Kristina Culi: Vjerovala sam u svoju ideju, no rezultati prve godine čak su iznad očekivanja

Piše: Matej Delaš

Je li prije godinu dana bilo izgledno da će restoran brze hrane u Jarmini uspjeti i biti prepoznat u užoj (barem zasad) vinkovačkoj okolici te da će vlasnica Kristina Culi zajedno sa svojom djelatnicom imati pune ruke posla, razgovarali smo u njezinu objektu koji se nalazi točno na mjestu koje zbog nekoga spornog zakona ili tek upute o marketingu nije zahvalno napisati, a to je stotinjak metara iznad središta mjesta, jako blizu takozvane kapitalne i u objektu čiji naziv oponaša kotrljanje stare gume i jedan od četiriju najvećih svjetskih izuma.

Kristina, dobar dan i zahvaljujem u svoje i ime onoga poštovanog urednika (čije je ime uvijek pobožnije i sportskije prešutjeti) što ste pristali reći pokoju riječ za naš precijenjeni portal. Reci nam za početak nešto o sebi.

– Dobar dan Vama i svim čitateljima. Ja sam Kristina Culi i imam 40 godina. Imam troje djece među kojima je dvoje punoljetno, a jedno ima 4 godine. Dakle, majka sam i supruga. Ne znam što reći za početak još o sebi osim da sam sada obrtnik i već približno godinu dana vodim restoran brze hrane. Što se tiče moga radnog iskustva, 9 sam godina radila na mjestu gdje sam stekla vrlo bogato radno iskustvo. Pekla sam pizze i bila sam za roštiljem. Ako mogu govoriti o svojim početcima i borbi, a počela sam raditi s 18 godina, ovo je moj četvrti posao. Prvi put sada vodim svoj posao.

Puno nas cijeli radni vijek radi za druge. Radi za nekoga i možda zarađuje bolje ili slabije, više je ili manje zadovoljan. Kakav je to korak, odnosno koliko je to velik korak kada netko u jednome trenutku odluči da će okrenuti stranicu i raditi za sebe? Naravno, ovo raditi za sebe možda je i nespretna tvrdnja.

– Mislim da je to jako velik korak, a ljudi čak i ne razumiju u što zapravo ulaze takvim pothvatom. Ja sam iskoraknula u ovom poslu zapravo iz šale. Bili smo na jednoj večeri s kumovima i kuma mi je rekla u toj šali da bih ja to mogla, da bih mogla otvoriti nešto svoje, neki restoran brze hrane. Suprug mi je rekao da je to dobra ideja i da se trebamo prijaviti na poticaj. Složili smo se da ako ne dobijemo poticaj, ići ćemo u pothvat svojim novcima. No, sve je to ponekada bila noćna mora jer kada sam došla pred stručnu komisiju koja je procjenjivala jesam li sve dobro razradila, je li to sve isplativo i ekonomski opravdano, vidjela sam da to nije nimalo lako. Komisija mi je postavljala pitanja, a ja sam morala znati cijenu svake namirnice koja je bila važna u mome planu. Dakle, očekuje vas borba ako to želite, ali morate biti strpljivi.

Vjerujem kako ima puno onih koji sanjaju o tome kako će otvoriti nešto svoje, sve stave na papir i u tome je trenutku, ako su naivni, cijeli svijet njihov. Računaju na poticaje jer zna se da se mogu ostvariti, no koliko su ti poticaji zaista poticaji? Što se njima može i za što su točno?

– Prijavila sam se na mjeru samozapošljavanja, a to je dosta pomoglo u svemu jer sav je inventar u mome objektu nov. Ništa tu nije rabljeno. Aparati su mi ušli u taj plan poticaja i štošta drugo, no najam prostora nije. To moram plaćati iz svoga džepa. Kada prođe godinu dana, mislim nastaviti dalje. Koristim oko 32 kvadrata prostora i to mi je pokojni gospodin Ranogajec dao za određeni iznos. Mislim da mi je zaista izašao u susret jer ovo je jako lijepa lokacija i sve se nalazi blizu. Što se tiče cijena, mislim da neću uskoro dizati cijene u svome obrtu jer ljudi danas nemaju novaca, a svatko se voli počastiti i pizzom i ćevapima. Još, ako je ukusno, ljudi dolaze ponovo. Naravno, na početku toga plana zacrtala sam si da ću raditi više i dobiti manje. U suprotnome sam mogla isplanirati da radim manje, a zaradim više, no tko zna kako bi to prošlo jer ljudi danas nisu bogati.

