MPRESSING – Cico

PIŠE: Mile Petković

Svugdje u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, često već u ranoj mladosti ”zaradimo” neki nadimak koji nam najbliži nadjenu, uglavnom od milja. Što ljude uglavnom prati čitavog života. Tako se srećemo i s nadimkom: Cica, Cico, Cici…, ovisno o spolu i dobi. Navijače zagrebačkog Dinama spomen nadimka Cico odmah će asocirati na Zlatka Kranjčara, kapetana povijesne šampionske generacije koja je 1982. osvojila prvenstvo bivše Jugoslavije, poznatog trenera, bivšeg izbornika reprezentacije Hrvatske, inače mog kolege iz klase s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu.

No, ovo je priča o jednom drugom Cici, također iz nogometnog miljea. Tonko Vukušić – Cico je onaj koji će pobuditi emotivna sjećanja od aktera i ljubitelja nogometa širom bivše države, uglavnom starijih. Cicu pamti i hrvatska nogometna populacija, jer valjda nema kraja u kojem nije predvodio neku od momčadi koje je vodio, bilo na utakmicama ili na pripremama; od Malog Lošinja, preko Zadra do Dubrovnika ili od Varaždina preko Osijeka do Iloka… Premda u Slavoniji i Vinkovcima ima dosta navijača zagrebačkog Dinama, na spomen Cice 99% njih će se najprije prisjetiti našeg Tonka Vukušića, legendarnog trenera.

Cico je rođen 24. svibnja 1934. u Splitu, ali je u vrlo ranom djetinjstvu čitava obitelj Vukušić preselila u Vinkovce. Naime, Tonkov otac Krsto bio je željeznički, tj. državni, službenik kojemu je bespogovornim nalogom, tzv. befelom, naloženo da se ima javiti u službu Državnih željeznica u Vinkovcima. Cico je osnovnu školu i gimnaziju završio u Vinkovcima, kao i njegova braća Herman i Leo. Imao je i sestru, nažalost nisam ju upoznao.

To je bilo vrijeme kada se mnogo školaraca bavilo sportom, a Vinkovci su nudili mnogo različitih sportova, ali i kulturno-umjetničkih sadržaja. Braća Vukušić bili su visoki, atletski građeni na oca. I prisutni u svim školskim sportovima. Nakon završene gimnazije Herman i Leo odlaze na fakultet u Zagreb, gdje po završetku istog ostaju i živjeti. Herman nastavlja svoju sportsku aktivnost u stolnom tenisu, postaje trener u STK Industrogradnja u kojem je postizao vrhunske rezultate s tada svjetski poznatim stolnotenisačima Dragutinom Šurbekom i  Antonom Stipančićem.

Cico se opredijelio za nogomet. Počeo je u Lokomotivi, kao i uglavnom sva djeca željezničara u to vrijeme. Kasnije prelazi u jači gradski klub, Dinamo, u kojem je igrao do prerano završene karijere, zbog ozljede. Bio sam premlad – jer i ja sam nekad bio mlad – pa ga nisam gledao kao igrača, no u kasnijim razgovorima znao je poluozbiljno reći: ”Kada je bio slobodan udarac, a ja sam ga izvodio, uprava kluba bi se ljubila dok sam još namještao loptu slaveći gol koji ću tek postići”. Nemam razloga ne vjerovati, jer je to često znao pripovijedati pred svojim suigračima, legendarnim vratarom Antunom Turdom i desnim bekom Marijanom Nosićem koji ga je dugo godina pratio kao pomoćni trener u Dinamu i Cibaliji. S takva dva svjedoka i partizani su dobivali mirovinu.

