PIŠE: Helena Valentić
Počinjemo s onim bitnim, hrvatska nogometna reprezentacija ima novu medalju!!! Kako sam ponosna na te dečke. Luka Modrić igrač turnira. Puno srce. Hvala im, od srca. Kontinuirano igraju vrhunski nogomet, dostojanstveno trpe smiješne komentare pojedinih medija koji se stalno slučajno jave baš kad oni trebaju odigrati važnu utakmicu i onda svakim nastupom pokažu da su veliki sportaši i prije svega veliki ljudi. Vraćaju vjeru u dobro. Zlatka Dalića vjerojatno sve stranke žele na svojim listama. OK, možda ne baš sve, nije baš da sve stranke dijele njegove životne vrijednosti. Bog, vjera, domovina. Rad, red, disciplina. Možda da barem pokušaju proučiti njegovu taktiku.
Do ponoći su se predavale izborne liste, možda nas još netko iznenadi. Evo baš dok ovo pišem sam vidjela da je i Ava Karabatić predala svoju kandidaturu. Rekla je da ima tremu i da će se boriti za nasilje nad ženama jer je to jako bitno. Njen slogan je otrijeznimo se. Čini mi se rijetko iskren kandidat. A ni slogan nije loš. Ostale liste očekivane, lijevi se skoro svi ujedinili, desni se raštrkali, lijeve žene oprostile sve uvrede lijevim i desnim muškarcima, svi idu zajedno u borbu za fotelje. Sve već viđeno.
Veliki je tjedan. Subota je. Naš Bog je u grobu. Zbog grijeha svih nas. Sve ih je ponio, sve oprostio. I oprostiti će svakom, samo se treba iskreno pokajati. Znate što nije viđeno u hrvatskoj politici? Da se grešnik pokajao. Da je netko za grijehe tražio oprost, da je netko rekao kriv sam, žao mi je, a da to bude iskreno. Nismo vidjeli ni takvih pokajanja ni takve iskrenosti. A bilo je grijeha i s plave i s crvene strane. A i bome i u drugim bojama, dugine da ne spominjem. Zamislite kako bi birači na to reagirali? Kako možeš napadati nekoga tko se iskreno kaje? Sumnjam da ćemo takvu kampanju gledati, ali to bi stvarno bilo nešto novo. Teško je biti kršćanin, a ne postati farizej, ne postati ohol, ne gledati na druge s visine i vidjeti samo svoju dobrotu, a tuđu zloću. Lako se i najbolji poskliznu, padnu, borba je baš teška. A što je najteže od svega nikad ne znate kad će netko od tih grešnika progledati. Pa ih ne treba odbaciti s prijezirom. A puno je takvih primjera u povijesti, zaista puno, da se čovjek potpuno promijeni, da ima novo, čisto srce. Tako da je teško biti pametan oko ovih naših izbora. Nikad ne znaš što nas ustvari čeka, jer zaista vrijedi ona daj ljudima vlast pa ćeš vidjeti kakvi su. Nekad se stvarno iznenadiš. Skoro sve kandidate i liste smo već gledali, može li nas netko novi iznenaditi?
Toliko kandidata, toliko lista, toliko imena, poznatih, nepoznatih, novih, starih, toliko boja, toliko svega…. a ovaj tjedan je ipak bitan samo jedan. Onaj koji nas je sve spasio. I lijeve i desne, i crvene i plave, i crne i zelene. Hvala Mu. Njemu nije važno koje smo boje, važno je budemo ljudi, ne bezgrešni, nego ljudi koji će se htjeti držati zakona, ali znati priznati one trenutke kada to nismo činili. Nadam se da će i birači i kandidati to prepoznati, ono što je bitno. Hvala Ultrasima što su oni danas to prepoznali. Nakon što se cijeli tjedan svjetina ruga svećeniku koji je u propovijedi postavio pitanje mora li se derbi igrati baš u Veliku subotu, kada naš Kralj spava, lijepo je vidjeti da On ima čuvare koji će isto to znati reći ali na njima tako svojstven način. Gdje je nestao čovjek? Kome treba sve osim onoga što je bitno, ne samo na Veliki petak, nego svakog dana? Zamislimo se malo. Subota je, ali nedjelja dolazi. Kako god da ovo sve završilo, Velika subota nikada nije kraj, jer na kraju uvijek Nedjelja dolazi.