MPRESSING – 15. siječnja 1992.

PIŠE: Mile Petković

Datum iz naslova ima osobit značaj za Hrvatsku, zauzeo je znamenito i trajno mjesto u udžbenicima povijesti. Ja ga pamtim još po nečemu. Tj. po nekome. Taj 15. siječnja 1992. godine vječni mi je spomendan na pokojnog igrača, zadnjeg veznog, libera, tajnika i direktora vinkovačkog Dinama, odnosno Cibalije, nikad prežaljenog Petra Plavšića.

Priča počinje 8. siječnja iste godine odlukom Kriznog stožera Vinkovaca koji je tada imao sjedište u podrumu Termi, gdje se u to ružno vrijeme i inače odvijao javni život Vinkovaca. Tom odlukom Cibalia je dobila dopuštenje okupiti svoju seniorsku momčad i započeti s pripremama za prvo nogometno prvenstvo samostalne i neovisne Hrvatske. U Vinkovcima tada, sjećam se dobro, još nisu bili stvoreni odgovarajući sigurnosni uvjeti, a i Cibalijin stadion je bio oštećen od agresorskog granatiranja te dodatno devastiran smrzavanjem vodovodnih instalacija koje su tijekom prosinca 1991. popucale od zime.

Bio sam tada trener Cibalije. Moj tadašnji pomoćnik Stanko Mršić i ja smo stoga zakazali prvo okupljanje u Županji, na stadionu Graničara. Bilo je to 11. siječnja 1992. godine. Unatoč tome što Županja nikada nije bila okupirana, kupaonice su nekim čudom ostale bez tuševa, pa su nam županjski domaćini daljnji rad omogućili u gradskoj sportskoj dvorani. Umnogome su nam tada pomogli i sportski prijatelji iz Bošnjaka, gdje je naš Petar Plavšić-Pera bio kod kuće, koristili smo njihov teren.

Prvoga dana na treningu je bilo osam igrača, drugoga dana devet, da bi ih 15. siječnja 1992. na treningu bilo 16. Uglavnom su to bili mlađi domaći igrači koji su dotad participirali u trećeligaškim i drugoligaškim natjecanjima, a onda su praktički preko noći postali kandidati za prvoligašku momčad Cibalije.

Značajna moralna potpora tim mladim momcima predstavljalo je priključenje Davora Čopa koji je s Mršom bio priključen civilnoj zaštiti, zatim Zlatka Raguža, nakon nekoliko dana stigao je i Marjan Mrmić, potom i Sejad Halilović i Nevres Zahirović. To je već davalo nadu i ulijevalo povjerenje!

U srijedu, 15. siječnja1992. godine, imali smo dva treninga, oba su održana u sportskoj dvorani u Županji. U dogovoru s našom ”katicom za sve”, Perom Plavšićem, po završetku prvog treninga krenuli smo mojom Ladom Samarom lokalnim cestama preko Štitara do Slavonskog Broda. Naputak je bio izbjegavati glavne ceste radi mogućeg napada iz zraka, što je tada bila nerijetka pojava. Pera je dogovorio s našim igračem, krilnim napadačem, Željkom Brkićem koji je živio u Bosanskom Brodu da prijeđe most i dođe u Slavonski Brod gdje ga čekamo na razgovor i dogovor. On je u ljeto 1991. došao u Cibaliju iz splitskog Hajduka, potpisao je ugovor, uzeo i neku lovu na ruke, te se s ostatkom momčadi pripremao za jesensku dionicu 1991. koja nikad nije ni započela zbog eskalacije rata.

Putovanje do Slavonskog Broda Pera i ja iskoristili smo za dogovore oko toga kako funkcionirati u uvjetima bez svoje kuće, terena, opreme, igrača, a usput smo i slušali radio. Negdje na pola puta u tišini smo dočekali vijest o tome da je Hrvatska priznata kao suverena država od članica Europske zajednice, što je tada imalo status međunarodnog priznanja, uz već ranije priznavanje od Vatikana te nekih zemalja izvan EZ. Po završetku vijesti razdragani Pera i ja nabacivali smo jedan drugome ”petice”, radujući se ovoj vijesti i naivno vjerujući kako je kraj rata blizu, jer tih dana potpisano je i tko zna koje primirje po redu… Nažalost, još je mnogo ljudi nakon toga dana izgubilo živote, prognanici su još dugo bili daleko od svojih domova, a i mi sportaši dijelili smo njihovu prognaničku sudbinu na svoj specifičan način. Niti jedan trening nismo održali i niti jednu utakmicu odigrali u našim Vinkovcima.  

U tako dobrom raspoloženju stigli smo u Slavonski Brod, parkirali smo u blizini mosta te dva sata očekivali našeg igrača Brkića. Nažalost, nije se nikad pojavio. U to vrijeme nije bilo mobitela, a što da i jest. Možda bismo doživjeli i veće razočaranje! Bosna i Hercegovina je 1992. godine tek počela ulaziti u ratnu retoriku, ali još živjela je u priči ”neće JNA na nas, zašto ih napadati?!”. Hrvatska je već prošla mnoge strahote, što donekle i opravdava postupak Brkića kao igrača, ali ne i Brkića kao čovjeka, trebao je doći na dogovoreni sastanak. Podsjećam, s nekoliko dana zakašnjenja našim treninzima su se priključili Zahirović koji je s obitelji živio u Tuzli te Sejad Halilović koji je došao iz Doboja, obojica su nam se bez suvišnih ”zašto” stavili na raspolaganje.

I tako, svakog 15. siječnja ujutro prva pomisao mi bude Pera Plavšić, vojnik Dinama, Cibalije, Hrvatske s kojim si se radi njegova šokačkog temperamenta uvijek mogao porječkati, pogotovo oko toga ”zašto njegov Hrvoje nije igrao?”, ali bio je to čovjek na kojeg si se uvijek mogao osloniti i koji je sve davao za klub svoje igračke mladosti. Čitav rat, pa i godinama poslije, ostao je uz svoj klub, uz Cibaliju. Koincidencija je da je 15. siječnja rođendan i mojoj unuci Pauli, pa taj datum slavim s dva velika P, Pera i Paula.