Objavljeni su podaci o promjeni broja stanovnika u Hrvatskoj za desetogodišnje razdoblje od 2003. do 2023. godine. Prema njima Hrvatska se smanjila za čak 443.000 stanovnika. Naravno da je pet slavonskih županije uz Sisačko-moslavačku neslavni rekorder, gdje je to nestajanje najizraženije, čak preko 20%. Dakle službeno nestajemo.
No, očito nedovoljno brzo pa Žarko Puhovski dobiva veliki medijski prostor na N1 televiziji, a kasnije i u Jutarnjem, kojeg ne zaboravimo uređuje Slavica Lukić, supruga Milorada Pupovca, u kojem samosažalijeva sve one koji se žele ubiti a država im u tome ne pomaže. Žarko ovdje iznosi kao strašnu činjenicu nad kojom se društvo treba zamisliti da u Hrvatskoj eutanazija nije dopuštena, a boji se on da do skora niti neće biti jer eto mi smo nazadni narod Europe. Kaže da će to spriječiti vjerski lobiji. Pa nadam se da će vjerskom lobiju u tome pomoći i ostatak ljudi s trunkom zdravog razuma. Zna Žarko da se ne zgražavamo na užas pobačaja, pa zašto bi na eutanaziju. Isti je to mentalni sklop. Ne da mi se brinuti za dijete u mojoj utrobi pa ću ga ubiti, jer žrtva je imati djecu. Ne da mi se brinuti za stare roditelje pa najbolje da ih eutanaziraju, jer žrtva je brinuti se za bilo koga osim za sebe. Pitam se kako bi procijenili u kojim slučajevima je bila riječ o eutanaziji, dakle potpomognutom samoubojstvu, a u kojima o običnom ubojstvu. Tko će ga znati jednom kada žrtva više ne bude mogla govoriti. Ako kojim slučajem samoubojstvo želi počiniti netko tko bi vam baš netom prije toga mogao ostaviti veliku imovinu, a vi mu pomognete, jeste li onda humani ili ste ubojica iz koristoljublja? Puhovski kaže neki naši nesretnici su platili da ih ubiju u Švicarskoj. Stvarno je jako pozitivno razmišljanje da u Hrvatskoj za novce to nitko ne bi napravio, možda samo ne bi u bolnici.
Ta Švicarska je inače baš jako napredna u puno područja, pa eto sada nas poznata Hana Samaržija, koja je inače preživjela nepotpomognuti pokušaj samoubojstva nakon što je javno priznala da joj nije bilo čudno uzeti 200 eura za seks od redatelja Matanića, poziva da se udruže svi koji znaju nešto o hrvatskom jeziku da riješimo očigledan problem koji je proizišao iz Švicarske. Naime Hana, poput Žarka, u središte našeg interesa stavlja zaista gorući problem. Ona smatra da je naš jezik nedovoljno bogat da bi postojećim riječima opisao identitet švicarskog pobjednika Eurosonga, pa traži da taj jezik nekako izmijenimo da bi se svi oni koji sami za sebe ne znaju što su mogli osjećati prihvaćeno u hrvatskom jeziku. Ne znam tko će Hani pomoći jer većina njenih istomišljenika hrvatski toliko prezire da nisu podržali ni zakon kojim ga se pokušalo zaštititi. Iako neke riječi koje se forsiraju kao hrvatske ni meni osobno nikada nisu legle, nekako su mi uvijek bile čudne. Na primjer riječ zrakomlat. Meni to odmah stvara asocijaciju na mlaćenje prazne slame. Možda je problem u tome što sam ipak dijete sa sela. A možda je to baš zgodna asocijacija kojom bi se moglo opisati neke od 348 letova predsjednika Milanovića. Iako nije čovjek kriv ako ima pravo koristiti zrakomlat. Meni bi isto puno puta baš dobro došao. Je da stvara problem s parkiranjem, ali ne mo’š tražiti kruha preko pogače. Ili pljevu kad izmlatiš slamu. Kako god.
Inače te moralne ljestvice zgražanja koje nam poturaju kroz medije, kako se oni vole nazvati glavnima, je baš lijepo pratiti ako želiš potpuno izgubiti moralni i svaki drugi kompas. Aj’ što svi ovi na televiziji i internetu drže komunistički kurs,neki dan me iznenadilo kad sam i na Otvorenom čula kako se čude prijedlogu da se svira hrvatska himna prije početka nastave. Što je tu točno toliko čudno? Je li bi bolje da se svira neka jugoslavenska, možda ona što je Bijelo dugme otpjevalo nedavno u Splitu? Možda da u znak tolerancije na ulazu u škole postavimo uz hrvatsku i zastavu s petokrakom. Ne bi me čudilo da na nekoj školi osvane i dugina zastava pa da to nazovu znanstvenim istraživanjem ili umjetničkim performansom. Himna je jedno vrijeme svirala svako jutro prije početka nastave kad sam ja išla u osnovnu školu. Nije baš da nam je to naškodilo. Možda su samo oni koji ju nikada nisu čuli imali priliku čuti koja je himna zemlje u kojoj žive. Jeste primijetili kako su se mediji udružili da obrane pjesmu Bijelog dugmeta jer je to samo pjesma o Jugoslaviji, ali su odmah imali spremne prosvjedne note kad je netko spomenuo da bi se mogla pjevati hrvatska himna. Nečuveno. Pomislio bi čovjek da će djecu na rano jutro buditi Čavoglave. To nekako nikada nije samo pjesma, sve ostale koje veličaju Jugoslaviju jesu. Mediji imaju svoja standardna dvostruka licemjerna mjerila. Iako bi za razbuđivanje u većini situacija Čavoglave možda bile bolje od himne. Možda samo prije sata povijesti, tu nam uvijek fali dobronamjernih stručnjaka.
