MPRESSING – Igra pobjeđuje suđenje

PIŠE: Mile Petković

Ponukan medijskom hajkom pojedinaca i klubova na nogometne suce, često i opravdanom, odlučio sam o tome napisati nekoliko redova. U organiziranom nogometu sam od 13. godine te sam i sam mnogo puta doživljavao određene sudačke nepravde. Ili su to možda bila moja drugačija viđenja događaja na terenu…?

Povijest plemena, naroda i država bilježi da su pojedini čelnici, vladari plemena i država temeljem običajnog prava presuđivali u određenim konfliktima unutar svoje zajednice. Isti ti vlastodršci su radi svog komoditeta prenijeli ovlasti na svoje ovlaštenike, suce, koji su opet donosili odluke po onoj: ”Reci ago, što je caru drago”.

Nogomet je, smatram, najljepša igra na svijetu, nosi mnogo uzbuđenja i strasti. Često nas ta strast potpuno obuzme tako da u trenutku zaboravimo da je to samo igra. Jer, u sportu nije više dovoljno samo sudjelovati, već je postalo najvažnije pobijediti. Tako da skoro i nema više prijateljskih utakmica, sve su „neprijateljske“ budući da se računa samo pobjeda.

Uloga suca/djelitelja pravde u nogometu nerijetko je predimenzionirana jer ga stavlja u fokus događanja, važnosti, što se dotičnome nerijetko jako sviđa, pa dodatno jača i njegov ego. Ego dijeljenja pravde. Svi mi koji gledamo nogomet ili u njemu aktivno sudjelujemo u raznim ulogama – kao igrači, treneri, itd. – koliko god da smo strastveni moramo shvatiti kako nas nogometni sudac može oštetiti za aut, faul, korner, slobodnjak, penal ili tri boda, tj. izgubljenu utakmicu.

Koliko god da smo strastveni moramo shvatiti i da to zapravo nije ništa u odnosu na odluke koje donose profesionalno školovani suci općinskih, županijskih, trgovačkih, Vrhovnog i Ustavnog suda koji kreiraju živote nas građana u svim sferama naših života po pitanju vlasništva, građanskih prava, pretvorbe u gospodarstvu, ustavnih sloboda, itd.

Mnogo manju pažnju posvećujemo za nas primarnim presudama koje mnogo važnije određuju kvalitetu našeg života od nepravedno dosuđenog penala. Što naravno ne znači da ne trebamo reagirati na devijacije u sportu. Nogometna igra se kroz svoju povijest mijenjala, analogno tome su se mijenjala i pravila, sve u cilju još brže, atraktivnije igre kojom su „opijeni“ milijuni ljudi na svijetu, što nogomet promiče u definitivno najveću svjetsku sportsku industriju.

Većina navijača, zaljubljenika u nogometne klubove ili reprezentacije za koje strastveno navijaju, često ne žele ili ne stignu pratiti promjene u pravilima nogometne igre. A i zašto bi, oni i tako uvijek navijaju za svoju momčad, uvijek su za ono što donosi pobjedu njihovim klubovima. Često na utakmicama i dalje s tribina čujemo dovikivanje „pasivni ofsajd“, nerijetko kibici iskažu i neznanje o tome kako lopta kreće s centra ili kako se unosi u igru s peterca. O uključenju VAR kontrole da se i ne govori…

Sudačka organizacija prije početka svake polusezone organizira edukacijske sastanke u cilju obnove teoretskih znanja, provjere fizičke pripremljenosti te novih pravila igre koje su krovne nogometne organizacija FIFA i UEFA usvojile na osnovu dugoročnih razgovora i pokusa na utakmicama mlađih kategorija.

Bio sam na jednom takvom seminaru u Medulinu gdje su naši prvoligaški suci imali premijerno predstavljanje suđenja uz pomoć VAR programa. Tada sam ostvario i dosta kontakata s našim prvoligaškim arbitrima i to u potpuno drugačijoj dimenziji i atmosferi nego kad sam bio aktivan kao trener. Mislio sam da smo na suprotnim stranama, no u opuštenom ozračju uvidio sam da smo na istoj strani, ali u drugim ulogama u cilju razvoja kvalitete hrvatskog nogometa.

