MPRESSING – Golgeteri prave razliku

PIŠE: Mile Petković

Nogomet je, kako znamo, momčadski sport. U proteklih stotinjak godina igra ”11 na 11” kroz povijest se razvijala pravilima, tehničko-taktičkim rasporedom igrača, njihovim psihofizičkim sposobnostima, načinom treniranja, infrastrukturom, financijama i marketingom.

Iako u modernom momčadskom sportu poput nogometa isključivo ekipa gubi ili dobiva utakmicu, u čitavom svijetu i u svim ligama – od Liga petice do 3. županijskih liga – napadači su, a pogotovo golgeteri (jer, nije svaki napadač ujedno i golgeter), u pravilu uvijek financijski i medijski bolje prolazili. Onda vezni, pa obrambeni igrači, na kraju vratari. To je nekakav generalni princip, iako je top kvaliteta igrača uvijek prepoznata, neovisno o poziciji. Dobrog igrača svatko treba, kao što svaki poslodavac treba dobrog djelatnika. On mu donosi rezultat, tj. dobit.

Gledajući kroz povijest vinkovačkog Dinama i Cibalije golgeteri su uvijek bili akteri koji su plijenili pažnju. Kada smo imali pravog gol igrača, ni rezultat nije izostajao. Spomenut ću one koje sam osobno poznavao, gledao ih, pratio ili trenirao.

Mirko Krizmanić – Fićo bio je prefinjeni centarfor, gospodin u kopačkama na krilima čijih golova je vinkovački Dinamo u sezoni 1967/68. kao prvak tzv. Slavonske zone ušao u 2. saveznu ligu bivše države. Nažalost, Fićo više nije među nama, a za one koji ne znaju, nogomet mu nije bila osnovna djelatnost. Mirovinu je zaradio u vinkovačkom PIK-u, ondje je bio vrhunski računovođa.

Stjepan Kurcinjak – Pišta, lukava lasica (ne lisica, gledam ga kao lasicu) bio je veliki golgeter koji je na svaki trening putovao iz Bačke Palanke prelazeći Dunav kompom kod Iloka. Dugo već živi u Belgiji.

Stariji navijači vinkovačkog Dinama zasigurno će se sjetiti i vrsnog napadača Dragoljuba Pejovića. Taj je s loptom znao i mogao sve. Bio je vrckavi, živahni, atraktivni tehničar koji je 70-ih donio novu kvalitetu igre vinkovačkom klubu. Danas živi u Srbiji, točnije u Inđiji, bavi se ugostiteljstvom.

Ivica Šesto bio je lijevo krilo, premda dešnjak. Mogao je i na desnu stranu, a i u centralu. Šesto je mogao sve. Zato jer je imao sve; konstituciju, brzinu, realizaciju… Riskiram da me se proglasi ako ne nekompetentnim, a ono barem subjektivnim, ali svejedno ću ga usporediti sa Zlatanom Ibrahimovićem. Ne samo stasom, nego i kvalitetom. Šestu smatram najboljim nogometašem kojeg su Vinkovci dali. Bio je amaterski reprezentativac bivše države i veliki lokalpatriot. Nikada nije otišao iz Vinkovaca iako je imao mnoge financijski vrlo primamljive ponude. Po završetku karijere nije se baš snašao u životu izvan kopački. Bio je klupski uposlenik, obnašao je razne dužnosti, ali tim poslom, a pogotovo statusom, nije bio oduševljen. Inače, muči me već dugo jedna stvar. Nikada neću saznati jesam li postupio dobro u jednom razgovoru koj sam zapodjenuo s njim, a bio je vezan uz posao. Naime, pitao me mogu li ga zaposliti na benzinskoj pumpi u Mirkovcima. Imao sam takvo strahopoštovanje prema tom velikom Vinkovčaninu i velikom nogometašu da sam se reda radi izgovorio odbijajući ga, jer nisam mogao u glavi uopće procesuirati da bi jedan istinski velikan poput Šeste radio kod mene kao prodavač na pumpi. I nakon toga smo ostali u dobrim odnosima, ali me stalno proganjala misao jesam li ga tada povrijedio. On nas je napustio 2009. godine, točno na dan kada je u Vinkovcima hrvatska nogometna reprezentacija odigrala utakmicu protiv Lihtenštajna (5:0).

Ivo Petrović od suigrača i navijača od milja je nazvan Guzonja. Da, bio je sklon debljanju, ali kada bi dobio loptu u protivničkom šesnaestercu bila je dvojba jedino – gol ili penal? Jer, znao je loptu zagraditi, ”zaguziti”. Dobričina iz Osijeka. Pokojni trener Cico Vukušić uporno mu je propisivao dijete, ali Ivo je teško skidao kilograme. I odlično igrao noseći ih, a nije ih bilo malo. Bio je blizu stotke. Međutim, to nikome nije smetalo. Znate zašto? Jer je zabijao.

