MPRESSING – Krenulo je…

PIŠE: Mile Petković

Nakon nikad kraće zimske prvenstvene pauze hrvatski nogometni prvoligaši odradili su također nikad kraće pripreme za proljetni dio sezone. Vjerojatno su igrači prilikom kratkog odmora vježbali po programima stručnih stožera, jer rok za pripreme u trajanju od dva do tri tjedna nije optimalan za kompletnu fizičku i tehničko-taktičku pripremu. Realni rokovi za pripreme, kada su stanke u prvenstvu duže, inače iznose šest do osam tjedana. Treneri su sada morali upotrijebiti i znanje, i maštu kako bi pripremili momčadi za nastavak prvenstva, a otegotna okolnost nekima je i to što u hodu moraju odigravati i zaostale prošlojesenske utakmice. Sigurno je da će u ovakvim okolnostima u prednosti biti klubovi koji imaju šiti izbor kvalitetnih igrača.

Po onoj narodnoj „Svako zlo za neko dobro“, epidemija korone je nakon dugo godina primorala sve naše prvoligaše na pripreme na hrvatskom Jadranu. Hotelijeri iz Medulina, Rovinja, Umaga, Brača i Makarske su otvorili svoje hotele te dobro pripremili terene za treninge i pripremne utakmice. Podsjetilo me to na godine kada su se kod nas pripremale nogometne momčadi iz Austrije, Čeke, Slovačke, Poljske, Mađarske, Rusije, Rumunjske, Nizozemske, Norveške, Kine, Koreje, zemalja bivše Jugoslavije, itd.

Hajduk se ovoga siječnja pripremao na Braču i ako me sjećanje ne vara to se sada dogodilo prvi put nakon 2000. godine kada sam trenirao Hrvatski dragovoljac. Mi smo tada pripreme odrađivali u Baškoj Vodi, otkuda smo skoknuli do Brača gdje smo s Hajdukom odigrali pripremnu utakmicu. Čak je i drugoligaš Rudeš pod vodstvom svog trenera Makaranina Marija Carevića ”otvorio” hotel i obavio pripreme u Makarskoj koja ima solidnu nogometnu infrastrukturu, nekad je bila kamp mladih reprezentativaca bivše države. Nadam se da će se taj trend nastaviti i kada prođe ovo zlo od korone, jer imamo sve resurse da sportom produljimo turističku sezonu. Bio sam kao trener na pripremama u Italiji, Turskoj i Nizozemskoj i, vjerujte mi na riječ, ništa oni ne nude što mi nemamo.

Uoči početka nastavka prvenstva zabilježene su tri trenerske promjene u HNL-u. I jedna direktorska. Goricu je iznenada napustio sportski direktor Mindaugas Nikoličius koji je otišao je u Hajduk, a trener Valdas Dambrauskas otišao je u bugarski Ludogorec. Na njegovo je mjesto stigao relativno mladi, ali već dosta iskusni Siniša Oreščanin.

Lokomotivu je, za javnost iznenada, napustio trener Goran Tomić koji je realizirao financijski izdašan angažman u Kini. Na njegovo je mjesto hitno vraćen bivši trener Lokomotivinih juniora Jerko Leko koji je u međuvremenu nakratko preuzeo seniorsku momčad Hrvatskog dragovoljca, ali je dogovorom klubova nakon par treninga u Sigetu vraćen natrag, u Lokomotivu. U tom manevru potrošeno je nekoliko važnih dana u ionako skraćenim pripremama što će, pokazalo se kasnije, Lokomotivu i Leku koštati teškog poraza 0:3 uz konfuznu igru protiv Osijeka.

Hajduk je tražeći trenera u Portugalu doveo trenera iz Italije, Paola Tramezzanija. Predstavljajući novog trenera naši sportski novinari, tražeći nešto posebno, istaknuli su i kako je svoje profesionalne igrače jednom prigodom odveo u tvornicu da vide kako se realno radi i živi na proizvodnoj traci. Stalno želimo da nas netko nečim neobičnim zadivi. Zaboravljamo da je vinkovački Dinamo s igračima iz radnoga odnosa ušao u 1. ligu bivše države. I da je trener Slavena Belupa Mladen Frančić još prije 20 godina vodio igrače u proizvodnju Podravke. Pa, tko je tu avangarda?!

Posebnost ovog početka prvenstva jest da se odvija u vrijeme prijelaznog roka tako da je zaostala utakmica DinamoRijeka (0:2) odigrana u javnom, klupskom i medijskom preseljenju igrača iz Rijeke (Nevistić, Smolčić, Štefulj) u Dinamo. Usprkos tome, odigrana je odlična utakmica, Rijeka je dobila, između ostalog i zbog toga što se znala nositi s tim pritiskom. Kod rezultata 0:0 utakmica se lomila, a Nevistić je obranio penal, ”pročitao” je Petkovića. Nevistić je poslije izjavio da mu je u pripremi utakmice trener vratara Gojko Mrčela, inače bivši golman Cibalije iz sredine 90-ih, skrenuo pažnju na to kako Petković izvodi kazneni udarac. Trener Simon Rožman i članovi njegova stručnog stožera su u pripremi ove utakmice definitivno bili prevaga koja je odlučila pobjednika.

