Nisam stručnjak za vanjsku politiku, ali ne kužim te igre pozivanja odnosno nepozivanja predsjednika naše zemlje u naš Dubrovnik, a predsjednika zemlje koja ga je razarala – pozoveš. Očito svatko tu igra neku svoju igru na neki svoj način, ali teško mi je povjerovati ovom objašnjenju da ga netko nije pozvao jer naš predsjednik voli Ruse više nego što ih voli srpski predsjednik. Kažem, nisam stručnjak, pa tko zna tko tu koga voli i tko se s kim dogovorio o pozivanju i nepozivanju na party. No za očekivati je da će u Hrvatskoj barem po protokolu biti dobrodošao i predsjednik Hrvatske, što god mislili o njemu. Vidjeli smo sada da Vučić baš i ne drži do svoje riječi, rekao je da neće nikad doći na naše more. Pa ipak došao. A mislim što će jadan kad je ipak najljepše, šteta propustiti priliku da ga vidi. Vučić ipak izgleda više voli svoje građane nego što naši vole svoje. U Srbiji dijele 5000 eura za novorođeno dijete. Naši 300. Šteta što ovako lijepa zemlja ostaje bez stanovništva. Barem onog hrvatskog. Izdržali smo od stoljeća sedmog do neovisnosti. Nije to ni malo. Ne znam što nam se dogodilo u toj neovisnosti da nas je istrijebilo.
Idemo ipak na lakše teme, barem naizgled. Ovaj tjedan su nas sa svih naslovnica napadali pričama o ljubavi, konkretnije o gay ljubavi. Naime još jedan Aleksandar bio je zvijezda tjedna. Aleksandar Stanković. On nije bio u Dubrovniku, već Nedjeljom u 2, a i tu je malo zakasnio s trendovima, pa je u prošlu nedjelju servirao priču o gay ljubavi, koju srećom nisam gledala, ali nisam ju ipak nisam mogla izbjeći jer je danima bila vijest u svim medijima. Naravno da je Stankoviću u pronalasku priče pomogla Maja Sever, koja još nije organizirala prosvjed osuđenom novinaru Marku Juriču koji je podsjetimo, osuđen zbog satirične odjave emisije. Zaboravila valjda, nije baš svaki novinar njen frend. Samo oni koje ona voli. Samo ljubav. Uglavnom kratki sadržaj ove nedjeljne priče je da se njih dvojica vole i svi bi mi trebali biti zadivljeni s tim što se oni vole. Jedan je čak napisao i knjigu o tome kako je on hrabar što se oni vole. Knjiga mu se zove ”Imati muda”. Ja osobno ne vidim ništa hrabro ni ljubavno u toj priči, osim možda što bi se ta priča mogla ispričati drugačije, kao priča o nesretnoj ljubavi i nesretnim ljudskim sudbinama. Jer koliko sam shvatila jedan od njih je sretan, a njegova bivša žena i dijete, čini mi se, nisu. Ili možda jesu jer su ga se riješile.
Prvo da raščistimo da najbitnije u ovoj priči nije je li on gay. To mi je samo otegotna okolnost. Radi se o tome da se on prvo oženio, dobio dijete, pa kao onda shvatio da je gay, a onda istu tu ženu i dijete ostavio zbog drugog muškarca. Malo mi je teško za povjerovati da je gay postao slučajno poslije, koliko sam shvatila uglavnom kažu da si gay oduvijek. Meni se čini da je i on bio samo nije imao hrabrosti ranije. Ova novootkrivena hrabrost da sad svoju ljubavnu dramu iznosiš na nacionalnoj televiziji po meni nije nikakva hrabrost nego teška sebičnost. Svatko ima pravo na sreću i na svojih 5 minuta slave, ali zar on stvarno misli da su njegova bivša žena i dijete zaslužili ovakvu vrstu medijske popularnosti? Dovoljno je teško djetetu objasniti da tata voli drugu mamu, a kamoli drugog tatu. Mislim da ničiji bivši, a pogotovo djeca ovo ne zaslužuju. Djeci je teško preživjeti razvod, a kamoli ovo. Budi sretan, ali imaj poštovanja prema onima koje si još do jučer predstavljao kao svoju sreću. Što je tu hrabro? Što je hrabro u tome da ostaviš svoje dijete na ovakav način? To je čisti kukavičluk. Svakome se mogu dogoditi razne situacije u životu, ljudi se sastaju, rastaju, opet sastaju, no sve se to još donekle može objasniti nekim traženjem sreće. Ali kada dobiješ dijete odraslom i odgovornom čovjeku prioriteti se preslože. Mogao je on tako i naći i drugu ženu i imati muda biti s nekom drugom ženom, ista stvar. Život nosi svakakve situacije. Ne rastaju se samo oni koji shvate da su gay. Ali ne moraš to svom djetetu nabijati na nos preko televizije.
