Kako to, Iva, da se rijetko kada priča (ili popularno piše) o Miri Kodolićevoj?

Pročitao nabrzinu, a ocjenjuje: Matej Delaš

Ne buni se i čitala polako, čak nekoliko puta: Iva Šlogar

Ne treba prosipati mudrost, vrlo je jednostavno. I ono što je prejednostavno, ponavljat će se još desetljećima kao da je znanost o književnosti svoj posao, vezan uz problematiku lika, završila one minute u kojoj je najveći dao svoj sud, neki sličan onima koje već desetljećima ponavljaju i prosječni srednjoškolci: „To je, da, taj vječni sukob između pojedinca i države“ ili „Čini to, ubija jer ne može on pobjeći od glembajevštine u sebi“, pa i onaj koji je izlizan kao potplata na košarkaškoj tenisici: „Njezin je moral, s obzirom na društvo u kojem živi, doveden u pitanje, kao i u mnoga druga preispitivanja, jer ostaviti obitelj…“ Nije teško pretpostaviti da se rasprava treba nastaviti, naravno, prema ustaljenim modelima i tuđim sudovima jer u vremenima kada su sudovi nastajali, dogmatsko-reproduktivni sustav donosio ih je da ih podučavani uče gotovo napamet, a svi suvremeniji pristupi nisu bježali od onoga što je neosporno, što im ne zamjeram, no valja im zamjeriti što u većini slučajeva naglašavaju ono što bi naglasili i oni koji su naglašavali i pedeset godina prije.

Današnja će sugovornica pokušati pobjeći od svega spomenutog, ne samo zato što može puno reći o Kozarčevoj Emmi Bovary (o kojoj je već pisala) na temelju stručnih uputa, već i zato što među raspravama češće pozornost privlače drugi kozarački likovi kao što su Tena, Đuka, Stipa… i drugi, neka se ne uvrijede nespomenuti slavonski simboli propasti jer spomenut ću ih u nekome za njih sretnijem trenutku. Reci nam, Iva, o tome što misliš je li lik Mire Kodolićeve, glavni ženski lik iz novele „Mira Kodolićeva“, zapostavljen u popisima djela za cjelovito čitanje, u raspravama o književnosti, općenito u umjetničkome prostoru. Gdje je zaživjela, u nekoj predstavi ili…?

– Lijep pozdrav, Matej! Iznimno mi je drago što mogu reći pokoju o dragome piscu. Počevši govoriti o realizmu, volim se složiti sa Šafranekovom tvrdnjom kad kaže da su svi pisci realisti bili manje-više romantičari u svojoj mladosti te iz toga razdoblja oni zadržavaju instinktivno nepovjerenje prema optimističkim iluzijama i pokušavaju ostvariti velika djela na drugačijim osnovama. Upravo je to vidljivo u većini Kozarčevih tekstova i ono što u njegovim tekstovima volim i cijenim jest taj spoj romantizma i realizma. Dakako, književna interpretacija mora biti barem djelomično subjektivna od pojedinca do pojedinca pa se tako u tome smislu ja pronalazim u brojnim Kozarčevim tekstovima, ali vjerujem da nisam jedina jer Kozarac je ipak ostvario široku i svestranu publiku. Egzistencijalno gledajući, razlog je tomu i spoj romantizma i realizma koji sam upravo spomenula jer čovjek neprestano teži između tih dviju pojava, Kozarac ih je itekako znao opisati. A Mira? Mira je bila moja želja za otkrivanjem nečega jednako kvalitetnog i osebujnog jer kao što si i sam naglasio, često uz Kozarca vežemo prototipne likove, a to nije čitav njegov opus pa tako smatram da pažnju valja odati i brojnim (manje poznatim) preostalim djelima našega svestranog Kozarca. Ne bih rekla kako Mira Kodolićeva nije zaživjela u izvanknjiževnome svijetu, ali s nekim djelima je jednostavno stvar takva – neka su manje pristupačna pa su stoga i manje čitana, neka djela nisu interpretirana od teoretičara pa su pak manje poznata, ili neka djela, jednostavno rečeno, nisu kanon. Iako, ponavljam, osobni kanon svake književnosti leži u pojedincu pa je stoga teško govoriti o tome zašto ta novela jest ili nije (manje) vrijedna.

