KOMENTAR TJEDNA Partija

Ilustracija/PEXELS

Teško je ostati ravnodušan kada gledamo katastrofalne poplave koje su se jučer dogodile u susjednoj nam Bosni i Hercegovini. Pred ovakvom silinom prirode čovjek jednostavno utihne i ne može ništa osim skupiti ostatke svog života i krenuti dalje. Doslovno negdje dalje jer ovdje čini mi se dugo neće biti ničega. Taj kraj više nikada neće biti isti. Pravilo je, kojem još do sada osobno nisam našla iznimke, da u slučajevima velikih prirodnih katastrofa uvijek na površinu isplivaju oni najmanje primijećeni među nama. Obični ljudi. Tako su se i jučer odmah organizirali i krenuli pomagati, od navijača do gorske službe. Možda su neki mogli jutros umjesto prosvjeda protiv ljudi koji mole krunicu organizirati konkretnu pomoć. Ti prosvjednici uvijek utihnu kada treba zasukati rukave. Moć naroda koji se ujedini oko dobra je nevjerojatna. Ali isto tako i inertnost tog istog naroda.

Možda nismo mi krivi, možda je stvar u odgoju, znate kako je to popularno danas, za sve loše što činiš okriviti nekog drugog. Na neke stvari ne možemo utjecati, ali ipak dođe vrijeme kada bi svatko od nas trebao odrasti i početi realno gledati na neke stvari. Čini se da je nakon gotovo 80 godina od kraja Drugog svjetskog rata i tridesetak godina od početka našeg Domovinskog rata došlo vrijeme da neke generacije napokon odrastu. Naime na nacionalnoj televiziji, po meni neočekivano, počeo se prikazivati domaći dokumentarac ”Partija”, autora Gordana Malića. Teško je ostati ravnodušan na sadržaj kojeg smo imali prilike vidjeti, a to je bila tek prva epizoda. Malo učenika iskreno voli povijest, uglavnom im je dosadna i nauče onoliko koliko moraju samo da dobiju ocjenu. Nauče ono što piše u knjigama i ono što im govore učitelji. No kako se povijest često voli ponavljati opasno je preskočiti neke lekcije, stoga je ovaj dokumentarac lijepa prilika da svi oni koji mašu petokrakom, a jučer su izašli iz pelena, malo stanu i nauče koga zapravo slave.

Dakle D

rugi svjetski rat je završio, a nakon rata, dakle nakon, kada su bitke prestale, partizani su masovno ubijali doslovno sve koji su im smetali. Ubijali su muževe, žene i djecu. Na nezamislivo okrutne načine. Ubijali su ljude koji su se prestali boriti, koji su se nakon ratnih užasa trebali vratiti kući. Ubijali su ljude koji su se slučajno našli na krivo vrijeme na krivom mjestu. Ubijali su one koji im se jednostavno nisu sviđali jer su im predstavljali opasnost. Ubijali su koga su htjeli, bez suda i bez prava na milost. I što je najužasnije, sve su to odradili planski i organizirano. I uživali ugled te iste Partije. Jeziva je ta hijerarhija i ta organiziranost. Ovo sve o Partiji znaju oni koji su malo stariji, oni koji to žele znati i oni koji nemaju osobni interes da te priče budu zaboravljene. Tolike masovne grobnice, tolike jame pune ljudskih kostiju, tolike još uvijek skrivene, koje su postale trajna počivališta nečijih djedova i očeva, tišinom vrište iz utroba zemlje. A preko njihovih kostiju nastala je država. Nastala je Partija.

Nije ni bilo za očekivati da će nekome u toj Partiji i u toj državi biti u interesu pronaći sve te kosti i dostojno ih pokopati. Iluzorno je očekivati od krvnika da bude pokajnik. Iako je Božansko milosrđe bezgranično, pa može dotaknuti i najokorjelija srca. Možda su zato neki istaknuti partijaneri doživjeli tako duboku starost. Bog ima strpljenja pa im je dao priliku. Nekima ni stotinu godina ovozemaljskog života ipak nije bilo dosta da isprave pogreške iz mlađih dana.

Drugi svjetski rat je stvarno davno završio, svjedoka je sve manje, priče o članovima obitelji koji su bili dio Bleiburga malo tko još može ispričati. Ljudsko pamćenje je jednostavno ograničeno. Žrtve i krvnici II. svjetskog rata svoju pravdu će naći na onome svijetu. No gledajući ovu prvu epizodu ponovno se pitam se zašto je sve više iluzorno očekivati da netko napokon, nakon tolikih godina, barem pokuša dati ovozemaljsku pravdu žrtvama i krvnicima Domovinskog rata? Kosti ljudi nestalih, očito okrutno ubijenih, svako malo se pronađu negdje na nekoj slavonskoj njivi. I poput jama u Sloveniji i slavonska polja vrište tišinom i traže pravdu i dostojne grobove za sinove svog naroda. Ako se zataškavanje zločina Drugog svjetskog rata može objasniti političkom igrom, čime se može objasniti trideset godina šutnje prema novim krvnicima? Čime objasniti to da u slobodnoj Hrvatskoj ratni zločini prema Hrvatima nisu kažnjeni, da nam se stalno nameće osjećaj kolektivne odgovornosti za individualne zločine koje su počinili pojedinci? Činjenica je da su to bili individualni zločini, nije Hrvatska planski i organizirano ubijala Srbe, Rome i ostale koji joj se nisu sviđali. Iako neki i danas tvrde da je to tako i Oluju oplakuju kao dan žalosti. Razlika između hrvatske vojske i partizanskih pohoda poslije II. svjetskog rata je kao nebo i zemlja. No pitanje i dalje stoji, zašto odgovorni nisu istražili žrtve Domovinskog rata? Otkud nekim ljudima hrabrosti danas isticati zastavu s petokrakom i veličati režim koji je odgovoran za desetljeća planskog uklanjanja neprijatelja? Misle li ti ljudi da je narod jednostavno glup? Čini mi se da.

