Dakle predsjednik Trump još uvijek nema vlast u svojim rukama, a ovi ostali kojima vrijeme curi su odlučili i dalje zakuhavati treći svjetski rat. Bez obzira na to što ga nitko normalan ne želi, oni ga očito žele. Dakle koliko sam shvatila netko iz američke administracije je Ukrajini dao balističke projektile s kojima ovi tuku po Rusiji, a dosad ih nisu imali. Službeno je to odobrenje dao Biden, predsjednik na odlasku. On se čini baš oštrouman za takve odluke. Čestitke svima kojima svijet toliko ide na živce da ga silom guraju u novo razaranje. Je li neke interesne skupine baš toliko strah da do svjetskog rata neće doći ako Trump službeno preuzme Ameriku? Sjeverna Koreja se već priključila Rusiji. Svijet je poludio.
Koliko god s jedne strane treba sve ljude prihvatiti i u svakome vidjeti nešto dobro, čovjek kad tad mora shvatiti gorku istinu da su neki ljudi jednostavno zli. Kako drugačije nazvati one koji kradu novac iz proračuna za zdravstvo? Dakle dok Hrvatska humanitarnim akcijama skuplja novce za liječenje teško bolesne djece čije liječenje HZZO ne želi platiti neki tu lovu kradu. Mislim da za takve postoji poseban krug pakla.
Naše dežurne narikače na čelu s Dalijom Orešković slavodobitno propituju rad DORH-a, ureda europskog tužitelja, svih redom. Plaše nas s tim nekim srpskim poduzetnikom koji je povezan s mafijom i s našim ministrima. Pa narikača Dalija osupnuta drži govore da je to nečuveno. A to što Srbi drže većinu hrvatskih medija i upravljaju s kulturnim i obrazovnim pa i političkim sustavom u Hrvatskoj nikog ne zanima. Koliko to nikog ne zanima ide do te mjere da se udžbenik iz povijesti uvrsti u službeni popis udžbenika u kojemu ništa lijepo o Domovinskom ratu iz perspektive Hrvata ne piše. Nije nama problem ovaj srpski poduzetnik pred kamerama. Problem su nam oni hrvatski i srpski poduzetnici iza kamera koji svaki dan ponovno svojim aktivizmom pljuju u lice Hrvatskoj.
Ponovno smo obilježili 18. studenog. Neki ga se sjete samo taj dan, neki ga obilježavaju i proživljavaju svakog dana. I nakon toliko godina hrvatske vlasti nisu napravile ništa ili nisu napravile dovoljno da žrtve koje su u Vukovaru platile životom ne budu uzaludne. Zašto i tko je dao odobrenje da se ti zločini zaborave? Kada smo mi kao narod odlučili da to eto nema veze, bilo pa prošlo. Ako ne platite 100 eura poreza progonit će vas gotovo doživotno. Ako ste odgovorni za zvjerska mučenja i ubojstva hrvatskih civila i vojnika na Ovčari i Veleprometu nitko vam neće ništa. Barem ne za vašeg života, očito. Možda čekaju da svi svjedoci pomru pa da bude eto nemamo dokaza. Prestrašno i prežalosno. Cijela Hrvatska se opet došla pokloniti žrtvama, na puno različitih načina obični ljudi su ponovno pokazali zajedništvo, hrabrost i vjeru. Neki ljudi nisu pokazali ništa. Mislim na one koji su uvijek spremni za prosvjed protiv bilo čega hrvatskog ili katoličkog. Zaobišli su u svojoj uvijek aktivnoj borbi spomenuti i ove borbe. Pokušavam shvatiti kakav mozak, obraz ili želudac moraš imati da hodaš po Hrvatskoj paradirajući s petokrakom koja je ubila Vukovar i sebe reklamiraš kao moral koji treba postati nova predsjednica. Naravno da mislim na Ivanu Kekin. Njen stranački aktivistički kolega Tomašević misli da je rat ”ono bio pred 25 godina” pa da se više ne treba spominjati. Pa stanite nasred groblja ispred onih bijelih križeva s petokrakom i održite tamo taj svoj govor. Možda bi onda barem li dio Hrvata napokon progledao. Možda treba proći onih biblijskih 40 godina da progledamo, 33 nije dovoljno.
Teško mi je čitati svjedočanstva ljudi o paklenim mukama koje su im srpski vojnici priuštili, a jedna priča mi je uvijek iznova toliko strašna da kada ju čitaš stvarno pomisliš da je sam đavao to napravio. To je priča o trudnici Ružici Markobašić. Koju su trudnu silovali, mučili i na kraju puškom raznijeli njenu vaginu i utrobu. Ovako zvjerstvo izaziva mučninu i nesvjesticu. Svatko s barem trunkom zdravog razuma bi pomislio da je to prestrašno i da ti ljudi zaslužuju najveće moguće kazne. Svatko osim onih koji njenom suprugu nisu dali mogućnost da doživi zemaljsku pravdu za svoju suprugu i svoje nerođeno dijete. Istovremeno, danas u Hrvatskoj, na obljetnicu ovog stravičnog događaja, žene su se organizirale u akciju naziva ”Grof Drakula” i skupljaju potpise da u ustav uđe pravo na zvjerstvo koje je Ružica proživjela, da se po ustavu mora dopustiti da netko iz utrobe žene iščupa njeno nerođeno dijete, da ga u utrobi raskomada i da ga baci u smeće. Mozak onih kojima je ovo prihvatljivo također ne mogu opisati drugačije nego da je to sam đavo na djelu. Pripadnice inicijative su ponosne jer im podršku pruža Mirela Čavajda, žena koja je danima plakala u medijima što ne smije ubiti svoje dijete u utrobi i otišla toliko daleko da ga se nije držala uobičajene fore da je to nakupina stanica već mu je dala i ime, Grga. Mirela je ubila Grgu. Ne nakupinu stanica. Dala mu je ime i ubila ga. Napisala mu je oproštajno pismo. Za to je dobila nagradu grada Zagreba. Naša zemlja je primila krv žene koja je mučeničkom smrću izgubila svoj život i život svog djeteta, a trideset godina kasnije po zemlji koja krije krv nedužnih gaze one žene koje same na isti način ubijaju svoju djecu. Jer im je u slobodnoj Hrvatskoj to omogućeno. Ove žene bez Božje milosti nikad neće doći do pameti.
Teško je zadržati optimizam i vjeru kada ovo sve gledaš i slušaš. Teško je imati vjeru, zaista je. Ali ne zaboravimo da Bog upravlja svime, apsolutno svime. Bog sve dopušta do neke granice, a onda on intervenira. Naš narod je toliko slijep i gluh pored zdravih očiju da nam ni sva zvjerstva koja smo pretrpjeli, ni sve pljačke i moderne izdaje, laži i izrugivanja kojima svjedočimo nisu bila dovoljna da se nekih stvari i nekih ljudi i interesnih skupina jednom i zauvijek odreknemo. Svi su se na vlasti izrotirali i nitko nije tu pravdu donio. Jesmo li zaslužili bolje od toga kako nam je danas? Rađa nas se sve manje, nestajemo. Našu Lijepu i najljepšu možda više neće ispunjavati smijeh naše djece. Možda će tuđe. Tko zna. Priliku smo imali. Slobodu smo dobili. Na nama je bilo kojim putem ćemo krenuti. Možda nas Bog opet spasi, još jednom na ovom svijetu. Ako neće na ovome nadam se da će barem na onom drugom. Nadam se da se naše žrtve pred Bogom ne stide svog naroda zbog kojeg su postale žrtvama.