Dana 18. kolovoza 2022. godine napunilo se točno 80 godina otkako je iz Vinkovaca u logore Jasenovac i Stara Gradiška otpremljeno posljednjih šest Židova starije dobi. Time je tzv. Konačno rješenje, bar što se tiče Vinkovaca, bilo provedeno u cijelosti. Jedan od uzroka izrazito rigidne nacističke politike prema vinkovačkim Židovima bila je zasigurno i posljedica atentata na njemačkog nacističkog dužnosnika Wilhelma Gustloffa 4. veljače 1936. u Davosu u Švicarskoj, a koji je izvršen od strane Davida Frankfurtera sina tadašnjeg vinkovačkog rabina Mavra Frankfurtera.
– Tako je 1942. godine nepovratno nestala jedna od najprosperitetnijih vinkovačkih etničkih i vjerskih zajednica, a koja je nerazmjerno svojoj maloj brojnosti ostvarila ogroman utjecaj na svekoliki razvoj trgovine, industrije, obrtništva, društvenog života i kulture grada Vinkovaca potkraj 19. stoljeća i tijekom prva četiri desetljeća 20. stoljeća. Vinkovci su, inače, sve do Drugog svjetskog rata bili izrazito multietnička, multikonfesionalna, multikulturalna i multijezična sredina. Takvu jezično-konfesionalnu strukturu pokazuje i popis iz 1931. godine prema kojemu se da zaključiti kako je u Vinkovcima živjelo oko 700 osoba koje su pripadale židovskoj zajednici – pojašnjava Danijel Petković, autor virtualne izložbe „Ljudi kojih nema – 80 godina holokausta u Vinkovcima” koja će biti otvorena/dostupna od petka, 27. siječnja, povodom Noći muzeja, a moći će joj se pristupiti vrlo jednostavno, odlaskom na web stranicu Gradskog muzeja Vinkovci.
Neposredno uoči početka Drugog svjetskog rata, navodi dalje Petković, spomenuti broj, kako se procjenjuje, smanjen je na 550 osoba jer je dio vinkovačkih Židova, naslutivši strahote koje će ih uskoro zadesiti, iselilo u druge zemlje te u konačnici u Palestinu.
– Unatoč nekolicini popisa žrtava Drugog svjetskog rata, točan broj u logorima deportiranih i ubijenih vinkovačkih Židova do danas nije u cijelosti utvrđen. Broj se zasigurno kreće oko 500 osoba, a procjenjuje se kako je tek njih 10% uspjelo preživjeti Drugi svjetski rat. Općenito se smatra kako je gotovo 700 Židova iz svih naselja vinkovačkog kraja stradalo tijekom Drugog svjetskog rata.
Stoga je ovom izložbom Petković želio ne samo evocirati uspomenu na holokaust vinkovačkih Židova nego i u širem kontekstu prikazati najznačajnije osobe, društvena postignuća i gospodarsku aktivnost najznačajnijih osoba i obitelji ove vinkovačke zajednice od njenih samih početaka.
– Čini se kako ova zajednica postoji još od 60-ih godina 19. stoljeća, odnosno od 1873. godine, kada u Vinkovcima postoji izraelitska bogoštovna općina s 35 muških članova. U konačnici, kao epilog izložbe, želimo prikazati sudbinu preživjelih pojedinaca i obitelji vinkovačkih Židova nakon Drugog svjetskog rata – napominje Petković.
Izložba je u osnovi zamišljena kao virtualna, interaktivna mrežna stranica u okviru mrežnih stranica Gradskog muzeja Vinkovci. Osim toga, sastavni dio realizacije ove izložbe bila je objava tiskanog kataloga koji čine putne isprave 80 vinkovačkih Židova iz 20-ih godina 20. stoljeća iz Zbirke diploma, plakata, letaka i drugih tiskovina. U Zbirci diploma, plakata, letaka i drugih tiskovina Povijesnog odjela Gradskog muzeja Vinkovci čuvaju se putne isprave više od 230 osoba iz Vinkovaca i bliže okolice iz istog vremena.
– U mnogočemu mi, današnji Vinkovčani, i danas uživamo u plodovima rada tih ljudi kojih više nema. U konačnici, svrha ove izložbe je i pokazati sliku našeg odnosa i pobuditi pijetet cjelokupne današnje zajednice ovog grada prema toj iščezloj vinkovačkoj zajednici čiji smo i mi, priznavali to ili ne, u jednu ruku materijalni i duhovni nasljednici. Želimo i potaknuti odgovorne u našem gradu da značajnije porade na očuvanju i zaštiti naslijeđa ove iščezle vinkovačke zajednice počevši od adekvatnijeg održavanja i obnove nadgrobnih spomenika na židovskom groblju, zatim zaštiti i očuvanju građevinske i gospodarske baštine poput primjerice višekatnice Schlesingerna uglu današnje Zvonimirove i Ulice Jurja Dalmatinca, ili primjerice zgrade „Stare Name“ u Dugoj ulici kao i mnogih drugih.