Činjenica jest da je sudačka organizacija najmoćnija sastavnica HNS-a, što rezultira time da je predsjednik Komisije za suce automatski i jedan od dopredsjednika HNS-a. Najmoćnija je zato što je najbolje organizirana, za razliku od drugih sastavnica; ženskog nogometa, futsala, udruga igrača, trenera, delegata, fizioterapeuta…, čije sekcije postoje u hrvatskom nogometu, ali nisu dovoljno organizacijski osnažile.

Ne možemo radi toga biti jalni na sudačku organizaciju, pa često možemo čuti komentare „kako se Hercegovci drže zajedno“. Pa, tko brani drugim sastavnicama u nogometu bolju organizaciju unutar HNS-a? I tko brani Slavoncima, Dalmatincima, Zagorcima ili Bosancima da se bolje organiziraju, nego čekaju da ih netko drugi organizira.

Da ne bih ispao branitelj sudaca moram podvući i to da sam kao igrač i trener imao dosta negativnih saznanja i iskustava s istima. Sjećam se jedne situacije prije Domovinskog rata, iz tadašnjeg Općinskog saveza. Igralo se zadnje prvenstveno kolo. I poklopilo se tako da jednoj momčadi koja je bila domaćin treba pobjeda za ostanak u ligi. Sukladno tome određeni su i suci čija je misija bila pogurati domaćina do pobjede. Hoće tako Bog, uoči utakmice prolom oblaka napravi potop, gostima se bilo lakše braniti. Domaćinu uz normalni „poguranac“ ne ide, pa se „glavni majstor“ u crnom M. D. uhvati za mišić i sukladno propisima zamijeni za mjesto sa starijim kolegom, prvim pomoćnim, „velemajstorom“ B. J. koji nateže za domaće, ali ovi nikako da zabiju. I tako sve dok domaći centarfor, malo prije kraja utakmice, nije nekako pobjegao s centra, obišao gostujućeg golmana i elegantno gurnuo loptu prema praznom golu. Diže baja slavodobitno ruke i trči u zagrljaj svojim suigračima na klupi, ali „nećeš, razbojniče!“. Lopta ispred gol-crte stane u lokvi vode i pokupi ju vratar koji je i sam iznenađen što nije kapitulirao. A onda spektakl! „Velemajstor“ B. J. pokaže na centar, jer: „Da nije bilo lokve, ušla bi u gol!“. I takva situacija je, nažalost, tada bila regularna.

Sudjelovao sam kao Cibalijin trener u prvom nogometnom prvenstvu neovisne Hrvatske. Konačno smo se riješili nogometne kuhinje s Terazija. Ali, samo do 4. kola kada je krenulo – tko jači, taj tlači. Bio sam samo jednom u karijeri isključen kao trener, na utakmici Slaven BelupoDinamo. Izgubili smo 0:2. Bila je to prva utakmica Vahida Halilhodžića na klupi Dinama koji je inače u tom dijelu sezone još uvijek igrao Europu, pa je novom treneru bilo valjda poželjno stvoriti dobru uvodnu atmosferu. Za koju su se pobrinula tri osječka suca. Samo što nisu uklizavali mojim igračima. Bila je to neravnopravna borba, 11 protiv 14. A kod njih još i pištaljka. Frustriran od nemoći namjerno sam bio vulgaran i opravdano sam tada isključen. I ništa time nisam dobio osim simbolične kazne za isključenje i popratnog razmišljanja: „Pa, ima li netko u klubu da to vidi???“. Onda sam u konačnici zaključio: „Ipak nismo bili dovoljno dobri, Dinamo je bio bolji”.

Trener mora znati pravila, ali ne smije suditi, jer mu onda i igrači sude. Dobro je ako imaš spoznaju da će te ciljano oštetiti, jer u tom slučaju možeš nabrijati momčad pa i takvu utakmicu dobiti. Ali, to je moguće eventualno samo jednom u sezoni. Znam da se ozbiljni nogometni suci pripremaju za utakmice, pa tako izučavaju: tko su lideri momčadi, tko od igrača može izazvati incident, tko voli duel, a tko čistu igru, itd. Različit je pristup pojedinih sudaca, neki pričaju s igračima, educiraju, iako ih u biti na taj način nastoje pridobiti kako bi sebi olakšali posao. Neki suci se, pak, od 1. minute ponašaju autoritativno pod svaku cijenu braneći svoje odluke.

