo hoće li iz malenoga oblaka na nebu uskoro pasti kiša. Ništa od toga nije nam bitno. Znamo samo da ćemo prepoznati neki znak koji će nas uvijek podsjećati na baš tu hodnju.“

Nikolina Delaš, danas odrasla brđanka negdje u središtu Zagreba, piše o tome kako izviđaštvo ulazi kroz noge (a ne kroz prste, kako smo gore napisali): „A kako živjeti u prirodi? Na nogama. Aktivno. Razlika je naprimjer kad smo doma, ili u školi, ili na poslu. Cijeli interijer poziva nas u sjedeći položaj i onda kada izađemo van, u dvorište, u šumu, uz potok. Kad treba osigurati mjesto za spavanje, mjesto za kuhanje, drva za vatru ili diviti se pogledu s obližnjeg vrha. Poziv je to ustati na noge. Koračati. Hodati. Ići u susret. Izvoru. Potoku. Vrhu. Avanturi. Djetetu i služenju. To znači da skautizam ulazi kroz noge.“

Sunčica Ivančić, učenica Gimnazije Matije Antuna Reljkovića, piše o tome kakva se prijateljstva sklope na kampovima: „Nije važno kamo putujemo, koliko dugo ćemo tamo ostati i hoće li sve proći po planu. Važno je da putujete s pravim prijateljima. I da vas na putu uvijek prati pjesma!“ U drugoj objavi, uzevši u obzir da se vođenjem poletaraca crta umjetničke osmijehe na dječjim licima, nastavlja o služenju mlađoj braći i sestrama: „Navodimo ih na pravi put, tu smo kao podrška, kao prijatelj, brat, sestra, učitelj i tješitelj. Odvajamo svoje vrijeme za njih kako bismo stvorili bolje, zahvalnije osobe koje će svoje znanje o životu, ljubavi i prijateljstvu prenijeti na ostale generacije jer ovom svijetu treba one istinske, dječje radosti.“

Nekoliko je tekstova Lucije Delaš, također učenice vinkovačke gimnazije, koja piše o svojim prvim sastancima, razlozima za upornost tijekom najtežih hodnji: „Mislim da sam upravo zbog izviđača toliko optimistična, uporna i samostalna, a sve te dobre karakteristike gledala sam u vođama koji su mene odgajali i bili mi uzor. Sjećam se kako bi na hodnjama uvijek imali vođu koji je bio motivator i govorio kako možemo izdržati, kako nam je ostalo još malo i olakšavao nam svojom upornošću. Zatim vođu koji je uvijek bio uz one koji više nisu mogli pa su bili na kraju kolone, koji bi bio oslonac onima koji su se malo teže penjali i zastajali te vođu koji nam je uvijek govorio da štedimo vodu i pijemo malo, a ako bi netko ostao s praznom bočicom, taj bi vođa uvijek pokazivao velikodušnost dajući svoju vodu i stavljajući druge ispred sebe.“

Šlag na tortu dodaje najnoviji i vrlo kratak tekst Antuna Jerkića, donedavno srednjoškolca, koji u budućnosti želi biti vojnik, što nije čudno s obzirom na to da zahvaljujući kilometrima izviđačkih staza, danas za sobom hodajući ostavlja trag automobilskog kočenja i vjerojatno zvuk eksplozije gume za svojim nogama. Nakon uvodne rečenice u kojoj tvrdi da to drugi ne mogu shvatiti, dodaje: „Ne bi shvatili ljudi da im kažeš kako ti sreću pružaju žuljevi na kraju trodnevne hodnje po Francuskoj. Ne bi shvatili ljudi da im kažeš da sreću pronalaziš kada kiša pada i kada pjevaš pod sjenicom s ostalima sve dok kiša ne prođe. Kako da netko shvati kako su čajni keksi najbolja marenda na kampu bez obzira na to što nekada dobiješ lubenice ili čak palačinke?“

Izviđaštvo, da, ulazi kroz noge, kako vjeruje svaki izviđač, no možda posljednjih mjeseci ipak malo više ulazi (ili izlazi na vidjelo) kroz tipke jer osim što izviđači objavljuju fotografije s pričama, održali su nekoliko sastanaka na mreži s odraslima i djecom. Izviđači su, da, građani svijeta, bez obzira na vjersku, rasnu ili nacionalnu pripadnost, no možda ćemo jednoga dana znati zašto je ipak bilo dobro još kratko (nadamo se, još samo koji mjesec) ostati građanin mreže dok, opet naravno, mislimo na druge. Svako je vrijeme dalo nešto svoje, dobro ili loše, a i svaka je umjetnost, tvrde neki, stvorena iz nekoga ograničenja. Tako su i priče na društvenoj mreži vidljivije kada imamo vremena za njih. Vjerujemo (ili je možebitno / moždabitno) da je i ovo naša godina. Naravno, jednim tekstom mijenjaju svijet ili su ga tom pričom već promijenili jer na to se zaklinju primajući maramu i polažući zakletvu negdje u visinama Papuka. Možda i jednom riječju.