Kada ste se odlučili na ovaj posao, jeste li bili uvjereni da će uspjeti? Znamo da je svaki poduzetnički pothvat rizik koji treba prihvatiti. Na kakve prepreke treba računati onaj tko se usudi ići tim poduzetničkim stopama?

– Niti u jednome trenutku nisam pomislila da bi moje selo Jarmina, odnosno stanovnici, kupovalo negdje drugdje. Mogu reći veliko hvala jer nisam se nadala baš ovakvome uspjehu, nego sam mislila da će to, eto, ići. Sada mogu reći da taj posao ide jako lijepo i brojke pokazuju odlične rezultate, bolje nego što sam očekivala. Prije svega, ako se upuštate u ovo, morate imati vremenskoga i psihičkoga strpljenja. Morate biti jaki jer kod nas, kako bi jedan moj prijatelj rekao, zemlja je snova, a država apsurda. U svemu je tako, pa tako i u samozapošljavanju. Ne trebate odustajati jer mogu vam reći da sam ovo čekala 8 mjeseci, bila sam bez posla i nisam odustajala. Na kraju se ostvarilo. Dajem vam savjet da u tome slučaju imate telefon u rukama i budete dosadni onima koji vam trebaju pomoći jer drugačije u cijeloj toj borbi ne ide.

Što mislite o tome kako je situacija s pandemijom koronavirusa utjecala na ovaj posao? Je li to druženje po kućama, u zatvorenome, pogodovalo restoranima koji prodaju hranu za van ili im je donijelo štetu? Naravno, jasno mi je da je donijelo štetu kada ste bili zatvoreni.

– Da, ljudi se vjerojatno okupljaju u svojim kućama te bude velikih i lijepih narudžbi. Ne želim dizati cijene jer ipak sam u Jarmini. Nisam u Vinkovcima ili Osijeku pa da mogu slobodno podići cijenu. Ne znam kako je drugima. Ja, naprimjer, poznajem osječke restorane i vidjela sam da na tim mjestima nisu cijene porasle. Znam da jako puno posla imaju, no ipak su cijene iste, no kada bi restorani po gradovima povisili cijene, ne bi puno izgubili, i dalje bi imali svoje mušterije. Čula sam i da ima rasta na nekim mjestima, no svatko zna svoj posao.

Ja znam što točno ovdje naručujem, no zanima nas što ljudi inače ovdje hvale. Što naručuju, što je tako posebno dobro? I tko to još radi s Vama?

– Sve ovisi o danu. Evo, danas smo prodali barem 10 pizza, ali i jako puno porcija ćevapa. Ima, naravno, i dana kada bude drugačije, kada se proda više pizza nego ćevapa. Zasad, smatram da jedu sve i jako sam zadovoljna zbog toga. Ništa u našem cjeniku nije višak. Sa mnom radi Ana, ona ima blizu 30 godina i odlična je djelatnica. Odradi i umjesto mene kada treba, a voljela bih kada bih mogla zaposliti još ljudi.

Hvala Vam na ovome razgovoru. Pozdravljam Vas i, ako želite, recite nešto za kraj.

– Želim svima zahvaliti, tako i Vašem portalu, a i najviše svome selu jer mu je ovo bilo potrebno. Najviše također želim zahvaliti i djelatnicima koji rade tu u blizini i bez kojih prva smjena ne bi uspjela. Ne želim izostaviti nikoga, pa tako ni ekipu iz okolnih mjesta. Nadam se da ćemo kotrljati i dalje.