MPRESSING – Stari smo preko sto godina, a i ponašamo se dementno

PIŠE: Mile Petković

Današnja utakmica 19. kola Druge HNL između Međimurja i Cibalije ponukala me da napišem nekoliko redova. Ono što sam o obje momčadi mogao saznati – uglavnom iz medija, TV izvješća s utakmice utakmice Rudeš – Međimurje (6:1) te uživo gledajući jednu od provjernih utakmica u Bijelom Brdu između BSK-a i Cibalije – premalo je za bilo kakvu prognozu ili procjenu proljetnih mogućnosti Međimurja i Cibalije. Ono što znam jest da su obje momčadi promijenile „krvnu sliku“ u odnosu na jesen. Nadam se da je Cibalia uspjela kvalitetne Bajića, Barabana i Šarića, koji ove zime napustili klub, nadomjestiti barem jednako kvalitetnim i jeftinijim novopridošlicama. O Međimurju znam da je ostalo bez svog ponajboljeg igrača, napadača Mijića koji je otišao je u Dinamo, te da je zabilježena i promjena na klupi na koju je umjesto trenera Gorana Vincetića vratio Mario Kovačević. Ponavljam, rezultat današnje utakmice ovom prigodom nije u mom fokusu, već vas želim upoznati s određenim poveznicama ova dva kluba (dva bivša prvoligaša), dva grada i dvije županije.

Međimurje i njegovo administrativno središe Čakovec prvi put posjetio sam u kolovozu 1991. godine. Do tada sam o ovome lijepome dijelu Hrvatske znao samo ono što sam učio iz zemljopisa/geografije i povijesti. No, ratne neprilike odvele su Cibaliju, a i mene kao trenera te moje suradnike Stanka Mršića i prof. Marijana Nosića, u ovaj kraj dobrih i radišnih ljudi. Međimurski nogometni savez, kojim je tada predsjedao Drago Katalenić, dvaput nas je po 15 dana ugostio u Čakovcu. Naša baza bio je hotel Park te stadion SRC Mladost izgrađen 1987. u vrijeme Univerzijade. Prvo gostoprimstvo, dakle, upriličili su nam Međimurci u kolovozu 1991. kada je u Slavoniji već zveckalo oružje, a ljudi ginuli. Rat se rasplamsavao, iako se još uvijek u službenoj politici i nogometnim krugovima vrtjela priča o tome da ćemo početkom rujna igrati u Banja Luci protiv Borca u okviru 1. kola Druge jugo-lige. No, postojao je i paralelni raspored prema kojem smo u 1. kolu Prve HNL gosti HAŠK-Građanskog u Zagrebu. Uglavnom, u Vinkovcima nismo mogli trenirati, a naši sportski prijatelji iz Čakovca su nam tada itekako pomogli stavljajući se na raspolaganje svim svojim osobnim, sportskim i gospodarskim resursima.

Moj drugi posjet Čakovcu datira iz kraja siječnja, odnosno početka veljače 1992. godine. Od nogometa prethodne jeseni nije bilo ništa, a mi smo stigli u Međimurje na pripreme za početak povijesnog HNL-a. Dolaskom u Čakovec čudom smo se čudili kako skoro svaka druga kuća u gradu i okolnim mjestima ima ploču s imenom neke firme ili obrta. Međimurci su uspjeli zadržati kult rada, radeći uglavnom u Sloveniji, Austriji i Njemačkoj. Taj kult rada su zadržali i do danas, to je njihovo najveće bogatstvo.

Već po dolasku u hotel Park bili smo obuzeti pažnjom svih koji su s nama dolazili u kontakt. Mnogi su ciljano dolazili u hotel kako bi iz prve ruke čuli ponešto o ratnim zbivanjima koja su za njih, srećom, bila daleka. Iako su mnogi Međimurci i Zagorci završili na slavonskom ratištu. Sjećam se kako se jednom prilikom našem vođi puta Smiljku Vraniću obratio jedan stariji gospodin: „Kad uhvatite četnika, dovedite ga meni da mu ja pokažem…“. Na to Smiljko napravi tešku grešku i kaže: „Što vi Zagorci mislite, da se mi s njima tučemo mješalom za mast?“. Čovjek uči čitav život, a mi smo iz reakcije našeg sugovornika naučili da se Međimurci i Zagorci baš i ne vole, a moj Smiljko, pogrešno misleći da su svi koji kajkaju ujedno i Zagorci, nije znao za tradicionalni rivalitet Zagoraca i Međimuraca koje dijeli samo Drava.