Druga zaostala utakmica bila je Istra 1961Gorica. Puljani se zimus nisu pojačali, ali su dobro odigrali turnir u Medulinu. Do ove utakmice zabili su samo devet golova, uspjeli su i povesti, no ambiciozna Gorica je izjednačila i oba suparnika s po osvojenim bodom (1:1) zadržali su postojeće pozicije na ljestvice. Pulski glavni napadač Šime Gržan također je (bio) pod pritiskom, jer je Osijek iskazao javni interes za njegove usluge, (š)to je sasvim legitimno s obzirom na važeće propise te se igrači moraju moći nositi s tim dajući sve od sebe za momčad u kojoj igraju neovisno o vlastitoj nogometnoj budućnosti.

Gledajući utakmicu LokomotivaOsijek u kojoj je Osijek svojom kvalitetom, rutinom i sigurnošću pobijedio 3:0 sjetio sam se jedne epizode iz svoje trenerske karijere koja me u mnogočemu podsjeća na ad hoc pretumbaciju trenera Jerka Leke u Hrvatski dragovoljac, pa onda, nakon par treninga u Sigetu, ekspresnu jurnjavu u Medulin gdje je preuzeo Lokomotivu koja se već ondje pripremala. Bio sam već iskusan trener kada sam dogovorom županjskog Graničara, tada drugoligaša, i Cibalije trebao usred prvenstva spašavati vinkovački prvoligaški status. Bilo je to ovako; u četvrtak sam u Županji odradio trening, u petak sam odradio trening u Cibaliji, u subotu sam bio na tribinama u Otoku gdje je Graničar igrao prvenstvenu utakmicu jer sam želio tom gestom dati podršku momčadi i (pomoćnom) treneru, a nedjelju sam proveo na Cibalijinoj klupi u domaćoj utakmici protiv TŠK-a iz Topolovca koji se također borio za ostanak. U životu ponekad moraš raditi kompromise, ali ovaj moj je donio zbunjenost momčadi te (pomoćnog) trenera Graničara koji je valjda pola utakmice gledao mene na tribinama tražeći pomoć i savjet. Rezime? Graničar je izgubio 0:1, a sutradan se Cibaliji dogodio bolni domaći poraz 1:3. Ili što bi demagozi znali reći: „Kakvu smo im golčinu zabili, a oni nama neka smrdljiva tri!“. Na kraju se Cibalia stabilizirala, ostali smo u ligi, a TŠK je ispao.

Uglavnom, mogu shvatiti trenera Leku, to mu je prva trenerska seniorska utakmica u kojoj je, baš poput mene spomenutom zgodom, prenio svoj košmar na momčad. Jerko Leko će sigurno biti dobar trener, no u klubu mu moraju pomoći kvalitetnim i iskrenim razgovorom. Najteže je s igračima raditi analizu nakon bolnog poraza, samo sipaš sol na ranu. Mnogo je lakše raditi analizu, koja može biti i žešća, kada pobijediš. Leko nakon utakmice izjavljuje da je zadovoljan: „Zabili su nam golove ni iz čega“. Bude li tako i ubuduće analizirao, nema napretka. Pa, golman Santini je teško kiksao kod prvog gola. Kod drugoga je Cokaj skrivio penal jer nije poštovao osnovne principe taktičkog zadatka kod obrambenog kornera; moraš vidjeti i imati igrača kojega čuvaš bočno od sebe na ruci ili ramenu, moraš vidjeti svoj gol, moraš vidjeti loptu, ali i teren gdje ćeš izbaciti loptu. A on od svega toga s obje ruke obgrli igrača dodijeljenog mu na čuvanje, loptu uopće ne motri, i čim ona krene iz kornera prema kaznenom prostoru sudac momentalno odmah može dosuditi penal. To su elementi osnovnih taktičkih znanja. E, sad… Radi li to trener s ekipom? Može li to igrač zapamtiti? To je već kriterij kvalitete.

Igrači se moraju znati postaviti na loptu i prostor. Između ostalog i novi kapetan Lokosa Pivarić, stasom jedan od nižih igrača, dolazi na sedam metara na skok kod obrambenog kornera??? Možda to ima veze s Lekinom najavom utakmice „da će zahtijevati u igri pojedinačnu odgovornost i da ga ne zanima zonska obrana“. Nogomet je ipak kolektivni sport. A, moguće je i kombinirati ”čovjeka” i ”zonu”. Ali, to se sve praktički do automatizma uigrava na treningu, tu ne smije biti improvizacije. Ova utakmica podsjetila me na jednog igrača koji trenutno igra u 3. ligi, iz naše je županije i kao prošao je nogometnu školu Cibalije. No, prilikom obrambenog kornera ništa ne vidi, samo drži rukama svoga igrača. Pored toga vrlo često uklizava sa svojih 190 cm i marljivo skuplja kartone. S nekoliko razgovora, dosta ponavljanja i… Evo stopera kakvog Cibalia treba. Dolazim u napast porazgovarati s njim i trenerom, ali odgađam. Bojim se da ne povrijedim nečiji ego. Kad smo kod stopera, ali i Lokomotive, ne mogu ne primijetiti kako je Lokomotivin stoper Kyriakos Papadopoulos najbolje demonstrirao kako ne treba te s dva žuta kartona ostavio momčad na cjedilu. Kao borio se, a u biti poginuo je od prvog metka. Tj. drugog.

