PIŠE: Helena Valentić
Još samo 5 dana predizbornog cirkusa pa se svi presvlače u nove kostime i gledamo novu predstavu. Ali bome je zanimljivo biti u gledalištu ovih dana. Pitam se za koje birače se ustvari vodi kampanja? Uvijek političari kažu neodlučne, ali to je potpuno krivo. Nije neodlučne, nego nezainteresirane. Zainteresirani znaju za koga će. No zaista me fascinira koliko ljudi u biti nije zainteresirano ni za što i misle da se politika njih ne tiče. Površno ili nikako prate sve te predstave i uvijek se ponašaju samo kao gledatelji, a nitko od njih ne razumije da su u biti pozvani biti redatelji svih tih predstava, jer je moć u njihovim rukama.
Očito je redatelj Matanić jako dobro znao koristiti moć, a gle čuda pod krinkom umjetnosti i borbe za ne znam čija prava koristio ju je samo i isključivo za svoje interese. Nije mi on nikad sjeo, nije mi to bila vrhunska umjetnost, a većini je on bio lik kojeg je takozvana napredna lijeva inteligencija na sva zvona hvalila kao naprednog, kul umjetnika, davala mu nagrade i priznanja, predstavljala ga kao ikonu naprednih lijevih političarki i borkinja za prava žena. Zamisli čuda eto baš taj napredni lijevi izrežirao predstavu kojom je uništio sam sebe i svoje napredne lijeve obožavatelje. Dakle čovjek je godinama zlostavljao mnoge iz kruga svojih istomišljenika i eto to baš nitko nije znao jer je očito u Hrvatskoj taj krug jako velik, pa ga nitko nije prijavio. Ali gle opet čuda, kasnije ispada da ih je jako puno znalo. Sad se redom javljaju. Tako jedna napredna lijeva intelektualka, novinarka Hana Samaržija, inače autorica programa Možemo, javno svima obznani da joj je platio 200 eura da dođe u njegovu hotelsku sobu i to je njoj smiješno, kaže nije joj ničim povrijedio dostojanstvo. Iako svatko ima pravo na svoj moralni svjetonazor i možda su nekom moralne i životne vrijednosti ove lijeve intelektualke napredne, evo meni su prilično nenapredne, čak mislim da ih nema. Ne etiketiram ju ja da je napredna lijeva intelektualka, takvom ju je predstavio njen nekadašnji šef, urednik Indexa. Naša intelektualka sada piše za Jutarnji i ne vidi ona problem u svom postupku. NeMožemovci i lijevi su morali okrenuti ploču, shvatili su da im borba za prava žena sada ne izgleda kao dobar marketing, pa nekako ne spominju da im je ona mozak programa. Ne mogu NeMožemovci imati opet aferu, još se trude da Zambiju zaboravimo, a kako su uvijek napredni i u pravu Jutarnji sada spašava stvar i na naslovnoj strani ne prikazuje NeMožemo Ivanu Kekin kako glasno viče na neistomišljenike nego kako je sposobna za vatrogasne poligone. Dakako, trebat će gasiti ove požare koje su sami zapalili. Sreća ima u Hrvatskoj još dobrovoljnih vatrogasnih društava. Nego kažu Matanić svima slao poruke, pa nikako da neka osvane u novinama, valjda nisu pune radosti kao Turudićeve, a ne treba naciju zamarati mračnim sadržajima. Bolje da smo svi radosni.
