Međunarodni dan djece obilježava se baš danas jer je na današnji dan 1989. godine usvojena UN-ova Konvencija o pravima djeteta. Među 196 zemalja koje su prihvatile i ratificirale ovu konvenciju je i Hrvatska, a Konvencija je najbrže ratificiran ugovor o ljudskim pravima u povijesti. Konvencija se odnosi na sve osobe mlađe od 18. godina, osim o pravima djece govori i o njihovoj odgovornosti, podsjećajući na ono na što odrasli sve češće zaboravljaju, a to je da svako pravo sa sobom nosi i odgovornost. Konvencija ima 54. članka koji su podijeljeni u nekoliko grupa: 1. Uvod, vodeća načela i odgovornost za provedbu prava; 2. Prava sudjelovanja; 3. Razvojna prava; 4. Prava preživljavanja i 5. Razvojna prava.
Istaknimo nekoliko članaka koji su zapravo u direktnoj suprotnosti s zakonskim regulativama država potpisnica Konvencije ili s prešutnim odobravanjem ideološkog djelovanja određenih društvenih skupina koje je usmjereno na djecu, posebno putem obrazovanja, kulture i medija.
Članak 6. ”Konvencije govori kako sva djeca imaju pravo na život. Države trebaju osigurati preživljavanje i zdrav razvoj svakog djeteta.” Postavljamo pitanje, od kojeg trena države trebaju štititi taj život? Kada se dijete smatra djetetom? Ako se znanost i religija slažu da novi život nastaje trenutkom začeća, nije li zakonom dopušten namjerni pobačaj zapravo zakonska dozvola za ubojstvo djeteta?
Članak 17. ”Djeca imaju pravo na pouzdane informacije iz masovnih medija. Mediji trebaju pružati informacije koje djeca mogu razumjeti i ne smiju promovirati sadržaje koji mogu biti štetni za djecu.” Dakle, opet je stvar percepcije društva. Posljednjih godina djeca su izložena seksualizaciji od najranije dobi, bilo da se radi o uvođenju neprimjerenih sadržaja i pojmova u crtiće koji su namijenjeni djeci, do literature kojom se djecu predškolske dobi pokušava senzibilizirati za postojanje različitih seksualnih ”izražavanja” koja upražnjavaju odrasli, pa čak do te mjere da neke zemlje s dugogodišnjom demokracijom, poput Njemačke, svoje zakonodavstvo mijenjaju na način da se neka kaznena djela seksualnog tipa na štetu djece miču iz sfere kaznenog u prekršajno zakonodavstvo. Pitamo se nije li i ovo direktno kršenje Konvencije, npr. članka 34. koji propisuje da države trebaju zaštititi djecu od spolnog zlostavljanja?
Izdvojimo još dva primjera, članak 16. ”Djeca imaju pravo na privatnost. Zakon ih treba štititi od napada na njihov način života, njihov ugled, obitelji i domove.” Članak 19. ”Države trebaju osigurati da se roditelji i svi ostali koji paze na djecu za njih brinu na pravilan način, štite ih od nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja.”
Živimo u državi u kojoj je rođeno najmanje djece od njene samostalnosti, koja prešutno ili izričito dopušta da zbog nametnutih propagandi djeca često ostaju bez djetinjstva, koja često ne pruža dovoljnu podršku roditeljima koji se odluče imati više djece i koja prečesto u djeci ne gleda svoju budućnost, već dopušta da se na njih gleda kao na teret koji opterećuje poslodavce i izvršnu vlast.
Zamislimo se barem danas na trenutak koliko smo svi mi odgovorni kao pojedinci, a posebno država kao odgovorna osoba, za to što bez obzira što piše na papiru neke Konvencije živote krojimo tako da djeca niti ne znaju da im je djetinjstvo moglo i trebalo biti puno bolje i sretnije. Demografski kolaps koji nam se odvija pred očima suočava nas s strašnom činjenicom da smo država u kojoj nestaju djeca. A bez djece nemamo ni budućnosti.