PIŠE: Helena Valentić
Baš kada su skoro svi u državi pomislili da će najveća vijest iz hrvatskog pravosuđa ovaj tjedan biti (ne)rad istog, upravo suprotno. Rad nekolicine sudaca je izazvao opću histeriju. Barem u dijelu glasnih medija i javno eksponiranih osoba.
Naravno riječ je o presudi Vrhovnog suda povodom revizije (izvanrednog pravnog lijeka, op.a.) kojom je zbog bitne povrede parničnog postupka jedna presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Pretpostavljate da su stranke ovog postupka Severina i Milan Popović. Razlog ukidanja presude nije kao što ste možda pomislili to što netko Severinu voli ili ne voli, što netko možda oca njenog djeteta voli više ili što netko ukida presude iz dosade. Razlog ukidanja je taj što postoji bitna povreda postupka koju Vrhovni sud ne može ignorirati zbog toga što je stranka Severina, pa čak i onda kada taj postupak toliko dugo traje. Uostalom, pred zakonom smo svi jednaki, poznati ili manje poznati, bogati ili siromašni, iz Dalmacije ili iz Slavonije. Svi smo jednaki. Ime i prezime stranke ne bi smjelo imati nikakvog utjecaja na rad suda.
Ono što je uslijedilo nakon objave ove presude izaziva zgražanje i nevjericu i to je ono na što vam želim skrenuti pažnju. Medijska hajka, pretvaranje ovog slučaja u nacionalno pitanje broj jedan, borba za prava žena tako da se sutkinju – ženu koja je napisala presudu javno omalovažava, je zaista nevjerojatan. Voditeljica jedne medijske kuće s nacionalnom koncesijom svoj prilog o ovoj temi donosi na način da ozbiljnim i dramatičnim tonom nabraja imena sudaca koji su donijeli presudu. Dakle, suci su se drznuli odraditi svoj posao. Iako su trebali biti u štrajku. Suce Republike Hrvatske, treću granu vlasti, Ustavom Republike Hrvatske definiranu i zaštićenu, smo sveli na to da im s televizije laici objašnjavaju kako bi svoj posao trebali raditi ili kada nekom od njih tako odgovara – ne raditi.
Ono što je zastrašujuće je granica pristojnosti, objektivnosti i zdravog razuma koja se u javnom prostoru svakim danom sve više srozava. Ako će ovakav način odnosa prema nekom sucu postati društveno prihvatljiv, pitanje je dana kada će se tako početi prozivati suce koji će se usuditi donijeti presudu u nekom kaznenom ili prekršajnom postupku. Suci su za svoj posao itekako potplaćeni. I ono što većina javnosti ne razumije je da su oni u pravu. Veću plaću, a neusporedivo nižu razinu odgovornosti možete imati u jednom poznatom drogerijskom lancu. Sporost pravosuđa nije isključivo njihova krivnja, nego je najčešće posljedica zlouporabe procesnih prava od strane samih stranaka. Ne zaboravimo ni to da druge dvije grane vlasti, zakonodavna i izvršna, često donose i mijenjanju zakone koji nisu međusobno usklađeni i koji samo naprave više štete nego koristi. Suci presude donose u ime Republike Hrvatske. Ne u svoje osobno ime i ne iz svojih osobnih hirova. To je ono što me najviše smeta. Kada ovako omalovažavate pravosuđe, Vrhovni sud jedne države, ne zaboravimo vaše države, logično da nećete imati poštovanja ni za neke druge predstavnike javnih institucija. Što je sljedeće? Hoće li neka medijski popularna osoba javno prozvati imenom i prezimenom npr. prometne policajce koji su se usudili zaustaviti ju i zatražiti dokumente? O omalovažavanju prosvjetnih djelatnika da i ne govorim, to je posebna kategorija. Omalovažavanje i vrijeđanje Crkve i svećenika je dijelu medija postalo svakodnevica. Valjda pametnijeg sadržaja nemaju.
Ne radi se ovdje o napadu na sve žene. Ne radi se o tome da je sustavno sve protiv žena. Ovakav pritisak javnosti nije niti objektivan niti razuman. Zamislimo samo da je presuda bila drugačija. Onda bi se Vrhovni sud slavio i hvalio na sva zvona. Ne sjećam se da je netko od ovih što su sada najglasniji u ime borbe za ravnopravnost dao potporu sutkinjama koje presude pišu i kod kuće i na godišnjem i na bolovanju i na porodiljnom? Naravno da uvijek može bolje, uvijek treba težiti boljem i napraviti sve što je moguće da se u ovakvim postupcima maksimalno zaštite svi. Prije svega dijete, ali i majka i otac. Naravno da postupak ne smije trajati 9 godina. Jer djeca trebaju i majku i oca. I imaju pravo i na majku i na oca. Imaju pravo na obitelj u kojoj će ih voljeti, čuvati, odgajati. Nisu očevi svaki put loši. Nisu majke svaki put u pravu. Poštujmo sami sebe, svoju obitelj, svoju djecu i zatim i sve ostale.
Građani Hrvatske imaju pravo na pravosuđe koje će postupati objektivno i nepristrano i koje neće svoje odluke donositi na temelju medijske hajke nego na temelju zakona. Suce koji se nakon ovoga neće bojati raditi svoj posao. Posao koji je častan i koji rade u ime Republike Hrvatske. Posao za koji trebaju biti dostojanstveno plaćeni. Hrvatska im to mora omogućiti. A mi moramo naučiti misliti dalje od onoga što se servira kao problem broj jedan. Naučiti da nijedan sud ne može riješiti problem koji ljudi ne mogu riješiti između sebe. Sud na taj problem zapakiran u sudski proces može samo – primijeniti pravo.