MPRESSING – Razvoj mladih igrača

PIŠE: Mile Petković

Novinar Sportskih novosti Robert Matteoni nedavno je hrabro otvorio temu razvoja mladih igrača dodirnuvši se pritom pionirske, kadetske i juniorske 1. HNL uz dodatno pitanje opravdanosti igranja drugih momčadi prvoligaša koji se natječu u 2. HNL.

S obzirom na to da imam određena iskustva o razvoju mladih igrača, imam i svoje mišljenje o tome. Najosjetljivije doba za mladog igrača je prelazak iz juniorskog uzrasta u seniorsko okruženje. Do tada, dakle od osme godine pa nadalje, djeca imaju određenu sigurnost, predvidljivost, znaju da iz limača idu u pionire, iz pionira u kadete, itd. U mlađim kategorijama uglavnom znaju i tko će im biti trener, uglavnom ne mijenjaju klubove i razvijaju se u jednom već poznatom okruženju. Međutim, završetkom juniorskog staža prestaje predvidljivost, a počinje neizvjesnost u okruženju u kojem se u prvom redu vrednuje rezultat.

Poznata je praksa da UEFA i FIFA u smislu razvoja nogometa u svoje komisije imenuju vrhunske iskusne svjetski renomirane trenere, pa nema razloga da mi zanemarujemo postojanje naših rutinera, jer imamo koga za što pitati. Tako da ne bi bilo zgorega kad bi HNS nešto priupitao i neke od naših nogometnih senatora. Nemam namjeru nikoga posebno protežirati, imamo ih mnogo. Nažalost, nedavno smo izgubili Otta Barića, ali još su u snazi i pri zdravoj pameti: Ilija Lončarević, Ivo Šušak, Milan Đuričić, Ćiro Blažević, Marijan Vlak, Srećko Juričić, Stanko Mršić, Predrag Stilinović, Drago Rukljač, Ivan Gudelj, Martin Novoselac, Ivica Grnja i još mnogi drugi.

Oni bi sigurno, ako ništa drugo, imali svoj stav. Za razliku od mnogih koji su dosad donosili stručan sud, a koji im je možda netko i nametnuo. U određenim komisijama HNS-a pozicije se dijele po izbornom ključu HNS-a, a ne prema kompetentnosti. A na sastancima tih komisija se donose krucijalne odluke o razvoju našeg nogometa.

HNS je najavio reorganizaciju natjecanja na državnoj razini koja bi eventualno krenula od natjecateljske sezone 2022/23. i koja bi obuhvatila prva tri ranga natjecanja. Prvi rang natjecanja, tzv. elitna divizija, nosio bi sponzorsko ime i imao bi deset članova. Drugi rang natjecanja bio bi 1. liga s maksimalno do 16 članova, a prema predloženoj projekciji imali bismo i jedinstveni 3. rang s također maksimalno do 16 sudionika.

Iz svega zaključujem da mijenjamo samo naziv i formu, a ne i sadržaj. Što nam znači da nam se liga zove ovako ili onako? Iz sadašnje gospodarske perspektive, očekivanog pada BDP-a koji u dogledno vrijeme sigurno neće značajno rasti, nameće se pitanje tko će to moći financirati? Hej, jedinstveni 3. rang sa 16 klubova?!

Treba biti iskren, tj. da se ne lažemo prilikom licenciranja, ali i realan pa sagledati situaciju i vidjeti mogu li se u relativno kratkom roku osim financijskih stvoriti i ostali uvjeti neophodni za licenciranje. Vidjeli smo na kakvom je terenu nedavno odigrana utakmica osmine finala Kupa Hrvatske Kupa Hrvatske Rudeš-Dinamo… Zagovornik sam one stare narodne, ”znojim se dok dogovaram, a ne kad trebam naplatiti”. Dakle, zagovaram strogo i beskompromisno poštivanje uvjeta licenciranja, jer jedino na taj način možemo iole biti međusobno sportski ravnopravni.

Tu će nam prije svega biti potreban angažman klupskih uprava i lokalnih zajednica u kojima egzistiraju klubovi zainteresirani za određene rangove. Gradovi/klubovi koji budu imali vizionare s idejama ići će naprijed, a ostalima će biti ”kriva” Komisija za licenciranje… Sve se svodi na ljude. Možeš imati avion, ali ako nemaš pilota – zapravo nemaš ništa.

Kad bi se mene pitalo, kod mlađih uzrasnih kategorija ostavio bih natjecanje Prve HNL kod pionira, kadeta i juniora kao dosad, ali moramo pronaći rješenje za jedan ne tako mali problem. Moćniji klubovi su dodatno osnažili odvlačeći djecu iz manjih sredina i onda mnogima od njih, iz ovih ili onih razloga, uskraćuju mogućnost igranja u nacionalnim ligama najvišega ranga, pa igraju u njihovim drugim momčadima, tj. u regionalnim ligama. Koje mogu igrati i kod kuće, u domicilnim klubovima. Jer, za djecu je najbolje živjeti, jesti i spavati u obiteljskom okruženju.