Uz sportsku epizodu u Dinamu Cico je uspio završiti i Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer Obrana i zaštita, te je u vinkovačkoj Tehničkoj školi predavao predmet ONO i DSZ. Za neupućene, Općenarodna obrana i društvena samozaštita. Njegov prijatelj, suigrač i pomoćni trener Marijan Nosić, inače profesor tjelesne kulture u vinkovačkoj Poljoprivrednoj školi, ali i na Poljoprivrednom fakultetu u Vinkovcima, često ga je znao bocnuti: ”Učiš djecu da idu u rat s drvenim puškama”. Normalno da je Cico uvijek imao nekakav efektan odgovor kojim bi uzvratio svom Cimeru, kako je zvao profesora Nosića. Inače, Cico je i meni bio profesor. Neovisno što je simpatizirao nogometaše znao se postaviti autoritativno, moralo se znati tko je tko.

U to vrijeme samo od sporta nije se moglo živjeti, pa je Cici, kao i svakom sportašu toga doba, bio cilj zaposliti se te se iz ljubavi baviti sportom. A ako kapne kakav dinar za platiti curi kino i sok – nitko sretniji. Odlaskom u Kanadu za trenera Croatije iz Toronta Cico je ispočetka imao problema jer su neki sumnjičavci ”provalili” da je major UDBA-e, vjerojatno radi njegova bivšeg posla. Međutim, elokventni Cico brzo je razbio sve sumnje, a najviše mu je u tome pomoglo što je kao bivši vrsni gimnazijalac napamet znao prezentirati pjesme hrvatskih pisaca da bi serijal recitacija, kao šlag na tortu, završavao s Hajdukovom himnom: ”Bili su bili, vrhovi planina…”. Uvijek se ponosio dalmatinskim porijeklom, ali volio je Slavoniju, Vinkovce, kao i mnogi koji su stigli u ove krajeve tražeći svoju sreću.

Cico je bio vrlo uvaženi predsjednik trenerske organizacije u bivšoj državi. Školovao se za trenera na negdašnjem DIF-u u Zagrebu kada je katedru nogometa vodio prof. dr. Miloje Gabrijelić. U bivšoj državi surađivao je s mnogim vrhunskim poznavateljima nogometa, pa i s izbornicima Miljanom Miljanićem i Ivicom Osimom. Bio je i predsjednik Udruge nogometnih trenera Hrvatske. Nabrojat ću samo neke nogometne autoritete toga vremena kojima je Cico formalno bio na čelu: Milan Đuričić, Miroslav Ćiro Blažević, Ivan Đalma Marković, Ante Biće Mladinić, Otto Barić, Tomislav Ivić, Stanko Poklepović Špaco, Dražan Jerković, Vlatko Marković, itd. Nažalost, većina ih više nije s nama.

Cico je njima često bio rival na terenu, a još češće ravnopravan partner za nogometne priče uz kavu, pretresajući teme i dileme nas trenera o radu i vođenju momčadi. Uzgred, trenirao me u Spačvi 1975. godine, a u ljeto 1990. postao sam mu pomoćnik u stručnom stožeru. Svaki od gore nabrojanih vrhunskih trenera imao je ono nešto po čemu je bio poseban. Po meni, nakon dužeg igračkog i trenerskog iskustva, mogu ustvrditi da je Cico bio najbolji u organizaciji treninga pri čemu se u planiranju strogo pridržavao pravila režima rad–odmor–prehrana.

Kao njegov bivši učenik u školi i igrač kojeg je trenirao bio mi je veliki autoritet. Međutim, vremenom sumirajući određena iskustva sjetim ga se i kada bi se znao našaliti. Njegov specifičan smisao za humor znali su osjetiti i Garo, Ogi i Oršola, konobari u bivšim Termama. Cico je jednom prilikom naručio kavu sa šlagom, što je tada bilo nobl, avangarda. Osoblje se nađe u nelagodi, jer – nema šlaga. Na to Cico upita: ”Imate li gumu za bicikl?”. A konobar zbunjeno: ”Kako?”. Cico je bio spreman: ”Kad nemate šlaga u kafiću, možda imate gumu za bicikl?”. Od tada je u Termama uvijek bilo šlaga…