I mi treneri imamo svoje načine pripreme igrača za prvenstvo, ali i pojedinačne utakmice. Uobičavao sam u zadnjem tjednu uoči prvenstva organizirati sastanak igrača na temu suđenja i noviteta u pravilima. U principu, bez obzira na to što sam i inače dosta polagao na svoja znanja iz Pravila nogometne igre (PNI), uvijek sam u svlačionicu pozvao vrhunskog suca i instruktora koji se komunikacijom približio igračima te ih dodatno educirao.

Osnovna je spoznaja da su i suci živi ljudi. Ima onih koji su ti bolji za suđenje kod kuće, ali i onih poželjnijih kada si gost. Iskustvo me naučilo kako sudačku odluku ne možeš promijeniti, pa bih igračima redovito sugerirao: „On sudi, mi igramo, pustite ga da mu se suparnička momčad prva zamjeri“. Jer, ako mu stalno prigovaraš i tri puta spominješ mamu, sigurno je da ti neće biti sklon.

Dodatnu frustraciju u nogometu stvara i činjenica da sinovi bivših (prvoligaških) sudaca također postaju (prvoligaški) suci. Vjerojatno ima tu i dosta nepotizma, ali zar nam tako nije i u ostalim društvenim djelatnostima?! Zar dijete liječnika ne bi smjelo biti liječnik!? Bitno je samo je li dobar ili loš sudac… Ništa drugo.

Kako bi otklonili bespotrebno trošenje energije (i živaca) od strane trenera i igrača, a u konačnici i gledatelja, jedino rješenje jest bolja organizacija klubova u svim segmentima. Klub koji nije adekvatno zastupljen u svim sastavnicama HNS-a, klub koji nije „za stolom“, nije uvažen ni na terenu. Dok je nogometne igre, bit će i sudačkih pogrešaka. Nema onog tko radi, a ne griješi. Bitno je da pogreška nije namjerna, tendenciozna.

Kodeksom ponašanja zabranili smo igračima i trenerima komentiranje suđenja. S tim se ne slažem. Jer, ako svi mogu komentirati igru igrača i poteze trenera, zašto ne bismo imali pravo komentirati i suđenje koje je također sastavni dio igre. Mislim da problem ne rješavamo zabranama, već otvaranjem javnog stručnog i korektnog dijaloga.

Trener, između ostalog, mora biti odličan poznavatelj PNI i (pre)poznavatelj situacija u igri, ali ne smije trošiti energiju na suca i suđenje, već na igru svoje momčadi. U suprotnom, igrači sve manje igraju, a sve više se bave suđenjem, a ne svojim poslom, igrom. I na kraju svi tražimo alibi u tuđim, a ne u vlastitim pogreškama. Nitko od nas trenera ne voli izgubiti, ali moramo biti realni, baviti se analizom učinka svoje momčadi i vlastitih procjena i poteza. Pobjede, porazi i remiji su objektivne stvari u nogometu. A ljestvica na kraju sezone će reći sve o nama.

Svaki put po svršetku utakmice sucima sam pružio ruku, ali i na pristojan način rekao svoje mišljenje o njihovu suđenju, bilo ono pozitivno ili negativno. Bio sam zahtjevan trener i moji igrači su za mene uvijek više griješili i bili odgovorniji za rezultat nego suci. Kada nisu griješili, ili su to malo činili, mi smo pobjeđivali, neovisno o sudačkim pogreškama. Nitko još, pa ni ja sam, nisam nikada rekao: „Do pobjede smo došli uz pomoć suca koji je griješio u našu korist“. Tu počinje i završava priča o sucima i suđenju.