Izluđujemo roditelje i djecu, pa mnogi ne uspiju u nogometu. Ne zato što su lošiji, već zato što ih ubrzavamo u njihovu razvoju. Gore navedeni problem riješio bih na sljedeći način; uvođenjem u određene pravilnike stavke koja nalaže odigravanje određenog broja utakmica u nacionalnoj ligi. Ako mladi igrač doveden iz manje sredine igra u regionalnoj ligi, koju bi, ponavljam, igrao i da je ostao u matičnom klubu, nismo napravili ništa. Sebe nisi osnažio, a isušio si tuđi bazen.  Igrač se razvija jedino igrom.   

Mnoga naša djeca otišla su, ili su bolje rečeno odvedena, igrati nogomet u inozemstvo. Ondje ih se mnogo izgubilo. Zato što su ubrzavana u razvoju. Nama su poznati samo primjeri manjine koja se potvrdila izvan Hrvatske. Riječ je o iznimkama koje potvrđuju pravilo.

Smatram također kako juniorske momčadi trebaju ostati u ovakvom sustavu natjecanja i postojećem formatu. Podsjećam, za juniore mogu nastupati i igrači s 19-20 godina čime je amortiziran njihov prijelaz iz juniorskog u seniorski nogomet, ne izgube se nakon izlaska iz juniora te još godinu ili dvije kontinuirano igraju. Ponavljam, mladi igrač se najbolje razvija kroz igru.   

Ukinuo bih druge momčadi prvoligaša, jer držim kako je profitabilnije da prvoligaški klubovi svoje kvalitetne mlade igrače (koji još nisu dorasli njihovim prvim momčadima) posude drugoligašima i trećeligašima. Uz uvjet da su treneri tih klubova odgovarajuće licencirani, što kod nad nerijetko nije slučaj, te da klubovi u koje mladi igrači odlaze na kaljenje zadovoljavaju sve uvjete licenciranja. Što podrazumijeva da će ondje imati primjerene uvjete za razvoj.

Ovdje bih preporučio opciju posudbe od šest mjeseci do godine dana, uz mogućnost ranijeg povratka u matični klub. Benefiti ovakve suradnje su višetruki; igrač na posudbi ima veliku minutažu kroz koju će razvijati svoj potencijal, klubovi bi mogli podijeliti materijalne troškove potrebne za njegov razvoj, a nije nevažan ni detalj da igrači na posudbi iz klubova višega ranga u pravilu poticajno djeluju na domaće igrače koji se uz njih uspješnije razvijaju. Pa je tako prilično sigurno da će posudbom trojice igrača, budu li ispoštovani svi neophodni preduvjeti o kojima sam ranije nešto napisao, stasati možda i šestorica kvalitetnih. Trojica posuđenih od kluba iz višeg ranga na koja bi se vrlo lako mogla ”zalijepiti” i još trojica igrača kluba koji je ovaj tercet doveo na posudbu. Inače, posudbu je pogrešno shvatiti kao kaznu; nije li se Luka Modrić razvijao u Mostaru i Zaprešiću?

Uvjeren sam kako bi se ovakvim konceptom izazvalo određeno buđenje nekadašnjih poznatih slavonskih nogometnih središta poput: Belišća, Donjeg Miholjca, Požege, Županje, Vukovara, Belog Manastira… I na nacionalnoj razini poticaj bi dobili klubovi iz gradova koji su nekoć imali prvoligaški predznak, a danas su daleko od te razine. Mislim pritom na: Vinkovce, Slavonski Brod, Čakovec, Sisak, Zadar, Karlovac, Metković, Pazin, Dubrovnik i Zaprešić.

Ponavljam, korist je višestruka. Troškovi bi se podijelili, igrači brže razvijali, a i sportska regularnost bila bi veća. Jer, zamjećujem, prateći aktualnu Drugu HNL, kako druge momčadi Dinama, Hajduka i Osijeka ne nastupaju baš uvijek i protiv svih protivnika u istom, tj. najkvalitetnijem sastavu. To nije pravedno i svakako utječe na sportsku regularnost.

Možda je rješenje vratiti se konceptu tzv. dvojne registracije? U svakom slučaju, postojeći model je potrošen, jer nismo veliki kao Italija ili Španjolska, a ni dovoljno bogati kako bismo to dugoročno mogli pratiti. Uz malo volje, a mnogo razgovora i rada moguće je pronaći rješenje za bolji razvoj naših mladih igrača. Primijetio sam i to da su nam 2. i 3. lige pune stranih igrača koji više nisu rijetkost ni u četvrtom rangu natjecanja!? Što nam sigurno nije ni jeftinije, ni korisnije. Na potezu je HNS, kao i svi koji djeluju unutar hrvatskog nogometa, jer je to naš zajednički interes.