MPRESSING – Sinovi nisu bolji od očeva

PIŠE: Mile Petković

Djeca roditelja sportaša koji su imali zapažene rezultate često kreću putem sporta kojim su se bavili njihovi roditelji. Ponekad se počnu baviti i drugim sportom prema kojemu imaju afinitet. Pokreće ih pritom osobna želja za dokazivanjem koja jača sportski i životni duh, želja roditelja ili, jednostavno, ”krenulo je društvo iz ulice…”.

Predugačak bi bio popis da u razradi ove teme uključim sve sportove. Držat ću se nogometa i to bitno sužavajući primjere. Jer, u nogometu ih mnogo ima. Kriterij je bio uglavnom osobno poznavanje očeva i sinova. Između ostalog, evo ih nekoliko, a vi ih znate i više: Ante i Zoran Vulić, Stipe i Franko Andrijašević, Zlatko i Niko Kranjčar, Ivo i Alen Petrović, Ivica i Ronald Grnja, Stjepan i Darko Čordaš, Petar i Hrvoje Plavšić, Vlado i Ivan Maroslavac, Stjepan i Danijel Bogdan, Sergio i Elvis Scoria, Davor i Duje Čop, Joso i Marko Bulat, Dragan i Ivan Lepinjica, Igor, Alen i Zvonko Pamić, Danijel i Daniel Štefulj, Jakov i Bruno Petković, itd.

Ta opredjeljenja odabira sportskoga puta, neovisno od koga potaknuta, često ne završavaju sportski pretjerano uspješno, ali je bitno da se ne izazovu nikakve traume već da se jednostavno zaključi: ”OK, probao sam, probali smo, ima i drugih životnih izazova”. Mnogo češće u sportu sudjeluju i uspijevaju djeca čiji roditelji nisu bili vrhunski sportaši, to je u biti baza sporta, nogometa. Iz blizine sam mogao promatrati neke od tih odnosa, a ponekad sam i sam u njima sudjelovao, kao trener motrio ih iz neposredne perspektive. No, to samo govori da imam već dosta godina, a u sportu sam aktivno od 13. godine…

Braneći naslov Sinovi nisu bolji od očeva, odabrao sam dvojicu hrvatskih nogometnih reprezentativaca, osvajače srebra u Rusiji, i njihove očeve; Marija Mandžukića i njegova oca Matu te Domagoja Vida i oca mu Rudiku.

Opet zahvaljujući svojim godinama imao sam priliku 1985. godine kao trener NK Spačva upoznati Matu Mandžukića, nekoć igrača BSK-a, sadašnje Marsonije. Mato je bio vrstan štoper/centarhalf u tandemu s Ilijom Marićem, nadimka Kobac, koje su protivnički napadači najradije obilazili u širokom luku. Bila je to, inače, kvalitetna generacija slavonskobrodskih nogometaša koje su tih godina trenirali Josip Kuže i Krasnodar Rora, vrsni ljudi, treneri, nogometaši, danas obojica nažalost pokojni.

Mato je rođen 1960. u mjestu u Prud (BiH), povijesno poznatom mjestu na kraju 2. svjetskoga rata. Igrajući i radeći u slavonskobrodskoj Đuri Đakoviću Montaži Mato je osiguravao egzistenciju svojoj obitelji. Bilo je to vrijeme kada je najvažnije bilo imati radno mjesto, što je i dovelo Matu u BSK. Kada bi trening bio prijepodne, Matin poslovođa nije pravio problem zbog njegova izbivanja jer je bio dobar radnik koji se po odrađenom treningu vraćao na radno mjesto i dovršio radne zadaće za taj dan. Kolege s kojima je radio zbog toga su ga još više cijenili.

Imao je Mato poziva da igra u višerangiranim momčadima, između ostalih u svoje redove zvala ga je i Rijeka. No, stavljajući na vagu što dobiva, a što gubi, odlučio je ipak ostati u BSK-u. I tako sve do 1990. godine kada se trbuhom za kruhom uputio u Njemačku gdje je uz posao naravno igrao i nogomet. Povratkom iz Njemačke još je nekoliko godina igrao u NK Željezničar iz Slavonskog Broda te u još nekim klubovima Brodske Posavine.

Kad Mario dođe u Slavonski Brod često zajedno prošetaju gradom. Mario se začudi što mnogi, njemu nepoznati ljudi, pozdravljaju Matu. Ne treba se čuditi, nisu zaboravili poštenog BSK-ovca i radnika Đure Đakovića. Uđe Mato s Marijom i u raspravu o nogometu, te s pravom ne da na sebe. Druga su vremena bila, drugi uzori, dosezi. Ali, ne da Mato priznati da je Mario bolji: ”Jest, zaradio je mnogo više novca, ali nije bolji. I još nema obitelj, zasad samo curu”.