Dakle, Mira Kodolićeva udana je žena, živi sa svojim mužem odvjetnikom koji joj baš sve može ponuditi, no nakon četiri godine braka niti jedno niti drugo nisu zagrijani kao na početku svoje veze ili braka. To je sasvim normalno, pa i u današnjim vremenima, siguran sam, no Kozarac je pred dragu Čitateljicu i dragoga Čitatelja stavio ne samo taj nazovibože problem bračne nevjere, već i često neosviješten raniji problem bračne vatre kojoj ne treba puno hladnih vjetrova da se ona svede na malo svjetliji žar. Čitali smo kako nije ta neka nova osoba, o kojoj ćeš nam ti više reći, sama dovela u pitanje opstojnost njezina braka, nego je vatra bračnih supružnika već prije počela tinjati. Dakle, Iva, budimo netradicionalni i pokušajmo shvatiti sve što je dovelo do približavanja drugomu muškarcu. Kako je došlo do njezinih igara i sve očitijega nastavka ljubavne priče s drugim muškarcem, onime koji joj nije bio suprug?

– Mislim da upravo u ovom pitanju koje si postavio leži odgovor suvremenosti i modernosti Kozaraca i odgovor na pitanje kako to da je Kozarac voljen i shvaćen i danas. Mira se Kodolić, kako saznajemo početkom novele, udala relativno rano, što nije neobično za ono doba nastanka novele i za život kakav je imao vidjeti Kozarac. Kao dvadesetdvogodišnjakinja živjela je tada u već četverogodišnjem braku, a djece s mužem Kodolićem tada još nije imala. „Kao odvjetnik, Kodolić bijaše vrstan i tražen, te si ubrzo zaslužio priličan imetak. Iznim za svoje odvjetničke poslove nije za ništa puno mario, ni za istu politiku; u političke dnevnike zavirivao je samo od dugog časa. Žena njegova bila je sirotica, a on ju oženio, jer mu se je sviđala, i jer je zbilja bila lijepa. Sad je četvrta godina otkako su oženjeni, a ona izgledala još uvijek nježna i mlađahna kao da je djevojka. Dvije godine ljubio ju on svom snagom bračne ljubavi, no nakon toga vremena počela njegova ljubav jenjati; nekakova sitost obuzela mu cijelo biće, te ona izgubila malne svaki čar za njega. Njegova ljubav naspram njoj umrla je, a ni on, ni ona nijesu znali da ju ožive.“ — Pa budimo netradicionalni! Prije svega valja se diviti dobu u kojem je nastala ova novela, radi se dakle o godini 1895., i valja nam pojmiti činjenicu da se radi o razdoblju prije gotovo stoljeća ipo! Kozarac i tada donosi nešto što viđamo u suvremenome svijetu – brak, zahlađenje, nezadržavanje osjećaja, (ne)bliskost, (ne)vjernost, utjeha u prijevari. I o tome svemu piše izuzetno realistično s ispreplitanjem romantičarske tradicije. Valja se također diviti i shvaćanju žene i njezine kompliciranosti (šalu na stranu). Ali, u svakom slučaju, mnogi teoretičari slažu se s tvrdnjom da Kozarac itekako poznaje žensku psihu. U jednom trenutku Kozarac kaže ovako: udavši se mlada, nije uspjela da joj se značaj razvije i izrazi. Pa nije li to najbolji ključ svega?! To je odgovor na pitanje koje možemo čuti i danas kada mladi govore o braku i o tome „da im se nikamo ne žuri“. Toga je nevjerojatno, ali istinito bio svjestan i Kozarac u 19. stoljeću. Dakle, nedovoljno iskustva, želja za novim, želja za strašću, želja za avanturom – to je ono što je svojstveno nama kao homo socialis i što je u našoj biti, esenciji.

