MPRESSING – Herr Otto – trener, vizionar, gospodin

Kada sam završavao svoju igračku karijeru, bilo je to 1981. godine u vinkovačkoj Spačvi, odlučio sam krenuti u trenerske vode. Priča je krenula na seminarima za trenera-kandidata, voditelj je bio gospodin Drago Krizmanić. Ponekad mu je, sjećam se i toga, sa svojim igračima asistirao Milan Đuričić, tadašnji trener Osijek.

Nešto prije toga veliki nogometni vizionar, gospodin i trener Herr Otto Barić sa svojim pomoćnicima Tonkom Vukušićem i Marijanom Nosićem stvarao je momčad vinkovačkog Dinama koju je gospodin Vukušić kasnije, u lipnju 1982. godine, uveo u 1. ligu bivše države.

Imao sam veliku čast tada upoznati Herr Otta čije sam treninge s pozornošću pratio, kao i još tisuću pa i više Vinkovčana koji su ih svakodnevno pohodili. Krao sam ideje, uživao gledajući kako on uživa svakodnevno stvarajući s primjetnim entuzijazmom.

Mnogi novinari, katkad i zlobno, zabilježili su sintagmu koja ga je pratila kroz čitavu trenersku karijeru, ”trebam još dva igrača”. U biti, te četiri riječi odavale su njegovu perfekciju, viziju da može i mora još bolje. Bio je u pravu. Pa, on je doveo u Vinkovce velikog Sulejmana Halilovića, Lušiće, itd. U malim Vinkovcima stvorio je okosnicu velike momčadi koja je kasnije, sredinom 80-ih, u 1. jugo-ligi igrala značajnu ulogu. Kao i bečki Rapid tih godina u austrijskom nogometu, pod ravnanjem Herr Otta. I trofejni Rapid Barić je stvorio svojim vizionarstvom, kojemu je samo nebo bilo granica. Dakako i čuvenom, već spomenutom, sintagmom ”trebam još dva igrača”. Ali, uvijek dva bolja od onih koje je imao…

Sljedeći naši nogometni susreti dogodili su se u Zagrebu. U razdoblju od 2003. do 2005. bio sam trener NK Zagreb. Sjećam se, jednom prilikom popili smo kavu u restoranu Zagrebački bijeli na stadionu u Kranjčevićevoj. Sve je pozorno pratio, uočio je da smo stvorili dobru momčad, raspitivao se o detaljima oko nekih igrača. I na kraju me pitao što mi još treba? Vjerojatno misleći koja dva bih još trebao da NK Zagreb bude još bolji. Nisam tražio igrače, rekao sam mu da mi treba mir, tu neophodnu komponentu koju kao trener tada nažalost nisam imao.

Pokretao ga je veliki sportski stroj: brže, jače, više, do perfekcije. Zato je tražio još ta dva igrača. No, možda je u trenerskoj karijeri katkad trebao i šest drugih, ali išao je sistematski, onako germanski. Prvo dvojica. Pa kad bi ih uklopio u momčad, tražio je drugu dvojicu. Ciljano, po kvaliteti, vlastitom ukusu i viziji. Štoviše, znao im je ime i prezime. Točno je znao koju dvojicu hoće.

Bio je veliki gospodin, reći će to svi koji su ga imali čast upoznati. Provodio je ljeta u kući na Krku, promišljajući nogomet, plivajući, igrajući šah. Nažalost, rijetko je dolazio u Vinkovce, čiji je puk učinio tako sretnim onih godina kada je kod nas radio kao trener.

Kako zbog ove nesretne epidemije koja nas sve skupa sputava imam dosta vremena, provodim ga razmišljajući o mnogim situacijama iz proteklih vremena, uglavnom nogometnih. Nedavno mi je tako pao na pamet gospodin Barić. Sjetio sam se kako je 2005. češće nego ranije znao dolaziti na stadion u Kranjčevićevoj. Sjeo bi na tribine i gledao trening NK Zagreb. Od svojih svakodnevnih briga ja, naivac, tada nisam razmišljao zašto je veliki Otto Barić dolazio na naše treninge. Imao sam odličnu momčad, puno mladih igrača; Ibričić, Mandžukić, Jakirović, Vrdoljak, Bartolović, Mujdža, Pelaić, Brkljača, Čutura… Je li bio zainteresiran za nekog od tih igrača ili ga je ponijela znatiželja, da vidi što to mlađi kolega iz Vinkovaca radi? Bio je na treningu i u petak, dan prije derbija s Dinamom. Ne znam što je mislio o meni i mojoj momčadi, jer nikada poslije nismo imali priliku razgovarati o tome, no znam da sam trening ”smusao”, baš onako zbrljavio, jer nisam riješio neke interne probleme ili dileme. I tako sam, radi moje neodlučnosti, poveo momčad u sutrašnji uvjerljivi poraz.

Kad sam primio vijest o smrti Otta Barića prva misao mi je bila; “Mile, bio si na Krku, bio si u Zagrebu, što si čekao, mogao si otići, pojasniti svoje misli velikom vizionaru, jer mi je bilo stalo do njegovog mišljenja”. Osjećaj isti kao kada odu roditelji; pogrešno mislimo da ima vremena, a tek kad više za to ne postoji mogućnost, uvidiš koliko je toga još ostalo neizrečeno…

Pratio sam njegov veliki trenerski opus, ali i privatni život nakon trenerske karijere. Sjećam se jedne njegove izjave koju je 2016. dao novinaru na Krku, u pauzi između dvije partije šaha, a vezana je uz naš nogomet: ”U hrvatskom nogometu nisu problem treneri, već rukovođenje klubovima”. Kirurški precizno detektirano, zauvijek će mi ta rečenica zvoniti u ušima.

Puno više, siguran sam, o gospodinu Bariću mogu kazati bivši živući igrači vinkovačkog Dinama koje je trenirao, a osobito Petar Bručić i Sulejman Halilović koje je trenirao i kasnije u bečkom Rapidu. Ono što ja mogu zaključiti iz našeg poznanstva je sljedeće; bio je veliki čovjek, trener, nogometni šahist koji je znao žrtvovati figuru da bi dobio partiju.

Herr Otto, vječna Vam slava i hvala, Vinkovčani Vas nikada neće zaboraviti!