MPRESSING – Dobar potez

PIŠE: Mile Petković

Vinkovački ljubitelji nogometa su se kroz stogodišnju nogometnu povijest nagledali mnogih dobrih, pa i izvanserijskih, igrača i teško je sa sigurnošću reći ”taj i taj je bio najbolji”. Jer, svako razdoblje nosi svoje, a čitavo stoljeće je dugačko razdoblje.

Ono što je sigurno, u svakoj momčadi za nas trenere je jedno od ključnih mjesta golman/vratar. On je jedan jedini, među stative ne mogu dvojica na jednoj utakmici, dok bekova, štopera, krila, veznih imaš dva i više.

Posebno razdoblje koje mi je ostalo u sjećanju je ono koje se protegnulo kroz 60-e i 70-e kada smo u Vinkovcima imali tri izvanredna golmana. To razdoblje vinkovačkog nogometa nazvao bih ”Šestino doba”. Ivica Šesto, iako to sada nije tema, za mene je najbolji igrač Vinkovaca ikad, kada govorimo o rođenim Vinkovčanima. U tom razdoblju vinkovački Dinamo igrao je u tzv. Slavonskoj zoni, bio je to treći rang natjecanja bivše države. U istom su se rangu tada natjecali, moram i na to podsjetiti, još i lokalni rivali, Lokomotiva i Spačva. Kvaliteta tada prikazivanog nogometa, kojeg su igrali ljudi koji su sada djedovi, a i mnogi kojih danas više nažalost nema među nama, bio je iznad sadašnje razine Druge HNL.

Za vinkovački Dinamo branio je legendarni kapetan te generacije Franjo Cestar. Lokomotivinu mrežu čuvao je stasom i kvalitetom Rajko Kovačević koji je kasnije otišao u novosadsku Vojvodinu, a Spačvinu je jedinicu nosio nažalost pokojni Josip Joža Dragun, ”mačka” među stativama. Bilo je to veliko rivalstvo, ponekad i ljubomora, izazvana velikom kvalitetom i željom biti najbolji. Što ćeš više od sporta!?!

Vinkovački Dinamo, pa kasnije Cibalia, uvijek je imala dobre golmane. Pobrojat ću samo neke, jer ovaj tekst ne bi imao kraja kada bih ih sve stavio na papir, pa molim njih i njihove poklonike da me razumiju: legendarni, odnedavno nažalost također pokojni, Antun Turda, Simo Babić, Franjo Cestar, Tomo Radić, Anton Padovan, Ivan Budinčević, Tomislav Ivković, Vjeran Simunić, Marijan Mrmić, Ilica Perić, Ivica Marić, Davor Burcsa, Tomislav Vranjić…, a ima ih još dosta koji dan-danas brane po prvoligaškim i drugoligaškim HNL klubovima.

Nažalost, nakon odlaska sa scene velikog Vinkovčanina i sjajnog pedagoga Antuna Turde te bolesti Franje Šafrana nismo u dužem kontinuitetu u klubu uspjeli zadržati nijednog trenera vratara. Koji su razlozi? Vjerojatno ih ima više: neplaćanje, nedobivanje licence ili jednostavno procjena da ima boljih i bolje plaćenih poslova.

Čelnici Cibalije prošloga su ljeta povukli odličan potez kada su iz Sjeverne Irske vratili Marijana Antolovića, bivšeg golmana Cibalije koji je po odlasku iz Vinkovaca prije desetak godina napravio vrlo zanimljivu inozemnu karijeru. Antolović je, kako sam razumio tu situaciju oko njegova povratka, bio predodređen za prvog golmana, ali budući da je izrazio želju za edukacijom, bio je to dobar potez, kratkoročno i dugoročno.

Razgovarao sam s Marijanom, poznajem ga od njegovih juniorskih dana, a još bolje sam upoznat s njegovim nogometnim genom, otac mu Ilija negda je igrao u vinkovačkom Dinamu i Bedemu. U tom našem razgovoru prepoznao sam njegov veliki motiv da znanjem, iskustvom i velikim radom pomogne unaprjeđenju kvalitete Cibalijinih vratara svih kategorija, ne zanemarujući pritom vlastito školovanje na HNS akademiji.

Nažalost, kako se sudbina često poigrava našim životima, tako je Marijan na početku ove sezone ozlijedio koljeno i kao vratar više nije mogao na terenu pomoći prvoj momčadi. Ozljeda ga, međutim, nije udaljila od trenerskog rada i ambicije te se, kako mu se zdravstveni status popravljao, sve angažiranije uključivao u proces obuke klupskih golmana. Ponavljam, dobar potez kluba, Marijana treba podržati.

Uvjeren sam da će Marijan vrlo brzo pronaći kolege s prostora Vukovarsko-srijemske županije koji posjeduju afinitete i ambiciju slične njegovima te da će i oni krenuti njegovim putem, educirati se i raditi kao treneri vratara. Jer, u tom sportskom kadru naša lokalna nogometna zajednica kronično je deficitarna.

Djeci koja žele postati vratari moramo osigurati mogućnost da stručnim radom napreduju. Na području VSŽ egzistiraju četiri trećeligaša i deset četvrtoligaša. Bilo bi dobro, pa i poželjno, da ih ŽNS-VS animira kako bi ti klubovi preporučili svoje trenere vratara koji imaju takvu ambiciju da se educiraju i dalje razvijaju. Tako bi Marijan dobio prave suradnike u svim uzrasnim selekcijama, što bi u konačnici sustavnim radom rezultiralo stvaranjem kvalitetnih vratara u svim uzrasnim selekcijama. Oni najbolji završavali bi u Cibaliji kao nositelju kvalitete i – tko zna? – možda i u reprezentaciji, poput Mrmića i Vranjića (Ivkovića možemo i ne moramo staviti u ovaj kontekst). Sigurno je da za edukaciju našeg trenerskog kadra ne bi bio problem u Vinkovce, Vukovar ili Županju na ogledne specijalizirane treninge dovesti najbolje vratare Hrvatske kao i vratarske trenerske veličine hrvatskoga nogometa.

 Uglavnom, da zaključim. Palac gore za Marijana Antolovića koji je već na početku svoje trenerske karijere naišao na određene zapreke u svojim vizijama, počevši od te nesretne ozljede koja ga (je) sputava(la) u radu. Ali, sportaši imaju mentalnu snagu da se brzo dižu, otresu prašinu sa sebe i nastave dalje.

Marijane, samo naprijed, hrabro i ustrajno!