PIŠE: Helena Valentić
Naravno moramo o nogometu, kad su svi u Hrvatskoj izbornici evo bit ću i ja. Baš mi je žao što nećemo osvojiti medalju, najviše zbog Luke, herojski je odradio ovu utakmicu s Italijom. Ali to je igra, nekad dobiješ, nekad izgubiš, ali mi kad gubimo uvijek je tu nekako prisutan taj moment da nismo pošteno izgubili. Nije da nismo sami krivi, trebali smo bolje odigrati ove prve dvije utakmice, ali opet, uvijek imam taj osjećaj da nismo mogli pošteno izgubiti. Ono, osam minuta nadoknade, žuti kartoni, ma dajte molim vas. Nije problem kad izgubiš pošteno, problem je kad izgubiš prevarom. Baš se skupilo tih važnih utakmica koje smo izgubili zahvaljujući sucima koji su igrali za suprotnu ekipu. Ali eto, nek’ im bude. Izgubili u nogometu, izgubili na Eurosongu. Nema veze, mi znamo podnijeti poraz. Jer znamo koliko vrijedimo. Barem zna ova Dalićeva generacija. Za ostale nisam sigurna.
U sjeni nogometa sastavlja se Europska komisija. Macron koji je izgubio Francusku uvjetuje sastav Europske komisije. Meloni koja je uvjerljivo osvojila Italiju nije pozvana na pregovore. I to mi malo vuče na prevaru. To bi bilo kao da su kod nas sad nakon izbora vladu sastavili Možemosi. Ne znam zašto ljudi u Briselu misle da su nedodirljivi, toliko se odriču europske povijesti da su izgleda zaboravili da se i ranije događalo da narod svrgne vladara. Danska eto toliko napreduje u ekološkoj svijesti da uvodi porez na krave jer krave ispuštaju CO2. Dakle, krave imaju probavu i prde, ispuštaju CO2. Ljudi isto imaju probavu, roboti nemaju. Možda uvedu porez i na ljude. Napredak EU je ponekad jednostavno nedokučiv. U sjeni nogometa hrvatska pravobraniteljica za ravnopravnost spolova gospođa Ljubičić bi uvela novine u hrvatsko zakonodavstvo u vidu kazni za ljude koji mole ispred bolnica jer njihova molitva ometa ubijanje djece abortusom. Znači uvodimo Zakon protiv molitve? Istu tu pravobraniteljicu je podržao i HDZ i SDP, ja sam mislila da su to inače dvije stranke suprotnih svjetonazora. Ili nam je premijerka ipak postala Sandra Benčić? Isto tako sam mislila da je vrijeme izbornih prevara prošlo. Ako su nam najveći problem u državi ljudi koji mole onda stvarno imamo prave probleme koje više ne bi trebalo ignorirati. Dakle to je naša Hrvatska danas. Žalosno.
No vratimo se nogometu. Naravno da je medijska hajka kontra Dalića bila odmah spremna, pa smo stvarno mogli pročitati sve i svašta. Iskreno kada vidim naslov koji je toliko pun mržnje prema Daliću, reprezentaciji i svemu što on predstavlja stvarno se zapitam koji je problem s tim ljudima. U moru muških izbornika ovaj tjedan su se istaknule dvije žene, Sanja Modrić i Snježana Pavić. Koliko god Luka volio Hrvatsku, toliko ju Sanja ne voli, navikli smo već, a što reći o Snježani koja je već imala spreman šampanjac da proslavi presudu Gotovini, samo nakon što je čula presudu šampanjac ipak nije otvorila jer joj nije bilo do slavlja. Iskreno mislim da kad sipaš toliku količinu mržnje prema zemlji u kojoj živiš zaista imaš neki problem. I ježim se od pomisli što bi bilo da takve osobe imaju vlast u svojim rukama. Tko zna kolike bi bile zatvorske kazne za molitvu. Sigurna sam da bi uvele i zatvorsku kaznu za isticanje domoljublja. Da budu u trendu možda i za djecu. Možda bi one oprostile Daliću ovaj poraz da je javno istaknuo vjeru u neko drugo bratstvo i jedinstvo, a ne u Gospu i jedinstvo Hrvata. Muških izbornika po običaju koliko i muških u Hrvatskoj. Njih je toliko da je teško nekoga izdvojiti. Svima ego toliko napuhan da im je zakrilio pogled prema nebu. Takvim ljudima bi baš trebalo dati priliku da vode bilo što, ne moraju reprezentaciju, nek’ vode bilo koji klub. Pa nek’ dokažu svoju stručnost. U pravilu međutim takvi ljudi osim omalovažavanja drugih nemaju što pokazati. Daj ljudima vlast pa ćeš vidjeti kakvi su. Tako bolno istinito.
