PIŠE: Helena Valentić
Ne znam jeste ovih dana naišli na vijest da nitko ne zna gdje je Kate Middleton? Znate ona zgodna, smeđokosa, obična cura koja se udala za britanskog princa i postala princeza? Ako niste, ukratko već dva mjeseca nije viđena u javnosti i onda je prošli tjedan objavila fotografiju na kojoj je sama s djecom, bez svog princa, a onda su počela šuškanja da možda i nju njen princ vara. Kao što je njegov otac njegovu pokojnu majku. Ako je ovo istina onda je prevario ne samo nju nego i sam sebe i cijelu monarhiju, jer poslije toga mogli bi bezosjećajni Britanci probuditi svoje osjećaje i izabrati sebi novog kralja. Ili kraljicu. Ili ih jednostavno zbaciti s prijestolja. Jadna ta kraljevska služba za odnose s javnošću, tko će to ispeglati. Kako god, to me baš potaknulo na razmišljanje kako kraljevi zapravo vrlo lako mogu jednostavno pasti i propasti.
Znate, svaki narod od pamtivijeka ima svog vladara, jednostavno narodu treba netko tko će biti njegov kralj. Narod, koji je logično mnogobrojniji, udružen bi mogao te vladare mijenjati kako mu se svidi, no svaki narod uglavnom sluša svog kralja. Ne vole ga mijenjati tek tako. Rado ga slijede, poslušni su, čak ga i slave. Taj isti narod kralja sluša uglavnom dok kralj vlada prema nekim zakonima koji su prihvaćeni od strane naroda, koje narod priznaje i kojima se pokorava. Narod se svojim kraljevima voli ponositi, voli ih slijediti, vole kada se kraljevi bore za svoj narod. No, toliko kraljeva, kraljevstava i naroda su jednostavno propali i nestali, iako nisu bili baš toliko loši. A nekako je ta priča kod svih vrlo slična. Dogodi se tako da kralj iz nekog razloga umjesto da pogled drži uperen u nebo i svojom vizijom vodi svoj narod, krene sam sebi pridavati moć koju zapravo nema, a to je da je on sam izvor svoje moći, a ne narod koji ga je izabrao. Pa tako krene mijenjati prirodne zakone koje njegov narod poštuje, ne sluša one koji su se borili prije njega i narod mu za vladanje sačuvali, krene misliti da je on sam sve, da je narod tu zbog kralja, a ne kralj zbog naroda. Takav slabi kralj ne može dobro vladati, ne može čvrsto kraljevati, pa krenu napadi na njegov narod, još bi se kralj mogao trgnuti, probuditi, vratiti se na pravi put i nastaviti putem slave svog naroda, ali kralj bude slab, zagledan u sebe, pa dopusti male promjene, male napade, predaje prvo naoko sitne i nevažne bitke, tvrđavu po tvrđavu, a onda odjednom puno tih naoko nevažnih napravi zamku, sruši ga i uzme mu kraljevstvo.
Kada kraljevi ne biju dobar boj, kada se ne bore za svoj narod i uz svoj narod, redovno nastaje problem. Narodi propadaju. Jer ih nema tko sačuvati. Jer narod ne zna voditi sam sebe. Kraljevi koji imaju sve, koje povijest na početku njihovog vladanja opisuje kao blagoslovljene, slavne, poštovane, često završe upisani u povijesti kao oni za čije je vladavine kraljevstvo propalo jer kralj nije sačuvao tradiciju svog kraljevstva, nije sačuvao povjerene mu zakone, nije sačuvao narod.
Što mislite, imaju li ljudi kraljeve, odnosno vladare, kakve zaslužuju? Jesu li ljudi danas pravedni, srčani, bogobojazni? Je li Rimsko carstvo propalo zbog loših vladara? Ili su oni bili samo odraz naroda koji je krenuo krivim putem? Jesu li ljudi danas pošteni i časni? Jesu li kreposni i ponizni? Pa mislim da svi možemo zaključiti da nisu. Odavno nisu. Odavno ljudi u Hrvatskoj, ne svi, ali velika većina njih, ne gleda u nebo u kojem treba tražiti viziju, nego su zagledani sami u sebe i ugađaju sami sebi. Ljudi se redovno vesele tuđoj nesreći, a ni svoju sreću najčešće nemaju. Ugled kraljevstva i njegove zakone lako prilagođavaju svojim dnevnim potrebama. Svoju vrijednost i dostojanstvo procjenjuju po lajkovima na mrežama, a prave vrijednosti ne bi znali prepoznati ni da su im pred nosom. Nažalost takvi smo. Pa što onda očekivati od naših vladara? Istinoljubivost? Hrabrost? Veliko domoljublje? Pa ljudi moji, većina vas bi sve to mijenjala za pune džepove i lažni sjaj slave, a njima to istovremeno zamjerate. Ljudi su zaboravili da smo i mi kraljevski narod. Jesmo, nije to izmišljena činjenica, pa i mi smo svoje kraljeve imali. Davno, još 925. godine, naš vladar Tomislav je postao kraljem. Nije sam sebe kraljem proglasio nego je to učinio papa Ivan X. zbog njegovih izuzetnih vojnih pobjeda. Naslijedio ga je kralj Trpimir II. kojem se divio čak i bizantski car Konstantin Porfirogenet opisujući krštene Hrvate kao narod koji ima veliku moć i množinu naroda. Kraljevali su do 1097. kada je posljednji hrvatski kralj Petar Snačić poginuo. Od tada do 1991. zapravo nam kraljuju drugi. Ima li uopće nade da može doći neki novi kralj koji će nas povesti? Ili da će sadašnji kralj otvoriti oči i izbaciti uljeze? Iskreno, ni ja ne znam što nas čeka. Treba vjerovati, treba se nadati. Treba se nadati da nam narod neće dokraja propasti. Barem ne još, iako sigurno izumiremo jer nas se rađa toliko malo da ćemo brzo pasti na manje od tri milijuna, pa na manje od dva i tako dalje. Možda smo to i zaslužili, dobivene darove nismo znali cijeniti. Možda će neki budući kralj ovih prostora pomisliti, kakva divna zemlja, a kakvi ludi ljudi. Puno je dvorskih luda u našem malom kraljevstvu, baš previše. Stvarno su šarene i smiješne. No kao da svaka od njih misli da bi baš ona trebala biti na prijestolju. Dvorske lude su smiješne dok igraju svoju ulogu, ali nekome je s razlogom dana uloga kralja, a nekome opet dvorske lude. Treba nam neki kralj koji će to sve znati postaviti na svoje mjesto. Kralj koji će ujediniti raspršene postrojbe, oformiti vojsku, biti dovoljno hrabar, imati vjeru. Onda će mu i narod povjerovati, ako im bude primjer. U ovoj kraljevskoj tragikomediji, da ne kažem cirkusu, koji nas čeka, čini mi se da će borba za kraljevstvo biti stvarno teška bitka. Tko god ju dobije, nek’ krunu nosi na čast onima koji su mu je sačuvali kroz stoljeća. Da i njega povijest zapamti kao velikog kralja koji je narod učinio velikim, a ne kao kralja koji je svoj narod vodio u propast. Nek’ igre prijestolja započnu!