Varaždin je dobio Rijeku 2:1. Ne zato što za Rijeku nisu igrali Galović, Smolčić i Štefulj. I ne zato što trener Rijeke Simon Rožman nakon poraza kaže: „Sad vidim da nemam 20 igrača iste kvalitete“, nego zato što su oni koji su igrali ušli u utakmicu kao da igraju belu na ”dosta”, što je motiviranim Varaždincima bilo dovoljno za vodstvo 2:0. U nogometu nema minulog rada, uvijek se moraš dokazivati. I vrlo rijetko ili nikako smiješ biti samodopadan.

Hajduk je ”na mišiće” pobijedio u Šibeniku (1:0) kojeg novi vlasnici još nisu igrački ojačali. Bodovi Hajduka se broje, pobjeda se piše i pamti, za ostalo će trebati vremena, dodatnih selekcija i ojačavanja. Pitanje je samo koliko će navijači Hajduka imati strpljenja za taj proces.

Gledali smo i vrlo uzbudljivu utakmicu GoricaDinamo. Vidjeli smo sedam golova i pobjedu Modrih 4:3 u zadnjim minutama. U najavi utakmice se dosta govorilo o transferu Špikića i Čabraje u Dinamo. Nakon utakmice Gorica je opravdano prosvjedovala jer je bila zakinuta za aut nakon kojeg je primila pogodak za 3:3. I ta situacija me podsjetila na početak moje trenerske karijere. Vodio sam Spačvu u 4. ligi na utakmici u Jarmini protiv domaćih Borinaca. Arbitrirao je tada savezni nogometni sudac Mata Rupčić, danas nažalost pokojni. I negdje oko sredine terena zakinuo nas je za aut, bio je naš, a dao ga je njima. Poklopi se tako da neposredno nakon toga Borinci zabiju pogodak za konačnih 1:0. Nakon utakmice dođem do Mate, pružim ruku i kažem: „Mene nisi prevario, ti si presudio rezultat“, a on se šeretski nasmijao i uzvratio: „Pa, ja imam kuma u Jarmini“, što je i istina. Sutradan smo Mata i ja popili kavu u gradu, porazgovarali i od tada moji igrači treniraju i znaju kako izvodimo aut kada je naš, a kako se postavljamo kada suparnik ubacuje rukom. Nema druge za nas trenere i igrače, mi to moramo trenirati tako da kasnije ne govorimo o tome kako je sudac pogriješio, nego kako smo mi pogriješili u obrani te situacije iz koje smo primili pogodak. Gledajući Goricu i Dinamo na kraju se ubaci i moja supruga, jer i ona ” nešto zna”: „Vidi, ovaj produžio pet minuta, tako Dinamu uvijek pogoduju…“. Ali, ljudi, to nije samo Dinamovih pet minuta, da je znala mogla ih je i Gorica bolje iskoristiti… Inače, na ovoj utakmici i Bruno Petković je preuzeo rizik izvođenja penala nakon prekršaja nad njim i nakon nerealiziranog penala protiv Rijeke. Vrlo opasno za klub, momčad, ali i njega samoga. Ili pukovnik, ili pokojnik. Ispao je ovo prvo!

Istra 1961 je došla do pobjede protiv Slavena Belupa. Slaven je poveo 1:0 i djelovao je organiziranije od domaćina koji se dizao, pomalo i stihijski, kako se utakmica primicala kraju. Puljani su preuzeli rizik i došli do dva penala koja možemo staviti u domenu sudačke procjene i famoznog intenziteta kontakta. Slaven Belupo je igrao bez ”požutjelih” Parackog i Krstanovića, a trener Koprivničanaca Tomislav Stipić, koji uporno teži nekim posebnostima, trebao je potrošiti više vremena na tehničko-taktičku igru, umjesto da mu igrači igraju pripremnu utakmicu s čepićima. Srećom, samo u ušima. Takve stvari se rade u mlađim uzrasnim kategorijama i nije slučajna narodna izreka: „Ždrijebe učiš vući, a ne staroga konja“. Malo sam proširio ovu priču kako bi svi skupa u narednim utakmicama, a možda već i u današnjoj između Lokomotive i Šibenika, vidjeli koliko su se momčadi i igrači korigirali i što su treneri uspjeli popraviti u odnosu na uvodne utakmice.