Kozarčevo djelo pripada realizmu, a u realizmu su nastala vrlo opširna djela u europskoj književnosti. Sjetimo se „Zločina i kazne“, zatim „Lovčevih zapisa“, „Olivera Twista“ ili, priđemo li domaćoj sceni, „Janka Borislavića“ Ksavera Šandora Gjalskog i romana „U registraturi“ Ante Kovačića. U svim tim djelima, za razliku od modernizma u kojem pripovjedač voli ući dublje u psihu lika, dragi Čitatelj sam dobiva prostor za pretpostaviti kako lik funkcionira u svojoj glavi. Za početak, što je realističko u liku Mire Kodolićeve pa i u njezinu funkcioniranju u svijetu, a što naginje modernijem u njezinim promišljanjima? Mislim da tu nije bezazleno zaobići Eugenove zanimljive govore o raznim autoritativnim imenima koja su svojim filozofiranjima mijenjala svijet, a uz to se i veže ono o čemu, vjerujem, voliš reći pokoju, a to je pretpostavka da je Mira Kodolićeva hrvatska inačica Flaubertove gospođe Bovary.

– Čitajući „Miru Kodolićevu“ uistinu se da povući mnoštvo paralela sa svjetskom književnošću realizma. Valja reći kako je Josip Kozarac kao pripadnik hrvatskoga realističnog kruga, uz ostale hrvatske književnike, vjerojatno imao uvida u francusku književnost devetnaestoga stoljeća, posebice djelo „Gospođa Bovary“ Gustavea Flauberta. Josip Kozarac krajem 19. stoljeća u svojim djelima pokazuje interes za psihološku problematiku i analizu karaktera te je u svega 46 godina života uspio stvoriti književni opus s nekoliko vrhunskih književnih ostvaraja pišući pjesme, romane, novele, drame, ali bez sumnje najuspješniji je kao pripovjedač, točnije novelist, posebice u realističkim novelama upravo kao što je „Mira Kodolićeva“. Flaubert se za razliku od Kozarca, ipak ponajbolje ostvario u najdominantnijoj vrsti realizma – romanu. Atmosferu koju je Flaubert nesumnjivo najbolje stvarao, opisuje u svome realističkom romanu „Gospođa Bovary“. Kozarac ipak taj osjećaj za atmosferu dostiže tek u tragovima u odnosu na Flauberta, a duguje ga Turgenjevu, kao i lirski ugođaj te specifičan način tematizacije prirode i pejzaža, način koncipiranja likova, osobito žena i suvišnih ljudi. Sve te karakteristike poetike razdoblja pripadaju realizmu pa ne čudi činjenica kako su brojne aluzije na realizam u ovoj Kozarčevoj noveli. Obilježja su realizma također i univerzalnost, poetika zrcala, načelo objektivnosti, istinitosti i zbilje, načelo tipičnosti – pisac treba dokumentirano prikazivati činjenice, ponajviše težiti prikazivanju istine i zbilje onakvima kakve jesu te naposljetku prikazati lika koji je tipični predstavnik društvenog sloja kojem pripada. Ono što pak naginje modernom, jest ono što sam već spomenula u prethodnome pitanju, a to je upravo ta jedna (ne)zasićenost čuvstvima u ranoj mladosti.