Petković smatra kako Vinkovcima nedostaje i mjesto na kojem bi se javno deklarirao pijetet prema ovim Ljudima koji nedostaju…
– Mjesto idealno za postavljanje svojevrsnog Kamena spoticanja bilo bi, primjerice, mjesto nekadašnje Sinagoge, odnosno današnji Trg Orion u Vinkovcima – zaključuje Danijel Petković, inače muzejski savjetnik i voditelj Povijesnog odjela Gradskog muzeja Vinkovci.
Na kraju, donosimo i biografije dvaju značajnih pripadnika židovske zajednice koji su ostavili velik i dubok trag u povijesti i kulturi Vinkovaca.
MAVRO “MOŠE” FRANKFURTER (1875. – 1942.)
Rođen je u 15. svibnja 1875. u Holešovu u Češkoj. Uoči Prvog svjetskog rata preselio se s obitelji u Vinkovce gdje je bio imenovan za novog rabina “Židovske općine Vinkovci”, a nešto kasnije i nadrabina. Tečno je govorio njemački, poljski, hebrejski i hrvatski jezik. U kući Frankfurterovih govorio se njemački i hebrejski. Rabin Frankfurter je tijekom izgradnje Nove ulice u Vinkovcima, dao izgraditi obiteljsku kuću koja se danas nalazi u ulici Jurja Dalmatinca i Vladimira Nazora. Od 1914. do 1941. godine, uz redovite obveze vezane za “Židovsku općinu Vinkovci” i Vinkovačku sinagogu, rabin Frankfurter je našao vremena da predaje judaizam u Gimnaziji. Godine 1936. rabinov sin David u Švicarskoj je izvršio atentat na Wilhelma Gustloffa, vođu švicarskog ogranka Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke. Rabin Frankfurter je posijedio preko noći kada je čuo za atentat. Posjetio je Davida u zatvoru i upitao ga: “ …kome je ovo zapravo koristilo?” Tijekom Drugog svjetskog rata i okupacije Vinkovaca, njemački vojnici su prisilili rabina Frankfurtera da stoji na stolu te mu pritom pljuvali u lice, čupali dugu bradu i tukli ga kundacima. Rabin Frankfurter je kasnije sa suprugom deportiran u sabirni logor Jasenovac gdje su oboje ubijeni. Sin David pušten je iz Zatvora u Švicarskoj 1944. godine te se nakon rata preselio u Izrael gdje je umro 1982.godine.
JAKOB STANIĆ (1882. – 1942.)
Jakob je mlađi, sin Isaca Schlesingera. Rođen je 1882. godine u Vinkovcima, u kojima završava Gimnaziju. Studij prava završava u Zagrebu, a doktorat brani 1912. godine i nakon toga radi kao odvjetnik u Vinkovcima. Svoje njemačko prezime zamijenio je prezimenom Stanić. Kao uspješan vinkovački odvjetnik, Jakob Stanić je sagradio obiteljsku vilu u Novoj ulici, kasnije Ul. kralja Tomislava (sada Ul. Jurja Dalmatinca br. 25., Zavod za zapošljavanje). Zanimljivo je da tlocrt vile ima oblik krnje Davidove zvijezde. Vilu su opljačkali njemački vojnici. Jakob je od mladosti bio aktivist cionističkog pokreta i sudjelovao je u radu židovskih klubova i društava. Na udaru antisemita bio je već u travnju 1941., njemačka vojska oduzela mu je obiteljsku vilu, a zajedno s ostalim muškarcima zatvorili su ga u Židovski Dom, a kasnije u sinagogu. 18. studenog 1941. otpremljen je u koncentracijski logor Jasenovac, a supruga Nada i kći Dragica deportirane su u logor u Staroj Gradiški 1942. godine. Sin Mirko studirao je elektrotehniku u Beogradu. Otac ga s tetkom Ružicom Ornstein i njezinom djecom šalje u Palestinu početkom 1941. godine. Mirko Stanić, međutim, postaje ratni dragovoljac u “Židovskoj brigadi iz Palestine” koja je ratovala u sklopu britanske vojske u Sjevernoj Africi. Sudjelovao je u oslobađanju Italije. Nakon savezničkog dogovora u Teheranu 1943. godine i Mirko Stanić prelazi u partizane te sudjeluje u završnim ratnim borbama u Jugoslaviji krajem 1944. godine. Godine 1948. je demobiliziran, nastavlja studij elektrotehnike u Beogradu koji će dovršiti u Izraelu u koji je sa ženom i sinom odselio Izrael 1951. godine.