Poznata je anegdota s jednih od priprema vinkovačkog Dinama u Malom Lošinju kada propisana dijetalna ishrana nije dala rezultata, jer je naš Slavonac od kuće ponio nekoliko pari kobasica koje je objesio na balkonu svoje hotelske sobe. Ivi je to nakon dijetalnog obroka bio dodatak ishrani.

Inače, trener Vukušić je i osobnim primjerom za dijetalnom hotelskom trpezom pokazao kako se treba hraniti, ali su ga kasnije igrači uhvatili u ”krivolovu”, kako u gradu mlati po ćevapima.

U momčadi koja je 1982. povijesno ostvarila najbolje rezultate, a riječ je o plasmanu u 1. ligu bivše države, najbolji igrač je bio Sulejman Halilović. Ili Sulejman Veličanstveni, kako su ga navijači od milja zvali i prije popularne turske sapunice. Sa svojim suigračima punio je vinkovačke tribine, često je i 20 tisuća ljudi gledalo odličan nogomet. Suljo ili Halil, kako su ga još zvali, bio je i zasad ostao najbolji igrač koji je igrao u Vinkovcima, a nije Vinkovčanin po rođenju. Za mene najbolji svih vremena. Sada živi u Beču, a često dolazi u svoj rodni Odžak. Zabijao je glavom, lijevom, desnom, kako mu naiđe… Izvan i unutar šesnaesterca, odakle god. Međutim, bio je i ostao upamćen po tome što nitko nikada nije ”prodao” toliko lažnjaka, u ono vrijeme čak i reprezentativcima bivše zemlje, kao on. Svojim lažnjacima, koji su bili uglavnom svrsishodni jer su rezultirali pogocima, Halil je svoje čuvare slao ”u kino”, a oni su jedva čekali onako posramljeni otići iz Vinkovaca. Izvrsno ga je dopunjavao Ivica Tunjić – Tunja, vinkovačka munja.

Davor Čop bivši je hajdukovac koji je u dresu vinkovačkog Dinama postao najbolji strijelac 1. jugo-lige u sezoni 1985/1986. što je njemu donijelo transfer u talijanski Empoli, a Dinamu dobru odštetu. Golgeterski gen prenio je na sina Duju, rođenog Vinkovčanina koji je dogurao i do reprezentativnog dresa. Davor danas obitava u Trogiru.

Ivan Bošnjak je također, poput Duje, rođeni Vinkovčanin. Za razliku od tate Moše, gotovo pa mog vršnjaka, bio je krhke građe, ali teško slomljiv napadač. Ponikao je u pionirima Cibalije, kao na traci zabijao je u svim uzrasnim kategorijama, pa i u seniorskoj. Igrao je za najveće hrvatske klubove, Hajduk i Dinamo, inozemnu karijeru započeo je u Libiji, ozbiljan nogomet igrao je i u belgijskom Genku. Odličnim igrama zaslužio je i status reprezentativca, jedini je Vinkovčanin s nastupom na Svjetskom prvenstvu (Njemačka 2006. godine), što dovoljno govori o kakvom se igraču radilo. Godine 2000. osvojio je i prestižnu Žutu majicu koju su Sportske novosti dodjeljivale najboljem igraču Prve HNL. Sudjelovao sam u njegovom skautiranju kao pionira, a imao sam ga čast trenirati ga od 18. godine.

Mladen Bartolović nazabijao se u Cibaliji u tandemu s Bošnjakom, Zoranom Ratkovićem i Domagojem Abramovićem, iste navike je imao i u Dinamu, Hajduku i Zagrebu u čijem je dresu osvojio maloprije spomenutu Žutu majicu SN. Postao je i reprezentativac Bosne i Hercegovine. Bio sam počašćen trenirati ga, sada prenosi svoje znanje kao trener mlađih kategorija u HNK Cibalia.

Bilo je još dosta napadača koji su dizali razinu kvalitete Cibalijine igre i rezultata (Jurčec, Kresinger, Kerić, Karabogdan, Zekić, Malčić, Puljić i još neki), ali prethodno nabrojani davali su momčadi naprosto dimenziju više. Vjerojatno sam neke i nenamjerno izostavio pa im se ovim putem ispričavam, kao i onima koji eventualno imaju drugačije mišljenje na ovu temu. Ukusi su različiti, a svatko ima pravo na svoj sud. Sve ovo napisano, pa i mnogo više od toga, možete pronaći na Googleu, no ja sam te igrače gledao i trenirao te pozorno pratio njihov sportski, ali i privatni život.

Otvorio sam ovu temu kao poruku; Cibalia će teško opet napraviti velike rezultate ako ne bude imala velike napadače. Pardon, golgetere. One koji zabijaju kada momčadi baš i ne ide, one koji jednim potezom prelome utakmicu.

Istina, čitav nogometni svijet traži napadače, no to nas ne smije obeshrabriti. Kvalitetnim radom u školi nogometa i pozornim motrenjem moramo uočavati i prepoznavati mlade igrače koji imaju realizatorski gen s kojim se rađa. To imaš ili nemaš. To se ne može naučiti.