Jako je zanimljivo to kako se naši naprednjakovići trude zavladati obrazovnim sustavom. Prvo su kao neovisni, pa se poslije ipak učlane u neku stranku s lijeve strane modernog komunizma. Znaju da je misao moć, zato bolje ljudima usaditi misli koje ti želiš da misle. Pitam se s koje strane im je to došlo? Kao da još netko tko ne želi dobro ljudima tako djeluje. Boris Jokić ima fenomenalnu ideju da mladi upišu njegov predmet ŠIZ u kojem neće učiti ništa, a to ništa će se ocijeniti, vjerojatno s odličnim. Jako poticajno za buduće poslodavce koji su se trudili da svojim radom stvore firmu. Jedva čekaju takve zaposlenike. Borisa je sreća podržao istarski župan. Ali i dalje mi nije jasno po kojim kriterijima će se tim učenicima ocijeniti rad i zalaganje ako ništa ne moraju raditi? Inače Borisova sestra Nataša Jokić Begić je ”napredni” psiholog koji se svim silama trudi da što više mladih prigrli seksualne transformacije iz jednog spola u drugi jer je to nešto tako obično kao popiti kavu. Puna je razumijevanja za rodno-ideološku propagandu. Kada si tinejdžer koji ne zna koliko je zelen i pomisliš možda bio sretniji da nisam muško ili žensko ona ti može pomoći i tako da, osim da te sasluša i pusti da odrasteš i prođeš fazu patnje mladog Werthera, kao rješenje ponudi i transformaciju spola. Iako ti u glavi sve ostaje isto, pa možda svi tvoji problemi ipak neće nestati ako odeš na sto operacija na kojima će te unakaziti da od muškog postaneš žensko ili obrnuto. Ali mladi ne moraju brinuti ako i nakon toga budu nesretni jer bi mogli imati legalnu eutanaziju.
Ponovno su se dosjetili i da nam u školama treba seksualni odgoj. Jer logično treba od vrtića pripremati buduće studente rodnih studija. Pitam se kakav to seksualni odgoj? Ljudi jeste vi stvarno poludjeli? Je l’ planiraju po uzoru na britanski seksualni odgoj uvesti domaće zadaće iz istraživanja vlastitog tijela kod devetogodišnjaka?? Meni je to toliko mučno i nepojmljivo da ljude koji takve gadosti predlažu mogu smatrati isključivo materijalom za psihijatrijsko vještačenje. Vjerujem da bi svaki nalaz i mišljenje imali što reći o takvima. U naše škole prvo treba uvesti klasični najnormalniji odgoj u kojem će se ponovno učiti poštovati učitelje, profesore i druge učenike. U kojem bi se trebalo opet učiti četiri čarobne riječi, a ne četiri tisuće seksualnih poremećaja i devijacija, teorijski i praktično. Trebalo bi školama vratiti poštovanje koje zaslužuju, a o vrtićima da i ne govorim. Svi zaboravljaju da tete nisu samo tete, već isto imaju fakultete. Seksualnog preodgoja mladeži imamo i previše na svakom koraku, u školama mu ne smije biti mjesto. Mladi su dovoljno indoktrinirani rodnom ideologijom i influencerima koji nisu čuli ni za pošteno izgovaranje riječi, ni za poštovanje prema ženama i muškarcima, a kamoli za poštovanje prema nekome tko pošteno zarađuje svoju plaću, poput učitelja. Nama je potreban odgoj koji će djeci objasniti da život nije što uključiš i isključiš poput aparata. Život nije nešto što se makne kad ti smeta. Nije nešto što je proizvoljna kategorija prema tvom trenutnom psihičkom stanju (ne)svijesti. Treba nam odgoj koji će naučiti svakog mladića i djevojku da sebe voli i cijeni onakvog kakav je. Da ne gleda na druge kao na komad mesa kojeg će iskoristiti po potrebi, nego kao čovjeka koji ima svoje dostojanstvo. Treba nam odgoj kulture života, a ne kulture smrti. Davno je to primijetio sveti Ivan Pavao II.: ”Kultura života znači poštivanje prirode i zaštitu Božjeg djela stvaranja…znači poštivanje ljudskog života od trenutka začeća do prirodne smrti.” Mudri ljudi su uvijek korak ispred svog vremena. Ali uvijek se vraćamo na isto. Čovjek nije Bog. Koliko god to želi i pokušava biti. Kada se čovjek igra Boga nikada ne završi dobro. Ako djecu učite da je ubiti bilo koga normalno, bio to čovjek u utrobi ili čovjek na smrtnoj postelji, koje dobro može iz toga izaći? Pokušajmo djecu učiti da je čovjek u majčinoj utrobi blagoslov, dar života koji ne nastane kada se to roditeljima svidi nego kada to tako Bog odluči. Pokušajmo mlade učiti da bolest i starost nisu nešto nenormalno nego dio života koji isto tako treba dostojanstveno ispratiti u vječnost, ali nakon prirodne smrti, a ne nakon što je netko odlučio da je nekome života dosta. Hrvatskoj nedostaje života, itekako nedostaje. Postat ćemo zemlja staraca, a vrlo brzo će netko drugi dobiti moć da odluči hoće li i nas skinuti s aparata. Previše života su nam tuđe ruke već uzele, sačuvajmo one koji su nam ostali. Sreća da život ipak ne ovisi o ljudima nego o Bogu. On ga stvori kada to odluči i iz ničega, a i mrtve oživi kada mu se tako svidi. Sreća za one koji ne uzimaju tuđi život u svoje ruke. Sreća da Božje svjetlo sja i kada se svi aparati ugase.