Danas imam baš puno osobnih razloga zbog kojih mi je teško pisati komentar tjedna o nevažnim stvarima koje zabavljaju hrvatsku javnost. Ali ipak ću se prvo osvrnuti na ono nevažno. Dakle nadam se da ćemo što prije imati novu vladu ili da ćemo imati nove izbore da napokon svi ovi koji sada prodaju priče o velikoj izbornoj pobjedi, a imaju preferencijalnih glasova manje od Ave Karabatić, dobiju još jednu šansu pa da odrade kampanju kako spada. Problem je čini mi se što im svaki javnim nastupom broj birača isto pada. Pristojnom čovjeku je stvarno teško slušati i gledati te izjave bez da automatski ne osjeti susramlje za sebe i onog čiju izjavu sluša. Ali sram je ionako postao pojam koji se u današnjem društvu izgubio.
https://www.facebook.com/OptikaMarkoVk
Ako još uvijek mislite da je sasvim slučajno da jedni te isti ljudi, političari i stručnjaci imaju ekskluzivan pristup javnom medijskom prostoru možda je ova postizborna situacija jako dobra da vam napokon otvori oči. Baš ti koji se hvale da su neovisni. Bilo bi zanimljivo vidjeti tok novca njihove neovisnosti. Dakle ono što je javnost koja vjeruje svakom ekstra subjektivnom mišljenju Mojmire Pastorčić s RTL-a ili Nataše Božić s N1 ovaj tjedan trebala naučiti je da se treba rugati hrvatskim junacima bilo iz doba borbe protiv Turaka, bilo iz novije povijesti, a prije svega se trebamo bojati da će nam se kultura srozati ako država prestane financirati novine koje šire mržnju prema istoj toj državi. Ja mislim da teško možemo ići niže od nekih Mojmirinih i Šprajcovih televizijskih uradaka, ali to je samo moje mišljenje.
Ono što je zaista za primijetiti kod Mojmire i ostalih glasnih političarki, pardon novinarki, poput Benčićke, Kekinice ili Dalije, je količina mržnje koju neprestano izlijevaju na sve neistomišljenike. Odakle tolika mržnja, netrpeljivost, skoro da možemo reći zloba? Meni je jasno otkud, ali vi evo razmislite. Kada izgubite osjećaj za sram, za pristojno, za poštivanje nekih osnovnih prirodnih zakona, pa počnete sebe ljubite iznad svih, pa mrzite sve koji vam govore drugačije, jer ne želite čuti da netko misli drugačije, pa se trudite svim sredstvima ubiti taj glas koji vas pokušava dozvati zdravom razumu….e to je ukratko modus operandi svih. Sva dostupna sredstva koristite da opravdate i obranite neobranjivo. Uzalud vam trud. Istina uvijek nakraju pobijedi. Za primijetiti je da im i svima kronično fali jedna naizgled jednostavna i obična stvar. OK, možda dvije. Mir i radost. Svaki njihov nastup i izjava je toliko pun nemira, a mržnja više ni sama ne zna jel’ mrzi ili plače od mržnje.
Tako da je bilo za primijetiti i da su neki bili tužni što su stigli Rafalei. Skoro pustili suzu i organizirali prosvjed. Ja sam evo pustila suzu od sreće. Baš je bilo lijepo čuti hrvatski Rafalei i hrvatski piloti su stigli kući. Ono čemu sam se uvijek divila je mir koji je zračio oko ljudi koji su s suzom u oku pričali o borbi za domovinu. Mir oko ljudi koji su prošli patnje života. Mir oko ljudi koji dostojanstveno nose svoj križ. Ljudi koji su izgubili puno toga, a ne mrze. Nisu zli. Nisu najglasniji i ne bore se za mjesta u prvom redu.
Kao što sam rekla, teško je danas pisati o nevažnim stvarima. Danas evo želi pisati o važnim. Danas je rođendan mom bratu. Ali ne mogu ga slaviti s njim jer je on na nebu. Danas se četvero djece mojih prijatelja probudilo bez majke jer se ona jučer rodila za nebo. Danas je dan koji će neki opet iskoristiti da namjerno naprave nešto loše. Ja vam danas želim reći da iskoristite dan da s namjerom napravite nešto dobro. Koliko god mržnje i laži prosipali na vas, ne dajte se. Koliko god vam se čini da nema smisla, ima. Koliko god bio mrak, ne bojte se, vi budite svjetlo. Koliko god vam se čini da gubite bitke, ne odustajte od borbe. Nikad ne znate kada će vaše svjetlo osvijetliti nečiju tamu. Koliko god vas uvjeravali da o životu odlučujemo sami, nemojte pasti na te prozirne fore. Ne odlučujemo. Nije to u našim rukama. Čudo je nama ljudima čudo, a Bogu je sve moguće. Sva prividna moć ovog svijeta vam na onom drugom neće ništa značiti. Sve materijalno koje grčevito skupljate nećete ponijeti. Nemojte se bojati što će vam reći oni kojima je mjerilo samo uspjeh ovoga svijeta. Ne zaboravite da knez ovoga svijeta nije gospodar svega, nego samo ovog svijeta. Razmišljajte dalje od toga. Nitko na ovom svijetu ne živi vječno. Nitko ne zna koliko života i koliko dana nam je darovano. Ono što sigurno znamo je da će svakome od nas jednom na ovome svijetu doći kraj. Ja vam danas želim reći da iskoristite to vrijeme za dobro, da jednom kada vas ne bude i kada zaplovite nebom čujete umirujući glas Oca – dobro došli kući. Danas je dan kada sam morala pisati o važnom, nevažno može čekati.