Možda će sljedeće pitanje biti suvišno jer ljubav je tema koju se veže uz sve događaje iz Kozarčeve „Mire Kodolićeve“. Potpuno je realno da netko nekoga voli više ili manje, a možda je realno i to da neki ljudi, erotski gledano, vole više ljudi pa, gledano sa stajališta glavnoga lika, misliš li da njezini postupci, s obzirom na to da osjećaje i životne pute vjerojatno ne biramo sami niti ih planiramo detaljno, možda zapravo ne trebaju povrijediti nikoga u njezinoj okolini? Uzmimo u obzir to da su se brakovi sklapali drugačije, da žene često nisu bile te koje su birale, da se očekivalo od muškaraca i žena nešto drugačije (za ono vrijeme strože propisano), da možda ona i nije stigla odrasti… Što misliš?

– Radnjom se vodeći, treba znati kako je Mira Kodolić bila u braku, nakon čega se dogodilo određeno zahlađenje koje je bilo obostrano od supružnika. Kodolićeva svijest o tome nedostatku u braku bijaše izraženija, i nije si on pripisivao krivice za to što je utjehu potražio u drugim ženama. Mira, tada još nesvjesna preljuba i grijeha svojega muža, nije mu spočitavala što on nju više ne ljubi kao prije. No, otkako se u Mirinu životu pojavljuje Vuković, ona spoznaje nove čari života, a njezin odnos prema braku poprima druge dimenzije. Ona spoznaje da se u njen brak uvukla jednoličnost, a da je supruga samo cijenila više nego li voljela i da zapravo nikada nije otkrila što je to ljubav prije nego što je upoznala Vukovića. No, razvoj Mirinih emocija prema mužu nije ostao na tome da je shvaćala samo monotoniju prema mužu. Prekretnica se događa nakon počinjenog vlastitog preljuba prema suprugu, ali ponajviše nakon prve spoznaje o tome da njezin muž ima ljubavnicu. Od toga trenutka Mira shvaća tu nazovimo ju „nametnutu ljubav“ iliti ugovoreno sklapanje brakova. I toga Čitatelj valja biti svjestan prilikom ispijanja te novele. Modernost se pojavljuje u tome što Kozarac u kontrast postavlja tradiciju s jedne strane i emociju s druge. Valja naglasiti kako je Miri ipak bilo lakše tim što je spoznala za grijeh preljuba svojega muža jer je time ipak imala razloga opravdati samu sebe, odnosno vlastiti grijeh s Vukovićem. No kako ljude obično privlači ono što ih najviše odbija, tako je i slučaj Mirina braka donio novu prekretnicu, ali ovoga puta od njezina supruga Kodolića. Saznavši da Mira ipak sluti njegov grijeh, Kodolić, ne mogavši pojmiti da se nekoć prpošna, topla i nježna supruga pretvorila u hladnu i nezainteresiranu, počinje pokazivati pažnju koju Mira prije nije ni osjetila u braku. Mira je Kodolić tek tada počela osjećati breme svoga grijeha. Grijeh prijevare svojega supruga, unatoč tomu što ga je on počinio njoj, raširio se još više u Mirinu srcu i ona tek tada spoznaje koliki je okov toga grijeha stajao oko njena srca. Da Mira osladi gorčinu koja ju je obuzela, počela je svomu suprugu lažnom nadom da će joj biti lakše, posvećivati pažnju i samu sebe uvjeravati kako je on onaj uz kojeg je ona sretna i ostvarena duhom. Kako ne bih odala sve čari novele, prepuštam vam daljnje čitanje na uživanje pa sami razlučite u kojem smjeru idu Mirine misli. U svakom slučaju, treba reći kako je Mirin grijeh dvojak i da grijeh naposljetku uvijek ostaje grijehom, ali da ponekada valja uzeti i okolnosti samoga čina.

