Jasna Buhač-Starc pobijedila je sustav! Riječ je, tek kao podsjetnik, o bivšoj djelatnici Općinskog suda u Vinkovcima i Državnog odvjetništva, institucijama u kojima je odradila 37 godina staža, nakon čega je 2016. prešla raditi u Ministarstvo unutarnjih poslova, na radno mjesto stručnog referenta u uredu načelnika, Odjel za statistiku. Ondje je surađivala i s Nikolom Kajkićem, istražiteljem ratnog zločina na Ovčari. Oboje su optuženi za navodnu krivotvorinu jedne službene zabilješke o obavljenom razgovoru s jednom osobom uslijed čega su naprasno prekinuti izvidi o Ovčari te su oboje najprije suspendirani, a potom su im uručeni i otkazi.
I dok Kajkićeva pravna bitka još uvijek traje, Buhač-Starc je svoju privela kraju:
– Upravni sud donio je presudu kojom je poništio rješenje o mom otkazu Službeničkog suda u Zagrebu, u disciplinskom postupku. Sada je ta presuda već postala pravomoćna i ovršna – izvijestila je Buhač-Starc te dodala:
– Svaka pobjeda protiv nezakonitog otkaza, pobjeda je za sve one koji su doživjeli isto ono što sam i sama doživjela i proživjela. Ovaj slučaj pokazuje da neke osobe, veoma često voljno, čak i podatno, rade po diktatu nekih drugih, viših sila ili osoba. Na kraju, ispostavilo se da su tadašnji navodni dokazi protiv mene bili falsificirani. Tijekom postupka dokazala sam da su optužbe protiv mene zasnovane na očiglednim falsifikatima te je sud na temelju toga, kao i svih ostalih provedenih dokaza, utvrdio i zaključio da je optužba moga poslodavca bila neosnovana.
Osjećate li se stoga kao pobjednica?
– Ne znam ni sama što bih rekla. Načelno, da! Ali, to Pirova pobjeda. Zašto? Zato što je teško nakon pet gorkih i sumornih godina, prvenstveno za mene, a onda i za moju obitelj, pojmiti i apsorbirati da je napokon GOTOVO. Već sama činjenica da se spor vodio tako dugo svjedoči o tome da je zakonodavstvo još uvijek na strani poslodavca. Poslodavci svoje, često pogrešne, odluke i pogrešno činjenje prema pojedincima brzo i bez imalo empatije i dokaza podastiru i čine ogromnu nepravdu, a samo rijetki imaju dovoljno snage i upornosti da u maratonskom postupku dokažu nedužnost. Zato ovu presudu nekako doživljavam kao ciničnu potvrdu one izreke pravdi koja je spora, ali dostižna.
Buhač-Starc naglašava kako je u njezinu slučaju, koji nije izoliran od drugih, prekršeno i pravo na suđenje bez nepotrebnog odlaganja i suđenja u razumnom roku,.
– Bilo je tu još mnogo drugih prizemnih radnji i niskih udaraca koje sam stoički podnosila svih ovih godina. I pritom doživjela mnogo boli i poniženja. Ali, nisam se predavala i svim srcem sam se borila za svoja prava. Nepravda je ta koja te ubija, ali i tjera naprijed!
Očekivala je naša sugovornica povratak na posao, no…
– Po presudi sam nakon dugo vremena osjetila zadovoljstvo u vlastitom tijelu i sreću zbog povratka na posao. Međutim, uslijedio je hladni tuš. Nakon mog pismenog zahtjeva za povratak na posao, iz PU vukovarsko-srijemske na e-mail mi je stigao dopis s jednom jedinom rečenicom: ”Vezano uz Vaš zahtjev za povratak na posao s danom 11. rujna 2023. godine Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za ljudske potencijale od 6. rujna 2023. godine obavijestila nas je kako isti nije moguće realizirati budući da ste ostvarili pravo na mirovinu s danom 15. lipnja 2023. godine”.
I dalje…
– Neugodno iznenađena, pa i šokirana, zatražila sam da mi o istome dostave rješenje s uputom o pravnom lijeku. No, nedugo potom opet mi je stigao e-mail u kojem navode kako mi dotično rješenje nisu dužni napisati, jer se navodno ne radi o tzv. upravnoj stvari i da ne postoji obveza MUP-a da na predmetni zahtjev odgovara u obliku rješenja. Što je potpuna besmislica, to znade svaki pravnik. Ostaje još samo pitanje: zašto ne žele poštovati zakon i vratiti me na posao? Nemam odgovor.
Slijedi li stoga nova pravna bitka?
– Nisam sigurna, još ću razmisliti i odvagnuti. Jer, sve mi je to već postalo gadljivo i umarajuće. Istine radi, napominjem da sam otišla u prisilnu mirovinu 15. lipnja 2022. godine, premda prema važećem Zakonu o radu i kolektivnom ugovoru imam pravo raditi do 65. godine života, koju nisam navršila. Inače, napominjem i to, da sam po prisilnom umirovljenju godinu i nešto dana preko Zavoda za zapošljavanje, ali i privatno, tražila posao no nitko me nije htio primiti u radni odnos vjerojatno zbog toga što sam na neki način bila obilježena. I zato se ipak nameće pitanje, je li pravda doista dostižna? – zaključuje Jasna Buhač-Starc.