I unatoč svemu tome, unatoč otvorenoj mržnji prema Daliću i reprezentaciji, deseci tisuća Hrvata su ponosno išli na utakmice, pjevali himnu, pjevali Lijepa li si, ponosno nosili kockaste dresove i ponosno govorili da su Hrvati, da smo nacija koja ima manje stanovnika nego neke druge zemlje registriranih nogometnih igrača, a unatoč tome osvojili smo tri medalje u zadnjih šest godina. Tri medalje! Predvođeni tim istim Dalićem. Mrzite vi njega koliko god hoćete, rugajte se njegovoj vjeri, njegovim stavovima, njegovim izjavama, ali on je ime Hrvatska zapisao u povijesti nogometnih natjecanja. Za razliku od mnogih kojima je dežurna zabava omalovažavanje tuđeg rada i ismijavanje tuđih svetinja, Dalić je gospodin čovjek. Odmjeren i realan. Ostatak njegove ekipe također. Gospodin i čovjek. Malo je danas takvih. To je ono što vide i mladi i stari, zbog čega reprezentaciju vole i slave. To je ono što je jasno svima osim maloj grupi dežurnih mrzitelja svega s hrvatskim i katoličkim predznakom. Unatoč tim mrziteljima imamo toliko puno hrvatske mladeži koja se okuplja oko crkve, sporta, glazbe, koja ima stavove potpuno suprotne ovima koje im svaki dan silom nameću, koja cijeni i voli svoje. Ljude koji su uspješni i koji ne grade svoj uspjeh tako da se rugaju tuđem. Nego ga grade svojim radom. Nisu problem Hrvatske ljudi koji ju vole, koji znaju dostojanstveno priznati poraz i s vjerom ići naprijed. Problem Hrvatske su ljudi koji ju ne vole i koji su davno shvatili da je ispiranje mozga najbolja ratna taktika. Pa su pokupovali većinu nacionalnih medija i godinama nas sve sustavno uništavaju i truju svojom zlobom. Rugaju se s našim svetinjama, s našim obiteljima, s našim zdravim razumom. Stalno nas uvjeravaju da je zaostalo biti čovjek, pristojan, dobro odgojen, da nema budućnosti u ovoj našoj Bogom danom zemlji. Uvjeravaju nas da je napredak ono što mi vidimo kao očito propadanje. A mi šutimo jer smo pristojno odgojeni. Jer znamo da oni ne znaju koliko su u krivu. Preživjela je Hrvatska puno toga, preživjet će i ovo. Nismo mi gradili na pijesku, nego na stijeni. Puno više je onih koji u tišini mole, nego onih koji glasno galame. A nema toga što iskrena molitva ne može. Svaka generacija ima jedinstven zadatak sačuvati svoje. Neki u doba rata, neki u doba mira. Naša očito ima zadatak molitvom sačuvati mir i obitelj. Bitke se biraju mudro, a posljednju ćemo ionako dobiti, kako god ove ranije završile. Naprijed moja Hrvatska.