Možda poput djece nije narod kriv, odgajan je tako, no poput svakog čovjeka i naš narod bi trebao izaći iz faze razmaženog djeteta i suočiti se sa stvarnošću i s istinom. Tako mi danas u Saboru imamo zastupnicu Uršku Raukar, čije porijeklo imovine može poslužiti kao primjer partijskog upravljanja, koja docira glavnom državnom odvjetniku koga će u današnjoj Hrvatskoj hapsiti i kada. Sreća s druge strane nije netko tko je zadivljen njenim lijevim aktivizmom i koji joj se boji nešto odgovoriti nego je s druge strane stola Ivan Turudić koji joj je odgovorio da nije hapšenje nego uhićenje, jer je hapšenje srpska riječ. I koji ju je pristojno spustio na zemlju jednostavnom konstatacijom: vi meni niste nadležni. Utihnula i Urška i nemožemosice i pametnice. Turudić je u pravu, uhićenja inače nisu u nadležnosti Sabora pa bi stvarno bilo dobro da Urška i njeni drugarice Benčićka i Kekinica malo prouče uređenje Hrvatske države. O uređenju Jugoslavije čini mi se znaju i previše. Kada ih slušam kako histerično govore protiv svega hrvatskog stvarno nekad pomislim samo im fali uniforma s petokrakom na čelu. Čini mi se da popis neprijatelj već imaju. Možda bi im svaki put kad one i njihovi istomišljenici organiziraju prosvjed s jugoslavenskom zastavom trebalo dati kao obvezu da pogledaju barem prvu epizodu ovog dokumentarca pa da onda objasne što je njima bilo toliko super u Jugoslaviji i koje njene dijelove bi preuzeli da su na vlasti.

No još veći problem od ovih koji javno zagovaraju povrat Jugoslavenske države su oni koji su Jugoslaviju zbog vlastitih interesa prestali voljeti samo na papiru. Mnogi od njih danas upravljaju Hrvatskom i pod krinkom domoljublja i dalje ubijaju narod. Pod krinkom nezavisnih udruga kreiraju kulturni i obrazovni sustav, sustavno omalovažavaju nacionalni identitet, domoljublje i katoličku vjeru i uporno mladima nameću identitet Balkanaca i globalizma kao jedini koji je prihvatljiv. Zapravo rade isto ono što je partija radila puškama, samo to sada rade na naoko finiji način. Zatiru sve što bi moglo potencijalno postati nova opasnost. Hrvatsku oni zapravo ne vole, a Hrvate još manje. Vole samo sebe i sebi osiguran komfor i privilegije koje nigdje dalje ne bi imali. Nisu sve zemlje poput Hrvatske odustale od lustracije. Neke postkomunističke zemlje su ju ipak provele.

Nekada su ljudima potrebne katastrofe da osvijeste ono bitno, nekada je potrebna velika intervencija da bi se uspavani narodi probudili. Zlo se često razmaše zato što dobri ne čine ništa. Kada vas naviknu da morate šutjeti teško je progovoriti. Zapravo smo mi žilav narod. Preživjeli smo tolike križne puteve i ratove, tolika stratišta i uništenja, a još smo tu. Ali preživjeli imaju obvezu pokapanja mrtvih. Dostojanstvenog štovanja žrtvi. Krv nedužnih nas obvezuje da ne zaboravimo. Nedužne kosti i krv vape u nebo za pravdom i osvetom. Nemamo pravo šutjeti i čekati da prođe još 50 godina pa da netko o našim junacima domovinskog rata snima dokumentarce kako bi shvatili kroz što su prošli. Nemamo pravo tako omalovažiti one kojih nema, one koji tuguju. Nemamo pravo one živote koje su oni sačuvali danas slati na abortuse jer nam je komfor bitniji od života. Da je njima komfor bio bitniji od života partija bi i s većinom nas postupila isto kao i s onima koji su preživjeli II. svjetski rat. Božansko milosrđe je neiscrpno, ali i njegova pravda je beskonačna. Nikada ne znate kada će ta pravda stići. Povijest nas uči da to bude uvijek kada se najmanje nadamo. Nemojmo propustiti priliku biti hrabri i za svoj narod i za sebe zaslužiti milosrđe.