Već uobičajeno petkom otipkali smo 095-802-xx-xx kako bismo od Cibalijina trenera Andreja Kerića doznali novitete i očekivanja uoči nadolazeće prvenstvene utakmice. Učinili smo to i ovoga petka, no…
– Nije potrebno uopće govoriti ni o sastavu, ni o očekivanjima od utakmice u Dugopolju.
Nismo stigli ni postaviti (pot)pitanje…
– Volio bih da oni koji odlučuju o takvim stvarima objasne kako 25 odraslih ljudi, plus 25 sportskih velikih torbi, plus mreža s loptama i privatni ruksaci mogu stati u mini bus u koji smo jutros sjeli i krenuli na jug. Znaju li oni u kakvom će stanju ti momci biti nakon devet sati putovanja u skučenim sjedalima? Zahvaljujem tvrtki Polet i svima ostalima što imaju obzira prema Cibaliji – ironično je poručio Kerić s autoceste A3.
I pritom se nije zaustavio:
– Da se razumijemo, ne tražimo nikakav komfor. Mi smo ekipa koja je naviknuta ne dobivati plaću po dva-tri mjeseca, ekipa koja je naviknuta na isključivanje pumpe za navodnjavanje još prije mjesec dana. A svaki nogometaš zna što znači trenirati na tvrdom i grbavom terenu. Mi smo ekipa koja je naviknuta na to da joj trener nosi opremu u Tordince na pranje, jer je veš mašina “crkla”, a četiri od pet majstora kad ih se nazove iz Cibalije automatski poklapa slušalicu. Mi smo ekipa koja je naviknuta da tereni nisu pokošeni, jer je kosilica svako malo pokidana, a i kad nije onda treneri i predsjednica iz svog džepa plaćaju gorivo. I tako dalje, i tako dalje. Dakle, nismo naviknuti na glamur, ali putovati mini busom desetak sati stisnuti kao sardine, a neki i na podu, sramota je za klub i sve one koji o tome odlučuju.
AK za kraj:
– Sutra u Dugopolju će igrati oni najniži rastom, jer se mogu najviše raskomotiti u busu.