A priča je predstavljena kao idilična ljubav. Nema što. Nije ni čudo da nam je stopa razvoda tolika kad se ljudima ovakve i slične priče serviraju kao idila. Ne znam je l” Maja Sever bira priče u skladu s nedjeljnim crkvenim čitanjima, ali evo baš joj se potrefilo da je u prošlu nedjelju u Evanđelju bila poruka: što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. Ne znam je li našeg junaka iz romana Bog združio sa ženom, ali s ovim novim sigurno nije. Božji plan za ljubav i za brak je muškarac i žena i njihovo potomstvo. Ljubav je važna, itekako je važna. Ljubav je temelj svega. Ali brak je samo jedan, onaj između muškarca i žene. Zajednica koju društveno uređenje priznaje kao temelj svakog društva. Ako vam Bog nešto znači onda je to za vas i sakrament koji je sklopljen pred Bogom. Pred Bogom pred kojim obećate tom čovjeku, odnosno ženi, da ćete ju cijeli život voljeti, u svim situacijama. I kad nemate novaca i kada imate, i kada putujete svijetom i kada grecate za režije, i kada vas živcira i kad vas čini sretnima. Kršćanski brak znači da ste vi obećali svom Bogu, koji je važniji od vašeg supružnika da ćete cijeli život kroz sve situacije voljeti svog supružnika i ostati mu vjeran. U braku muž i žena primaju od Boga djecu. Primaju život koji oni sami uz svu najbolju volju često ne mogu stvoriti, ali ju jako često mogu izmoliti. Kršćanski brak ne znači da ćete otići čim dođe prvi problem već da ćete ga pokušati riješiti, ne znači da ćete i dalje tražiti u koga drugog se možete zaljubiti ili da ćete i dalje živjeti kao momak ili djevojka bez ikakvih obveza. To je kršćanski brak i ljubav. Ljubav je odluka, ljubav je odgovornost. Nisu samo leptirići u trbuhu. Svi imaju slobodu živjeti kao hoće, ali uporno svoje opredjeljenje nazivaju ljubavlju i brakom,a to brak nije. I to svi jako dobro znaju. Ali nam godinama već serviraju priču da je bitna samo ljubav, nema veze tko koga voli. E pa nije baš tako.
Ono što nam se putem često putem društvenih mreža servira kao ljubav nije ljubav. To je režirana idila. Gdje god ste sami sebi uvijek na prvom mjestu nema mjesta ljubavi. To je jednostavno tako. Bili vi vjernici ili ne. Ako stalno mislite samo kako će biti vama i što netko može učiniti za vas i sve mjerite samo i isključivo prema tome kako je vama vi jednostavno volite sami sebe. I kršćanski brakovi propadaju, daleko od toga da ne. Svaka obitelj sretna je i nesretna na svoj način, nitko ne bi trebao trpjeti nasilje, ponižavanja i zlo. Ali nema univerzalnog pravila.
Ali nije ova priča kod Stankovića zato što se slavi ljubav. Ljubav je samo krinka kojom se godinama nasilno nameće životno opredjeljenje zaista malog postotka stanovništva kao trend i norma svima ostalima. Pod tom krinkom ljubavi danas bi svi progurali sve. Pod krinkom ljubavi i slavljenja životnih izbora malog postotka stanovništva zapravo se uništavaju temelji civilizacije kakvu poznajemo. Odjednom bi svi trebali slaviti sve moguće vrste seksualnosti i životnih sklonosti od kojih su neke blago rečeno upitne s gledišta zdravog razuma. S gledišta morala su upitne svakako, ali moral je ionako zaboravljena vrijednost ”naprednog” svijeta. Sreća da Hrvatska kao i uvijek kasni za trendovima pa ova propaganda dolazi u vrijeme kada je svima već lagano preko glave ovakvih ljubavnih priča. Univerzalno pravilo koje vrijedi u prirodi je da samo muškarac i žena mogu dobiti dijete, odnosno muško i žensko bilo koje vrste. Jednostavno prirodno je tako, koliko god neki tvrdili da je prirodno i sve ostalo. Problem je što kod ovih drugih životnih opredjeljenja u njihovoj kombinaciji ljubavi ne može prirodno biti potomstva. A svi ga žele. Pa nam je potrebna propaganda kako bi sve druge kombinacije partnerstava koja su nekada bile nezamislive trebale postati brak. Ako u jednom zakonu proguraš da je to brak, gle čuda u drugim zakonima piše da je osobama u braku dopušteno posvajati djecu. Pa vas ništa ne priječi da promijenite spol, nađete neku sektu koja će vas vjenčati i pogotovo vas onda ništa više ne priječi da odete u Zambiju i nabavite si djecu. Sjetite se Noaha Kraljevića, člana stranke Možemo, koji je baš za Božić prije koju godinu bio u Zambiji u nabavci djece. Smicalicama dođete do onoga do čega po svim prirodnim zakonima jednostavno ne možete doći. Jer je vama bitna samo ljubav. Ako je nešto prevara u samom korijenu, kakva ljubav može iz toga proizaći?
Naravno da će vas odmah etiketirati kao zatucanog ako ne dočekate s oduševljenjem ovakve idilične ljubavne priče, ali zapravo to nije ni važno. Neki ljudi su jednostavno toliko odvojeni od realnosti da je iluzorno očekivati da će shvatiti i dobronamjerno dočekati bilo kakvo mišljenje koje nije isto kao njihovo. Sodoma i Gomora su isto bile napredne u svoje vrijeme, pa su eto neslavno završile. I u ono doba je bilo nekih koji nisu na takve idilične odnose gledali kao na nešto što bi svi trebali preuzeti. Svatko ima slobodu odlučiti sam za sebe. Pristati uz grijeh ili se boriti protiv njega. Ali koliko god se nešto činilo dobronamjerno, ako je u svojoj biti protuprirodno ne može biti dobro. Nemojte svojim izvrtanjima stvarnosti vrijeđati Ljubav. Ljubav koja je najveća od početka stvaranja stvorila je muško i žensko. Uvijek je ista. Ne pristaje na kompromise, iskrena je i čista. Iskreno voli sve ljude. Ne uništava ih i ne nagovara ih na grijeh. Želi im dobro. Božja ljubav uvijek je ista, Božji zakoni uvijek su za dobro čovjeka i prirode. Onaj tko od početka stalno izmišlja nove načine da uništi čovjeka je briljirao s ovim duginim bojama. Sada prodaje priču o ljubavi. Ali nemojte padati na te lažne osjećaje. Ne zaboravite da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Vučić također.