Cico je uvijek sobom nosio priručnu torbicu u kojoj je moralo biti mjesta za flomastere i papirnati blok, zlu ne trebalo, ako je nekome uz kavu trebalo pojasniti neke taktičke zamisli i zahtjeve. Najveći mu je rezultatski uspjeh bio ulazak s Dinamom u 1. jugo-ligu 1982. godine. Riječ je o toliko već puta opjevanoj pobjedi 5:0 protiv zeničkog Čelika kojom je ostvaren san koji su Vinkovčani počeli sanjati nekoliko godina ranije kada je temelje za taj uspjeh počeo postavljati Otto Barić s profesorom Nosićem, Brankom Skeledžijom, igračima, upravom i svim Vinkovčanima. Mali Vinkovci su se te 1982. godine izdignuli u sportski vrh tadašnje države. Golem je to uspjeh bio, teško opisiv mlađim naraštajima.

Obnašao je Cico i druge dužnosti u klubu, jer odlučio se za profesionalni nogomet prethodno napustivši radno mjesto. Bio je tehnički direktor, sportski direktor, direktor klupske škole nogometa ”Mravunac-Fegeli”, a uz to i trener juniora. Jednom prigodom u ljetno vrijeme priprema se on kao direktor omladinske škole pripremao i za trening juniora. I preda mnom je, onako sebi u bradu, promrmljao: ”J..em ti direktora kad ide u gaćama na posao.”.

Pored ovih nekoliko spomenutih klubova koje je trenirao profesionalni trenerski izazovi odveli su ga i u Borovo, vukovarsku Slogu, Osijek, Zadar, Koper, Vojvodinu, Mladost 127 iz Suhopolja, Kamen Ingrad te u NK Virovitica kamo je otišao na poziv generala Renata Romića. Ondje je kao svoje ljude od povjerenja poveo dvojicu vinkovačkih igrača, Ivana Grigića i Hrvoja Ratkovića. Cijenio je naše igrače, u Suhopolju je uza se, primjerice, držao Juru Jurića i Irfana Islamija.

Cico je osim profesora Nosića, svog Cimera, često znao lagano bocnuti i svog ponajboljeg igrača generacije ’68. koja je iz Slavonske zone ušla u 2. ligu bivše države, Petra Plavšića. Peri je uvijek znao predbacivati da pola treninga potroši nudeći suigračima čuveni kulin iz Bošnjaka. Hvala Bogu, Pera je znao žestoko odgovoriti, bile su to zanimljive debate.

Svuda je postizavao dobre rezultate, a prema njegovoj priči prvu ozbiljnu lovu dobio je trenirajući novosadsku Vojvodinu koju je iz 2. lige uveo među prvoligaše. Prije jednog treninga dobio je 50.000 DEM u kešu i odmah ih je stavio u džep trenerke, iz straha da mu ih netko ne ukrade u svlačionici. Cijeli trening, prepričavali su kasnije svjedoci, Cico je opipavao nabrekli džep donjeg dijela trenerke. Toliko učestalo i napadno da ga je klupski maser pitao: ”Šefe, jel’ pukla prednja loža?”.

Bio je zapravo vrlo štedljiv. Vjerojatno po odgoju iz brojne i skromne obitelji. No, uvijek je smatrao da se premalo izdvaja za razvoj sporta. Imao je i za to jednu prigodnu: ”U firmi koja štedi na toalet papiru svi hodaju usr..e guz..ce”. Svojevremeno, djelovalo mi je to dosta vulgarno, no kasnije tokom svoje trenerske karijere shvatio sam poruku; uloži da bi dobio.  

   

Iako je bio trenerski pojam i istinski nogometni gigant nije se libio trenirati klubove nižega ranga. Mnogi su se tako čudom čudili kada je svojevremeno preuzeo momčad petoligaša Metalca iz Osijeka. No, Metalac je za Cicu bio veliki klub koji je nekoć, zajedno s gradskim rivalom Osijekom, igrao 2. jugo-ligu. U Metalcu je karijeru započeo jedan Ivica Grnja, pa veliki kapetan Ante Šimleša, a u tom klubu zapaženu ulogu svojevremeno je igrao i naš Vinkovčanin Vlado Bošnjak, po meni najbolji vinkovački igrač malog nogometa svih vremena, moj suigrač u Plavoj ptici. I s Metalcem je Cico napravio rezultat, bodovni, a i marketinški. Jer, htio je pomoći predsjedniku Bori Ivkoviću koji se patio, a i dalje se pati, nakon što je gašenjem tvornice OLT taj kultni osječki klub izgubio glavnog sponzora.