Ovo prvenstvo je vrlo interesantno, jer će četiri, a ne pet momčadi kao prošle sezone, igrati u UEFA-inim natjecanjima. Za ta četiri mjesta borit će se šest momčadi, s tim da ćemo ove sezone imati vrlo neizvjesnu borbu za prvaka, što prethodnih godina nije bio slučaj. Preostale četiri momčadi nastojat će izbjeći posljednje mjesto koje vodi u 2. HNL. Ulog klubova je velik, oni koji uđu u UEFA-ina natjecanja dobit će izravnu financijsku injekciju te prihode od marketinga, ali i rast cijene svojih igrača koji će biti u europskom izlogu. Isto tako, klubovi koji ostanu u 1. HNL dobit će također svoj dio kolača bez kojeg bi u ovo vrijeme recesije i igre na praznim stadionima teško preživjeli.

Inače, Prva HNL je već neravnopravna, ali ne radi sudaca, već radi toga što se u (is)toj ligi natječu nogometne momčadi koje imaju budžet preko 300 milijuna kuna i one koji jedva skucaju deset milijuna kuna. Time je i sportski izazov puno veći. Financijski bogatiji klubovi vjerojatno imaju i bolje igrače, ali i bolje uvjete rada i življenja, širu klupu, što je važno radi kratkoće provedenih priprema te ubrzanog ritma natjecanja radi nadoknade jesenas odgođenih utakmica. To daje dodatnu draž utakmicama na kojima nerijetko, kada bismo isključili ton na TV-u, ne bi znali tko je David, a tko Golijat. Nema se vremena previše slaviti dobar rezultat. Ali, ni predugo tugovati nakon lošeg (što bi rekao pokojni Cico Vukušić: „Kad čačkaš po rani, ona još više krvari”.

Gledamo sve interesantnije utakmice sa sve manje prekršaja. Manje je bespotrebnih prekida, puno je neizvjesnosti, još kad se dodatno ubrzaju odluke kod VAR provjere gledat ćemo europski nogomet u Prvoj HNL. Nažalost, za sada bez gledatelja. Griješit će i dalje suci, ali i treneri, igrači. U svom ovom čemeru od korone uživajmo u odličnim predstavama naših klubova, pustimo crnilo, pa i sipa ga više nema.

Zadnje utakmice su nam pokazale da se neovisno o imenima i materijalnim razlikama opet igraju utakmice bitno sportskog načela ”nas 11, njih 11”, a teren za sve isti, od 6.000 kvadrata. Igrači i treneri pokazuju da ih o ishodu utakmice ipak najviše pita, a vjerujem da će tako i ostati do kraja prvenstva. Tek smo na polovini.

Vjerojatno ste mogli primijetiti i nešto lošeg, ali sigurno ste primijetili kudikamo više dobro u utakmicama u kojima favorizirani Dinamo usred Zagreba bude poražen od Šibenika, Hajduk usred Splita od Lokomotive, a Rijeka na Rujevici od Gorice. I to bez ikakvih repova i ružnih priča.   

Čeka nas još mnogo intrigantnih utakmica u borbi za vrh i ostanak u ligi, puno igara i lijepih golova, a oni koji to budu kvarili da će ispasti iz kola (momčadi ili sudačke liste). Imajmo vjere, širimo pozitivan stav gledajući utakmice, uočavajmo dobar pas, vrhunsku dijagonalu, šut, dribling, zdrav duel, obranu, gol. Detalji čine dobru sliku. Proći će i korona, ići ćemo na utakmice, družiti se!

Dozvolu za treniranje su dobili i nižerazredni klubovi, mladež će živnuti, bit će nogometa, utakmica, brzo će i proljeće… Imamo ionako već dosta crnila. I previše, svaki dan bismo mogli praviti crni rižoto. Gledajmo pozitivno, govorimo pozitivno i radimo pozitivno!

I na kraju u privitku prilažem i fotografiju iz 1981. godine sa seminara nogometnih trenera-kandidata iz bivše Općine Vinkovci. Održan je pod vodstvom mentora Drage Krizmanića, tadašnjeg instruktora Regionalnog nogometnog saveza. Dokaz da znanja nikad nije previše jest i nazočnost seminaru bivšeg odličnog golmana i nogometnog suca Jose Kovačevića te bivšeg centarfora i ponajboljeg suca Vinkovaca svih vremena Mate Rupčića. Izazov za one malo starije, pronađite ih na slici.

FOTO: privatni album