MPRESSING – Cibalijini ambasadori u Istri

PIŠE: Mile Petković

Dosta bivših igrača Dinama, pa poslije vinkovačke Cibalije, odlazilo je u inozemstvo raditi, igrati nogomet. Ondje su privremeno i živjeli, a neki i ostali trajno. Sjećam se 70-ih i 80-ih i odlazaka Pere Plavšića, Stipe Iživkića, Krune Piperkovića u Kanadu, Pere Bručića, Sulejmana Halilovića, Zlatka Kemeca, Josipa Smolčića Žmuge u Austriju, Martina Novoselca u Grčku… Ali i mnogo mlađih generacija nakon Domovinskog rata: Marija Meštrovića, Darka Raić-Sudara, Ivana Maroslavca, Hrvoja Kovačevića, Marija Lučića u Izrael, Mladena Bartolovića u Njemačku, Marijana Mrmića u Tursku, Ivana Bošnjaka u Libiju, pa dalje…

Neki od bivših igrača Dinama/Cibalije su ostali živjeti u drugim dijelovima Hrvatske. Doslovno, od Iloka do Dubrovnika, kao uostalom i mnogi mještani Vukovarsko-srijemske županije koje je zadesila prognanička sudbina, a koji su svoj novi dom zasnovali ondje gdje su bili izmješteni u progonstvu. Sve te nesretne i sretne okolnosti dovele su to toga da praktički nema mjesta u Hrvatskoj gdje netko ne navija za Cibaliju ili barem sa simpatijama gleda na naš klub. Često očekujući i više nego što je moguće u ovim okolnostima.

Istra je regija koja je toplo prihvatila naše Slavonce i mnogi su se skućili u Umagu, Poreču, Rovinju, Puli… No, meni su zanimljiva trojica koja su sada već stari Puležani. Poznavateljima nogometa sigurno nešto znače imena: Darko Raić-Sudar, Ivan Lajtman i Slavko Blagojević.

Momci su, igrajući nogomet, stekli poštovanje Puležana i Puležanki, jer su ih ”zarazili” svojim poštenim odnosom u igri i privatnom životu, a poslije neki od njih i na dužnostima koje su obnašali u nogometu. Osvojili su ih slavonskom jednostavnošću, druželjubivošću.

Darka Raju i Ivana Lakija sam trenirao, a Slavka Fintu ponekad i savjetovao. Darko Raić-Sudar je prvi osvojio Pulu kao igrač, pa trener, sportski direktor, direktor stadiona, aktualni je predsjednik Nogometnog saveza županijske istarske, ali nikada nije zaboravio svoje Ivankovo i Cibaliju u kojoj je počeo od pionira da bi u seniorima postigao potpunu afirmaciju koja ga je i lansirala u nogometni svijet.

Đakovački Vinkovčanin Ivan Lajtman je svoju prvoligašku afirmaciju također postigao u Cibaliji, pa ga je nogometni put odveo u Široki Brijeg, Zagreb, Istru… Sada je moj kolega, uspješan je trener juniora Istre 1961.

Treći as još igra, Slavko Blagojević Finta, vinkovački cibalijaš iz Otoka. On je najteže gradio svoju karijeru uzdajući se ”u se i u svoje kljuse”. Od Otoka, Cibalije, županjskog Graničara, Lučkog, Splita, Žalgirisa do Pule gdje je sada kapetan. Koji svojim velikim igračkim i ljudskim kapacitetima nastoji pulsku momčadi dovesti u sigurnu luku. Kao igrač koji se još razvijao bio je odličan tehničar, do perfekcije. Ali, kako mi to treneri znamo kazati ”i s potezom više”. Otuda mu valjda i nadimak. Dugo godina nosio je tzv. ”irokez” frizuru. Znao sam mu reći: ”Finta, ne moraš se više tako šišati. Prije si bio prepoznatljiv na terenu samo frizurom, a sada si prepoznatljiv svojom igrom”. Nije me poslušao. Finta je sazrio u vrlo racionalnog veznog igrača kojem je na prvom mjestu interes momčadi. Pouzdano znam da je sportski direktor Cibalije Krešo Tomić pokušavao privoljeti Fintu da pristupi Cibaliji. Iako u zrelim igračkim godinama, Finta je motor Istre i momentalno mu je nogometni prioritet taj klub. No, tko zna, možda se Finta vrati svojoj prvoj ljubavi, Cibaliji. Bilo bi to istinsko pojačanje. Domaći dečko koji zna, hoće i može.  

Cibaliju bi, svaki u svojoj domeni, podignuli i Raja i Laki, izvan svake sumnje. Pitanje je samo koliko je realno da se vrate kući. Nažalost, isto je pitanje i za mnoge Slavonce koji su otišli u Irsku, Austriju, Njemačku… Naime, i oni su kao i ova naša tri ambasadora vidjeli, a još bitnije i osjetili, bolji život od onoga u zavičaju. A Cibaliji, da bi napredovala kao klub, trebaju baš oni koji znaju da postoji bolje.

Ono što je sigurno, Vinkovci i Cibalia imaju tri velika ambasadora u Puli. Koja pošteno rade svoj posao, ne zanemarujući pritom svoje obitelji. Jedino se vjerojatno ne mogu usuglasiti u priči koju plasiraju Puležanima; Raja tvrdi da je ivankovački kulen najbolji, Laki zagovara kvalitetu đakovačkog, a Finta s punim pravom brani otočku suhomesnatu delikatesu. Sva trojica su bili ili još uvijek jesu odlični vezni igrači, pa će, siguran sam, već sve uvezati u dobru priču. Nema veze, sve je to naše.