Cico je dao mnogo razvoju vinkovačkog nogometa, kao i svim sredinama u kojima je radio. Stvarao je dugoročna sportska prijateljstva od Malog Lošinja, Kopra, Zadra, Virovitice, itd. Vjerujem da je najviše uživao u šampionskoj generaciji 1982. koja je uvijek i posvuda bila dobro primljena i uvažavana. No, po ispadanju Dinama iz 1. lige bivše države u Vinkovcima nije više bilo financijskog blagostanja. A zahtjevi su uvijek ostali isti, visoki. Kažu da je najteže biti prorok u svome selu, mislim da to vrijedi i za trenere. Cico se s tim teško nosio.

Cico je bio visok, naočit čovjek, obrazovan, vješt orator, ali ponekad i plah. Ne znam koliko je poznato da je sukreirao Cibalijin grb 1990. godine. Sjećam se također jedne (ne)prilike kada su ga u Vinkovcima počeli vulgarno vrijeđati mahom mlađi navijači. Iako je Cico bio u principu bio plah čovjek, svojim je oratorskim sposobnostima znao preuzeti inicijativu u dijalogu. Bilo je tako i tom zgodom, obratio im se riječima: ”Dečki, nemojte vrijeđati, možda sam nekima od vas otac.”. Iznenadio ih je, zbunjeni su se razišli, bez komentara. Cico je opet pobijedio.

Iz prvoga braka imao je sinove Mirka i Damira, a iz drugog kći Melitu. Mirko je poginuo kao zrakoplovac u Domovinskom ratu, po njemu je nazvana zrakoplovna baza kod Zadra, Damir živi u Vinkovcima, a Melita u Bogdanovcima. Damir i Melita redovito obilaze i održavaju grob pokojnoga oca na vinkovačkom groblju.

Najuspješniji vinkovački trener Tonko Vukušić – Cico napustio nas je na današnji dan prije točno desetljeća, 17. siječnja 2011. godine. Tužna vijest o njegovoj smrti zatekla me na Krku gdje sam upravo stigao na pripreme sa Slavenom Belupom. Nažalost, nisam bio u mogućnosti nazočiti njegovu ukopu, ali kada god stignem odem mu posjetiti grob. Nisu ga zaboravili ni mnogobrojni navijači, kao ni igrači koje je trenirao. Prigodom posjeta izbornika Zlatka Dalića prije dvije godine Vinkovcima poklopio se datum Cicine smrti, pa je velika skupina njegovih bivših igrača posjetila njegov grob, prisjetila se brojnih anegdota iz toga vremena i poklonila se velikom magu Cici.

U ovoj, pa i proteklim kolumnama, spominjao sam dosta istaknutih igrača iz povijesti Dinama i Cibalije. Jedan od rijetkih dobrih poteza kluba posljednjih godina bio je napor uložen u kontinuirano održavanje tradicionalnog kadetskog turnira Mravunac-Fegeli. Pismeno sam predlagao bivšim upravama, a sada i javno predlažem da ubuduće personaliziramo pojedinačne nagrade najistaknutijim akterima turnira kojima uručujemo pehare. Moj prijedlog je da te nagrade ubuduće nazovemo; Trofej Antun Turda za najboljeg golmana, Trofej Sulejman Halilović za najboljeg igrača, Trofej Ivica Šesto za najboljeg strijelca i Trofej Tonko Vukušić – Cico za najboljeg trenera. Ne bi nas koštalo ništa više, ali bismo trajno odali počast našim velikanima. Zaslužili su! Dozvoljavam da sam subjektivan, a Vi poštovani čitatelji ako imate bolje prijedloge, suglasan sam. Važnije je znati što hoćemo, nego što nećemo.