Zainteresiranim građanima ova predstava je bila nešto što su mogli predvidjeti, njena radnja od početka do kraja im je bila jasna i poznata, pa se nisu morali gurati u prve redove i glasno aplaudirati. Njima jedino nije jasno u koji žanr to svrstati, je li to tragedija ili komedija. Napredni feminizam na ovaj moderni način polako ali sigurno ubija sam sebe, a evo izgleda da će im i eko aktivizam, druga jaka strana programa, krenuti istim putem. Naime, njemački ministar prometa ozbiljno predlaže da Nijemci voze automobile samo radnim danima, a vikendom će im to biti zabranjeno. Treba sačuvati okoliš. Skroz napredno, vožnja na dane. Nekako mi to zvuči poznato? Sada će i naši to prekopirati da ne zaostajemo za naprednim svijetom. Napredni svijet polako ali sigurno počinje propitkivati postavke napredne rodne ideologije i iznositi konkretne dokaze i činjenice koji ne idu u prilog transkultivaciji naprednog zapada i Hrvatske, ali naši naprednjaci inače kasne pa još uvijek sve koji kažu nešto protiv rodne ideologije spremno prozovu mrziteljima žena i katolibanima. Ne znam jesu li idejni tvorci jedne naše predizborne kampanje u kojoj su riječ žena zamijenili s ”osoba koja menstruira” upratili da se događa obrat na svjetskoj sceni u vezi uporabe ovog termina. Naime J.K.Rowling, autorica Harry Pottera, koja bila ”otkazana” od naprednih intelektualaca će izgleda doživjeti ”otkazivanje otkazivanja”. ”Otkazali” su je zbog njezinog javnog statusa na Twitteru u kojem je napisala da je sigurna da već postoji neki naziv za osobe koje menstruiraju – žene, kao i jer se nekoliko puta usudila javno reći da je spol nepromjenjiva biološka činjenica. Ne podržavam Harry Potter ideologiju zbog niza razloga koji su zasebna tema, zainteresirani znaju zašto, ali zanimljivo da od autorice baš te ideologije dođe obrana uporabe riječi žena. Da sam ja autor predizbornih kampanja malo bi bolje proučila promjene na svjetskim trendovima. Ovako ćemo opet kasniti za naprednim svijetom.
Očito je napredan i službeni stav koji se godinama nameće, ne znam je li to krenulo od ’91., ’95. ili ’45., da ako neka ideja dolazi s lijeve strane ona je uvijek napredna i inteligentna, te po toj logici svaka ideja koja dolazi s desne strane je uvijek nazadna i neinteligentna. Zainteresiranim građanima i ovdje je sve jasno, ali ovi nezainteresirani sada gledaju u plakate, boje i ništa im nije jasno. Da je ovaj redatelj iz priče bio zvijezda desnice već bi nekoliko noćnih marševa u ime obrane žena protutnjalo svim gradovima, ovako nema veze. Taj redatelj je isto tako, sasvim sukladno svom vrijednosnom sustavu, nasilnike opisivao kao one koji redovno idu na mise sa svojim ženama. Vjerojatno i tamo ima takvih, ali uglavnom takvi odustanu od mise. Ali ako želiš biti kompletna zvijezda lijeve inteligencije moraš biti i protiv Crkve, to ne možeš preskočiti. Nekoliko ”umjetničkih” ostvarenja kojima vrijeđaš vjernike i Boga i nagrada bilo koje izložbe ili festivala ti je osigurana. No lijevu inteligenciju i umjetnike i dalje više od Matanića vrijeđaju ljudi koji subotom mole na trgu. I dalje je to jedini problem kojeg oni vide.
Za sve nas koji problem vide drugačije predstava je postala jedva gledljiva, ali opet u ovakvim predstavama je bolje biti gledatelj nego glumac. Za sve ljude koji su naučili misliti svojom glavom sve ove predizborne predstave nisu potrebne jer im je jasno tko režira koju. Za sve one koje i inače, a ne samo u ovo predizborno vrijeme, zanima u kojem smjeru idemo situacija je prilično jasna, samo nam nije jasno koliko još činova ima predstava. Neki će možda odbiti ponuđene im uloge, neki će misliti da je bolje biti u gledalištu nego na sceni, tko zna. Nezainteresiranima će možda trebati još pokoji neočekivani obrat u priči i prokazivanje likova. I domaćih i inozemnih. Ne brinem se previše, jer redatelj i autor svih naših sudbina i života zna zašto i kako i koji glumci će mu biti potrebni da se priča ispriča kako treba. Nekad samo treba imati vjere pa izdržati i ova vremena kada se čini da su se svjetla pozornice ugasila. Lakše ja kad znaš tko će na kraju upaliti svjetlo i tko odlučuje koji gledatelji i koji glumci će biti pozvani na after party. Bojim se samo da će mnogi prekasno shvatiti da im je super knjiga i vrhunski scenarij bio u rukama, a nisu ga iskoristili.