Matija Bajtal 25-godišnji je glazbenik iz Vinkovaca. Izdanak glasovite glazbene dinastije glazbom se bavi od svoje 12. godine…
– Sviram bubnjeve, udaraljke, a u posljednje četiri godine bavim se i produkcijom te snimanjem.
Malo o počecima…
– Odrastao sam u glazbenom ritmu, uz oca Zvonimira i strica Roberta. Nažalost, obojica su pokojni. I djedovi Ivan i Stjepan također su bili glazbenici, tako da nijedna obiteljska proslava nije mogla proći bez pjesme. Ne smijem zaboraviti ni strica Ivicu koji već godinama živi na Visu. On je multiinstrumentalist, svira sve osim, valjda, tarogata i handpana – pripovijeda nam Matija koji nema formalno glazbeno obrazovanje, no unatoč tome za njega nema mnogo tajni kada su u pitanju udarački instrumenti.
Sve je počelo u kuhinji bake Jasne…
– Da, njezini lonci i poklopci bili su mi prvi instrumenti po kojima sam udarao već kao šestogodišnjak. A prvi bubanj darovao mi je stric Ivica. Bio je to Mapexov Tornado, jedan njegov kick još uvijek čuvam za uspomenu.
Dobro se sjeća i prvog javnog nastupa…
– Bilo je to u centru Vinkovaca, neka mala svirka povodom Dana grada, 2015. godine, čini mi se. Moji prijatelji i ja bili smo okupljeni u bend Revolušn. Baš tako, fonetski. Prvi put sam s Revolušnom ušao u studio, snimili smo šest autorskih pjesama, odradili nekoliko turneja po Hrvatskoj, a stigli smo i do Pariza. Nažalost, zbog fakultetskih obveza članova benda morali smo prekinuti tu lijepu priču.
Revolušn – koji je žanrovski bio naslonjen na rock glazbu – je egzistirao dvije godine, nakon čega se Matija okrenuo novim izazovima…
– Prije svega moram reći to da sam veliki fan Opće opasnosti, to je bitno za daljnji tijek ove priče, ali i moje karijere. Imao sam sreću i privilegij upoznati dečke iz benda, s bubnjarom Kamenim sam usavršio svoje znanje, praktičnim savjetima usmjerio me na pravi put, a s klavijaturistom Banijem sam ušao u svijet produkcije. I dan danas obojica su uz mene, smatram ih velikim prijateljima i uzorima.
MB je nakon Revolušna pristupio županjskom bendu Divlje u srcu s kojima je muzicirao kraće vrijeme, a potom je postao punopravni član Slavonskog sutona, također županjskog sastava.
– Sa Slavonskim sutonom svirao sam tri godine, proširio sam malo horizonte jer sam se okušao i u tamburaškoj glazbi. Super iskustvo koje je pomoglo u mome glazbenom formiranju.
U razdoblju suradnje sa Slavonskim sutonom Matija je pronašao vrijeme i za formalnu edukaciju u glazbenoj produkciji…
– Upisao sam Akademiju glazbene produkcije u Zagrebu koju sam uspješno i završio. Po njezinom završetku počeo sam s vinkovačkim glazbenikom Željkom Vrtarićem raditi razglase po brojnim eventima. Zanimljiv je to posao, posebno stoga što se svaki put susrećem s novim okolnostima i situacijama koje zahtijevaju brzu reakciju. Od sto spojenih kablova nerijetko se dogodi da jedan ne radi ili moraš krenuti s koncertom, a mikseta zablokira. No, nužda stvara genija, uvijek se nekako snađeš, improvizacija nije rijetka pojava u ovom poslu. Bude dosta i stresa, ali adrenalin je nešto što me pokreće.
Bubnjevima nije rekao “zbogom”…
– Dapače. Ušao sam u svijet studija, live nastupa s raznim izvođačima. Počeo sam se povezivati s poznatim bubnjarima iz Hrvatske, ali i šire. Bubnjari su, inače, deficitarni kadar u svijetu glazbe, nema nas baš u izobilju. To otvara zanimljivu perspektivu, baš se radujem vremenu koje dolazi.
Sugovornik izdvaja još i ovo:
– Danas sam član Aureliusa, the Karambola, orkestra i benda Glazbene škole Josipa Runjanina. Surađujem i s glazbenim producentom Tihomirom Ivanetićem, a trenutno radim i na dva međunarodna projekta s norveškim i irskim glazbenicima. Naravno, na daljinu.
Ha…?
– Zahvaljujući novim tehnologijama pomaknuli smo granice. Dobijem matricu po kojoj u svom studiju, koji sam pokrenuo za vrijeme pandemije, snimim bubnjačku dionicu i šaljem naručitelju. Tako to funkcionira.
Zaradi li 8.000 eura, kako su tvrdili neki…?
– Ha, ha, ha… Ne, ni blizu. Ali, novac nije moj pokretač. Nadam se da nikad neće ni biti. Dapače, uvjeren sam u to. Neka mudra glava jednom je rekla da ne moraš raditi nijedan dan u životu od onoga trenutka kada započneš raditi posao koji voliš. Eto, ja živim takav život, malo je sretnijih ljudi od mene.
Još je manje onih koji su stanju odraditi koncert “na prvu”… Što to u praksi znači?
– To znači da ne sviram po notama, nego po sluhu. I idem odmah “u vatru”, bez probe. Konkretno, s Lidijom Bačić sam odradio jedan projekt o kojem dotad nisam imao nikakvih doticaja. Sjeo sam za bubanj i počeo udarati. Ne mogu objasniti ni kako, ni zašto, no ekspresno hvatam ritam, osjetim kada trebam napraviti prijelaz ili break. To je, valjda, dar od Boga. Ne, nemam iza sebe nijedan sat glazbene škole, štoviše imao sam jedinicu iz ritma u osnovnoj školi.
I dok živi svoj živi, snuje i planira budućnost…
– Cilj mi je još dugo uživati u ovome i svakodnevno biti još bolji i bolji. I stvarati sve veći krug glazbenih prijatelja. A jednoga dana, možda i prije, zasvirati u nekoj Areni ili na prepunom stadionu. U bližoj budućnosti, pak, planiram odraditi koncert u čast velikog Olivera Dragojevića koji će 24. kolovoza biti održan u lapidariju Gradskog muzeja Vinkovci. Naravno, svirke s Aureliusom se podrazumijevaju, kao i završni koncert Vinkovačke glazbene scene koji je na rasporedu 30. kolovoza. Radujem se svakako i rujanskoj promociji novog albuma the Karambola. Uza sve to stignem još i otplesati folklor u “Lisinskom” čiji sam član već 12 godina – dodaje Matija koji je, ne smije se to zanemariti, ove godine bio nominiran za nagradu Hrvatske glazbene unije “Status”.
– Ove godine mi je, nažalost, izmaknula, no svjestan sam da vrijeme radi za mene. Dohvatit ću je, sigurno!