Mario Lučić bacio kopačke na tavan: Neka me nitko ne zove, neću se predomisliti!

Mario Lučić odlučio je reći „zbogom” dojmljivoj nogometnoj karijeri tijekom koje je osim za Cibaliju igrao još i za zagrebački Dinamo, Varteks, Lučko, Bedem, nakratko i izraelski klub Bnei Yehuda, a na kraju i za HAŠK-Sokol iz njegovih Starih Jankovaca. Bio je Lučić i U-21 reprezentativac Hrvatske (generacija koja je tukla Engleze usred istočnog Londona, na Upton Parku, 3:0!), a Otto Barić uvrstio ga je na popis reprezentativaca za EP u Portugalu gdje je, uz Danijela Pranjića, imao status 24. tj. 25. igrača.

Doduše, Lučić je već jednom je rekao „dosta”, okušao se u trenerskom poslu baš u Starim Jankovcima, no stjecajem okolnosti proljetos je ponovno morao u kopačke, vaditi kestenje iz vatre. Pomogao je svojima u borbi za ostanak u MŽNL Osijek-Vinkovci. Možda ga opet nagovore?

– Ha, liječnički pregled imam, registracija je valjana, ali 99 posto je ovo kraj. Zapravo, ovo je kraj 99,99 posto – kaže Lučić.

Znači, ne mora nitko zvati ovoga ljeta?

– Ne. Iako, ne mogu nikad reći 100 posto kad je nogomet u pitanju, zato sam ostavio onih 0,01 posto mogućnosti za povratak. Ali, realno – nije realno.

Prošloga travnja napunio je okruglih 40; ne može više pratiti natjecateljski ritam ili…?

– Ne, dapače. Dobro sam se fizički osjećao na terenu, naplatio sam ono što sam cijeli život naporno radio i sportski živio. Međutim, naprosto nemam više vremena. Zbog toga sam napustio i klupu HAŠK-Sokola, novom treneru Stipi Ačkaru želim mnogo sreće u radu. Znanja i iskustva znam da ima.

Zadovoljan je prošlom sezonom u kojoj je HAŠK-Sokol – što s klupe, što kao stoper – dovukao do luke spasa i ostanka u četrvrtoligaškom društvu.

– Ostali smo u ligi, to je bio cilj kojem sam se maksimalno posvetio, sretan sam i zadovoljan što smo ga i ostvarili. Sad su mi se neke životne okolnosti dramatično promijenile, ne mogu se dati nogometu onoliko koliko bih trebao, a ne želim ništa u životu raditi polovično.

Gdje će ML ubuduće trošiti vrijeme?

– Uh… Ne znam gdje prije. Imam obitelj koja traži svoje, troje djece. Preuzeo sam i obiteljski restoran, posao je krenuo nabolje onoga časa kada je malo popustila korona zbog koje sam u jeku najveće krize i imao višak vremena za nogometnu rolu. Uglavnom, ne smijem kompromitirati budućnost, fokusiran sam isključivo na posao i obitelj. U nogometu ostajem samo kao navijač.

Bit će valjda vremena i za Cibaliju, čiji je bio dugogodišnji kapetan i čije je dres preko glave navlačio u oko 250 navrata…

– Toliko će vremena biti. Nisam baš dobro upućen u to što se sve događa u klubu, pogotovo ne na katu, u direktorskim prostorijama. Zbivanja na terenu sam pratio kroz medije, 4. mjesto u Drugoj HNL prošle sezone nije loše, pogotovo imajući u vidu obeshrabrujući početak. Znam da istinski vinkovački ljubitelji nogometa očekuju više, ali bojim se da su želje jedno, a realnost nešto sasvim drugo.

Lučić o Cibalijinom sunovratu u posljednjih nekoliko sezona…?

– Ne mogu niti želim biti grub, prozivati, upirati prstom… Najlakše je pametovati sa strane, osobito kritizirati, a pritom biti pasivan i pritom ne učiniti ništa da bi bilo bolje.

Malo je zastao, pa nastavio:

– Nije problem novac. Cibalia nikad nije plivala u novcu. A uvijek kada je imala dobre rezultate okosnica momčadi bili su domaći dečki. I s prijelaza iz tisućljeća u tisućljeće kada smo igrali finale Kupa Hrvatske, pa odmah potom izborili i Europu, pa igrali polufinale Intertoto Kupa, pa 2009/2010. kada smo bili treći u domaćem prvenstvu odmah do Dinama i Hajduka… Ali, imali smo školu nogometa koja je izbacivala igrače u prvu momčad. A sada to nije tako. Dobrim dijelom i zbog toga što je u proteklih nekoliko godina 50-60 igrača iz mlađih kategorija, to je podatak koji sam nedavno čuo i koji me zapanjio, napustilo klub i otišlo u Dinamo, Hajduk, Osijek, Rijeku… Da su svi ostali u klubu i da se samo svaki peti uspio formirati u solidnog klupskog seniorskog igrača, Cibalia bi danas opet bila prepoznatljiva po vinkovačkom štihu. Ovako, svake sezone imamo barem desetoricu sa strane. I svakoga ljeta u svlačionici je prometno kao na autobusnom kolodvoru, stalno netko dolazi, odlazi… Ne vidim strategiju, ni u čemu.

Kako vidi razvoj karijere bivšeg partnera iz najbolje obrane lige koja je u sezoni 2009/10. primila pogodaka koliko i ona prvaka Dinama, a danas šefa Cibalijine struke?

– Pero Tomić moj je prijatelj i želim mu svu sreću ovoga svijeta. Znam da radi maksimalno pošteno, takav je bio i kao igrač. Znam da voli Cibaliju, ali isto tako znam da nosi veliki križ, jer situacija mi se ne čini posloženom. Nije mu lako ni zbog hipoteke prezimena koje dijeli sa sportskim direktorom, a ujedno i bratom Krešom, zbog čega je pod još većim povećalom javnosti. Ali, Pero je uvijek bio beskompromisni borac i uvijek je dobro reagirao pod pritiskom. Dosta je onih koji iznad njega stavljaju upitnik, a sve njih može demantirati jedino radom i rezultatima. Sretno Peri, sretno Cibaliji! – zaključio je Lučić.