Mato ni danas ne može bez nogometa pa je nakon raznih trenerskih epizoda u mlađim kategorijama pronašao svoje zadovoljstvo osnivanjem ŽNK Marsonia. Na nogometnom igralištu u Ruščici djevojčicama prenosi golemo životno i nogometno znanje. Predsjednik je, a i trener. Nije mu teško, radi ono što voli, a i Mario ga je malo ”pogurao”. Mato od kćeri Ivane ima i unuku Milu te unuka Marina koji ide djedovim i ujakovim nogometnim stopama, da se nastavi nogometna loza…

Mario je trenutno bez nogometnog angažmana. Nije prihvatio ponude klubova iz Rusije i Kine, nameću mu se sada neke iz SAD-a i Brazila. Poznajem Marija kao hiperaktivnu osobu koja je sigurno spremna na nove izazove, ali s obzirom na njegove zrele igračke godine mora uskoro pronaći angažman. Ne smije proljeće dočekati bez kluba. Uvijek mu je najveća kazna bila ako ne igra, bilo koju poziciju. Samo da igra. Bilo bi idealno da novu nogometnu destinaciju pomalo i uveže u ono čime će se baviti po svršetku igračke karijere.

Svima nam je ostala u sjećanju sjajna igra i osvojeno srebro naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Stoperski par LovrenVida, smatram, odigrao je turnir života. Bojim se da takvu igru više ne mogu ponoviti. Daj Bože da nisam u pravu. Domagoj je poznatiji sin negda velikog centarfora Rudike Vide, koji ima i sina Hrvoja, također poznatog igrača u slavonskim okvirima.

Rudika Vida rođen je 1963. godine. Imao sam čast upoznati ga kao igrača, kada je igrao za Jedinstvo iz Donjeg Miholjca koje se prije Domovinskog rata natjecalo u Hrvatskoj ligi Istok. Bio je visok, mršav, plav, vrlo pokretljiv igrač, odličnog skoka, ali malo je tajni za njega postojalo i u igri na tlu. Vodeći NK Spačva kao trener znao sam na njemu promijeniti dva-tri ”flastera” kako bi ga neutralizirali, uglavnom bezuspješno.

Rudika je za svoj angažman u Jedinstvu dobio prvo zaposlenje u pogonu Borova u Donjem Miholjcu. A poslije u Ini, ali ne ”na pištolju”, kako je neki novinar pogrešno zapisao, već na eksploatacijskom polju kod Donjeg Miholjca. Igrajući za Belišće u 1. HNL u sezoni 1993/94. do zadnjega kola vodio je mrtvu utrku za najboljeg strijelca lige. A onda je spretniji Goran Vlaović (29) Osijeku zabio hat-trick Croatijinoj pobjedi 7:1, dok je Rudika (26) u porazu 1:2 na Šubićevcu postigao utješni pogodak za Belišće. Inače, u Prvoj HNL Rudika je nosio i dres Osijeka, 18 nastupa, bez pogotka.

Volio je Rudika nogomet, no toliko je bio odgovoran prema svojoj obitelji da nije napuštao posao, nego je zamrzavao radni status u Ini, a po prvoligaškim izletima opet se vraćao na miholjačka naftna polja. Još je igrao za Valpovku kada je Domagoj počeo iskazivati zanimanje za nogomet. Rudika ga je iz Donjeg Miholjca svakodnevno vozio na treninge u 50-ak kilometara udaljeni Osijek, usklađujući svoje radne i sportske obveze. Kaže mi, ”morao sam mu omogućiti da se okuša u onome što voli”. Siguran sam da bi ga Rudika vozio i na sviranje tamburice, samo da ju je Domagoj želio svirati. Odradio je Rudika roditeljsku zadaću za 5!

Rudika s Domagojem nikada nije ulazio u usporedbu igračkih kvaliteta, realan je da svako vrijeme nosi svoje. No, Rudika redovito dere grlo u lokalnom kafiću objašnjavajući kako je i prije bilo odličnih igrača. Domagoj danas, kako znamo, nadograđuje svoju uspješnu karijeru u Bešiktašu i sprema se za nove izazove hrvatske nogometne reprezentacije.

Tko je bolji nogometaš; sinovi ili očevi? Gledao sam ih svu četvoricu, tvrdim da očevi nisu bili lošiji. A bili su i očevi. Bio sam sukreator dovođenja Marija Mandžukića u NK Zagreb, ondje sam mu bio i trener. I moram negirati mog velikog trenerskog uzora Ćiru Blaževića. Iako je često boravio u Slavoniji, bio je i trener Osijeka, Ćiro nije spoznao razliku između baje, bećara i đilkoša. Mario Mandžukić i Domagoj Vida su bili i ostali zaljubljenici u Slavoniju, baje ili bećari. Nikako đilkoši. Taj pojam oslikava negativca, neradnika, kavgadžiju koji zna povući i ”feder”.

Sinovi su sigurno u ovoj priči po statusu vrhunski nogometni profesionalci, a Rudika i Mato su bili veliki profesionalci po ponašanju u radu, sportu, ukupnom životu. Poruka sinovima – ako si profesionalac po životnom opredjeljenju, imaš puno više šanse postati i profesionalac po statusu. Jednog poznatog nogometaša novinar je tijekom intervjua pokušao isprovocirati: ”Imali ste u svojoj karijeri i dosta sreće…”, na što je dotični efektno odgovorio: ”Da, u pravu ste, uvijek me sreća pratila kada sam naporno radio”.