Osjećaji su, kažu, promjenjivi, a rabeći razum trebamo donositi odluke. Mira se vodila osjećajima najprije kada je stupila u kontakt s Eugenom, zatim kada mu je pisala pisma o tome kako joj nedostaje, zatim kada je popustila ta vatra te mu je rekla da ga više ne treba i, na kraju, kada ga je molila da ju primi (kada je dijete izgovorilo riječ tata). Vodila se i razumom jer birala je osobu s kojom je željela nastaviti priču, čak više puta, te se vodila i razumom kada je realno bilo otići čovjeku koji je otac njezina djeteta. Vodila se razumom i kada je odbijala Eugenovu naklonost jer u tome trenutku osjećala je da je jedino ispravno ostati sa svojim suprugom i s njime podizati dijete. Dakle, sve je to razumno. Ne mogu ne postaviti pitanje: zna li ona što želi ili zna li ona što u životu treba? Je li razum u životu nešto što prihvatimo i postupamo po njemu ili svaki novi trenutak donosi svoje novo razumno, makar i donosili potpuno nespojive odluke među kojima jedna poništava drugu ili druga prvu?

– Odlično složeno! Ova sintagama o novome razumnom mogla bi postati skepsom. Naime, imam dojam da Kozarac u ovome djelu ne traži od Čitatelja da bude kritičan. On mu samo nudi tu Miru sa svom njezinom sviješću onakvu kakva ona jest. Dakle, Mira Kodolić, sa svim svojim promišljanjima, dvojbama, aluzijama, maštanjima, odbijanjima i prihvaćanjima. Mira drugačija od tipične djevojke 19. stoljeća, Mira koja istovremeno ima i nema stav. Mira koja bježi i koja se vraća iskonu. Mislim da je takvih Mira danas izrazito puno, pogotovo u ranim dvadesetima i da se takva onda pojava ne treba ni preispitivati jer jednostavno traže Sebe u svijetu.

Hvala ti, Iva, na ovome razgovoru i vjerujem, kao što sam vjerovao i prije, da do novih spoznaja možemo doći samo dovodeći u pitanja one stare te raspravljajući i s onima koji svoje znanje donose svježije. Redovito pomaknem svoje uvodno pozdravljanje na kraj jer poštovani urednik kojega neću imenovati, Damir Begović, smatra ga suvišnim te odreže. Siguran sam da ovo neće pročitati prije objave te će se naše uvodno pozdravljanje ugodno skriti na kraju.

Dobar ti dan, Iva! Hvala što si pristala dati nam intervju, precijenjenomu portalu koji može biti previše cijenjen, ali i s obzirom na ironiju, malo ipak previše cijenjen. Reci nam i ti o tome, jer i ja sam, kako to da neke pristupe književnim likovima, kao Leoneu Glembayu, Antigoni ili Ani Karenjinoj, nismo promijenili, mislim, pola stoljeća, a možda i više? Kako trebamo pristupiti liku Mire Kodolićeve o kojem čak i najbolji odlikaši ne znaju puno?

– Vjerujem kako neka djela ulaze u kanon, a o osobnom sam kanonu već govorila. Postoje vrhunski teoretičari književnosti čije se interpretacije djela izrazito cijene i tomu je tako već dugi niz godina, iako sama vjerujem kako se književnost uvijek iznova može (pre)ispitati. Svjesna sam nedostatka novele Mire Kodolić. Ponajviše bih izdvojila jednu suženu publiku kojoj je Kozarac uputio novelu. Kada bismo recimo usporedili „Oca Goriota“, vidjeli bismo da se gotovo svatko od nas može usporediti s pokojim likom, dok je u Miri Kodolićevoj ipak slučaj o asociranju na uži sloj publike i to žene s karakteristikama neodlučne mladenačke neovisnosti. Vjerujem da i sama pročitam Miru Kodolić nakon 20 godina, moj dojam ne bi bio isti. Neke su književnosti bezvremenske, što se ipak mora priznati, a to nije slučaj s Mirom Kodolićevom, ali treba uzeti u obzir sve njene vrijednosti i staviti ih u prvi plan, pa na kraju krajeva iznijeti ih kao predložak za primjerice lektirno djelo. Bilo kako bilo, Kozarac se još jednom pokazao kao onaj čija su djela aktualna i gotovo stoljeće ipo nakon objavljivanja – to uistinu puno govori o njemu!