PIŠE: Helena Valentić
Zanimljiv tjedan iza nas. I dalje nemamo vladu, ali čini se da nam ni treba, sve funkcionira. Funkcionira i pravosuđe, otkrivena još jedna afera, ovaj put u kulturi. Samo članovi afere dolaze i iz SDP-a i iz HDZ-a. Surađivali zajedno. Možda nije problem u strankama, nego u ljudima? U kulturi je svakako veliki problem, bilo onoj svakodnevnoj, kulturi ponašanja, bilo u onoj koja nam se nudi pod naprednu, poput nedavno održanog Festivala menstruacije u Rijeci. Kulturni iskorak vrijedan divljenja. Obilježili smo međunarodni praznik rada, 1. svibnja. To vam je isti dan kada i 1. maj, ako niste znali. Zanimljivo je kako ne neki, nego uvijek isti političari i borkinje, poput Rade Borić, čestitaju 1. maj, a ne 1. svibanj. Ako znaju koji je datum i da taj dan fokus treba biti na radnicima, zar ih stvarno toliko iritira riječ svibanj da uporno stalno koriste riječ maj. A da, oni su glasali protiv Zakona o hrvatskom jeziku. Nije problem ako se nacionalno usuglasimo da se taj dan slavi praznik 1. maja. Ali koliko se sjećam nismo se tako usuglasili.
Naša samoprozvana ”ispravnomisleća” novinarka, gospođa Maja Sever, cijeli tjedan plaši ljude da se slobodne novinare u Hrvatskoj napada. Nije to samo ovaj tjedan, to joj je način izražavanja. Stalna psihoza, prosvjedi svaka tri dana i napadi na sve ostale koji ne misle u slovo isto kao ona. Napad na novinare je prema njoj sve ono što je izražavanje mišljenja suprotno njenom mišljenju. Nije čestitala 1. svibnja. Kažu neki Majini kolege da se boje kroatizacije novinarstva. Dakle jesu li to oni priznali da novinarstvo nije hrvatsko? Kakvo je onda, pitam za prijatelja. Ja nisam novinar, ne umišljam da jesam, ali već godinama iskreno osjećam ovo što Maja govori. Samo u mom viđenju stvarnosti Maja i njeni istomišljenici nisu žrtve, nego agresori. Možda su brojčano slabiji od onih koji misle suprotno, ali sva teška artiljerija je u njihovim rukama. Nacionalne tv kuće, nacionalni mediji, a sve to obilato financiraju svi porezni obveznici Lijepe naše.
Dakle smatram da informativne vijesti moraju biti točne, objektivne i provjerene. Osobno mišljenje ne možete, odnosno ne bi trebali prodavati pod objektivne vijesti. Danas tzv. glavni mediji vrlo agresivno informacije i vijesti oblikuju i prikazuju upravo na način koji je subjektivan, na granici agresije i tako da vam stvaraju psihozu da vas stalno napada nekakav nevidljivi neprijatelj protiv kojeg se oni bore, jer jedino su oni na pravoj strani. Nije gospođa Sever prva izmislila ovakav stil, nije ona jedina. Nekada, ne tako davno, namjerno netočno prenošenje informacija smo nazivali propagandom. Sjećate se? Slažem se da je nevidljivi neprijatelj među nama, to je valjda iz dana u dan svima sve jasnije, samo što on progovara na jako vidljiv i medijski vrlo praćen način. Jedini koji su danas ugroženi nisu novinari, nego obični ljudi kojima svojom propagandom nameću svoje stavove i mišljenja, zahtijevaju potpunu poslušnost i ”otkažu” sve koji se usude misliti drugačije.
Ljudi koji se sjećaju kako je izgledala propaganda protiv koje su se borili 1. svibnja su uz praznik rada obilježili i jedan važan dan za Hrvatsku. Naime popriličnom broju vojnika 1. svibnja 1995. godine je bio radni dan. Krenuli su u vojno redarstvenu operaciju Bljesak i oslobodili zapadnu Slavoniju. Neki ljudi iz nekih stranaka, odnosno da ponovimo gradivo, uvijek isti ljudi iz istih stranaka, nisu smatrali potrebnim građanima suverene i nezavisne Republike Hrvatske čestitati godišnjicu obilježavanja VRO Bljesak. Rada ni B o borbi, neMožemovci ni M o tome kako su naši hrabro išli u borbu. Razlika između borkinje Rade i naših vojnika koji su se borili 1995. je u tome što se bore na suprotnim stranama života. Rada se danas svim silama bori da legalizira ubijanje života u majčinoj utrobi, a vojnici su se borili da životi i Rade i Maje i ostalih u Hrvatskoj budu sačuvani. Neke od njih Maja danas naziva crnom prijetnjom novinarstvu. Koje boje su sada, opet pitam za prijatelja. Očito je nekima propaganda i dalje jedini način da ljude uvjere da moraju misliti kako im oni kažu. Maja je najavila da će uzvratiti neprijatelju. Čekamo.
Nakon 1. svibnja obilježili smo i 2. svibnja. Obljetnicu pogibije 12 redarstvenika. 12 mladih života koji su ugašeni na strašan način. Neki kažu da su članove SDSS-a vidjeli tamo. Nije to još istraženo, prošlo je premalo vremena. Zagrebački gradonačelnik je javno rekao i to ne jednom da je rat bio prije više od dvadeset godina i da to treba zaboraviti. Možda da to pokuša objasniti obiteljima žrtava. On npr. i dalje svečano obilježava obljetnice iz Drugog svjetskog rata koje je prilagodio potrebama propagande. I to novcem poreznih obveznika grada Zagreba. Propaganda koja radi svoj posao vrlo dobro već godinama pokušava relativizirati povijest, izjednačiti žrtve i agresore, ističe samo ono što im odgovara i namjerno prešućuje ono što im ne ide u korist. Zamislite da istim onim žarom kojim se bore protiv npr. molitelja na zagrebačkom trgu ti osviješteni i napredni prosvjednici bore za to da se osude ratni zločinci ili da se nađu posmrtni ostaci nestalih iz Domovinskog rata? Zamislite. Teško je to i zamisliti.
Mislite li vi da danas moramo braniti našu domovinu? Naše vrijednosti, kulturu i tradiciju? Ja mislim da moramo. Samo su fronte drugačije. Danas se borimo papirima, slovima i prijedlozima zakona. A danas je neprijatelj stvarno jako lukav. Pretvara se da je on borac za dobro. Danas gotovo da morate sami djeci objašnjavati što je bilo 1. i 2. svibnja 1995., jer ako ih pustite da ih o tome obrazuju pojedini ”slobodnomisleći” djeca možda neće znati da postoji nešto više od 1. maja. Oni koji namjerno prešućuju ovakve obljetnice ne žele dobro svim građanima Hrvatske, nego samo onima koji misle isto kao i oni. Hrvatski vojnici su se borili za sve, hrvatske majke su molile za sve. Mnogi od njih neće dočekati pravdu na ovom svijetu, mnogi već nisu. Mnogima je ipak srce bilo puno kada su 1. svibnja vidjeli hrvatske Rafale na hrvatskom nebu. Lijepo je kada znaš da te netko odozgor čuva. Lakše se boriti.