Treninge smo održavali na glavnom i pomoćnom terenu SRC Mladost koji u svom sastavu ima i priručnu teretanu. Odigrali smo i nekoliko kontrolnih utakmica, protivnici su nam bili: MTČ, Budućnosti iz Hodošana, TNT Bratstvo, Dinamo Domašinec, Borac Nedelišće, Osvit Đelekovec, pa i Varteks. Domaćini su se silno trudili ugoditi nam na svakom koraku, a mi smo nastojali biti korektni pa im uzvratiti na svaki poziv za prijateljsku utakmicu. To međusobno upoznavanje kroz nogomet stvorilo nam je i mnoga sportska prijateljstva, a i upoznali smo se s golemim gospodarskim potencijalom Međimurja koje je bilo isprepleteno s međimurskim nogometom. Primjerice, predsjednik Budućnosti Hodošan Ljubo Jurčec bio je direktor GP Međimurje, u nogometu su djelovali i gospodin Zrna, inače direktor povijesne štamparije Zrinski koja je tiskala prve hrvatske dinare, pa gospodin Vlahek, direktor Mesne industrije Vajda, naš domaćin Drago Katalenić bio je direktor čakovečke zanatske zadruge (usput, zanatstvo je u Međimurju bilo daleko razvijenije u odnosu na ostatak Hrvatske). Jedan od sponzora našega boravka u Međimurju bio je i vlasnik Metalne industrije TMT Hasan Tanović, moram svakako i to napomenuti.

Kroz sve te tvornice proveli su nas naši tamošnji sportski prijatelji Branko Naranđa, Štef Hamonajec, Miljenko Dovečer, a svaki naš korak pratio je i bilježio tadašnji i sadašnji novinar Sportskih novosti Josip Freiler. Bilo je tih dana i dosta neizvjesnosti, jer smo osluškivali što se događalo u Vinkovcima. A nije se događalo ništa dobro. No, bilo je i zabavnih, neobičnih zgoda poput one iz Domašinca kada je u drugom poluvremenu utakmice protiv domaćeg Dinama na poziciju centarfora stjecajem okolnosti ušao naš prvi vratar Marjan Mrmić. I zabio tri komada. Pamtim i to da je moj prvi asistent Stanko Mršić iskoristio svoj imotski gen i od predstavnika firme TMT, gospodina Ive Bartolića, užicao 30 zimskih jakni Yassa. Možete misliti kakva je to sreća bila… Siječanj, stišće zima, a mi do tada kao beskućnici, bez zimskih jakni.

Inače, u tom drugom posjetu Međimurju vođa puta bio je Marko Bonić koji je kao i već spomenuti Smiljko bio zaposlenik bivšeg vinkovačkog Poljostroja. U toj firmi sam nekada i ja radio, a direktor je bio David Čačić, izvanredni sportski radnik i obnašatelj važnih dužnosti u Dinamu/Cibaliji. Uglavnom, Marko i Smiljko su bili vođe puta s 30 ljudi i bez dinara u džepu. Pravi komercijalisti. Inače, u Čakovcu smo, da ne zaboravim, bili i „domaćini“ prvenstvenoj utakmici protiv HAŠK-Građanskog kojeg je tada vodio gospodin Vlatko Marković. Tog 25. travnja 1992. izgubili smo 0:2, zabili su nam Goran Vlaović u prvom i Zoran Slišković u drugom poluvremenu.

Priličan je i broj Cibalijinih igrača koji su nosili dres čakovečkog kluba: Ivica Jozinović, Tomislav Dabro, Besim Haxhiu, Ilica Perić, Siniša Sesar, Benedikt Panić, Matijas Knezović, Danijel Kuzmić, itd. S druge strane, Međimurac Dino Kresinger, stasiti centarfor, postao je kasnije i naš Dino, vinkovački. Međimurje je iznjedrilo još neke sjajne aktere nogometnih terena poput Srećka Bogdana, Drage Vabeca, Dražena Ladića, Roberta Jarnija

I danas u Međimurju postoje ljudi koji paralelno djeluju u sportu i gospodarstvu (kao što je predsjednik Međimurja, gospodarstvenik Marijan Uršanić) i koji mogu biti kvalitetni sugovornici po pitanju financiranja sporta, suradnje u gospodarstvu, itd. Nogomet i sport uopće su tu da, između stalog, zbližavaju ljude, gradove i regije. Tu je leži istinsko bogatstvo za onoga tko zna koristiti znanje, iskustvo i prijateljstvo suparnika.

Kada je Drago Katalenić, inače po struci pravnik, obnašao dužnost direktora marketinga HNS-a bio je inicijator izgradnje malih nogometnih terena s umjetnom travom po cijeloj Hrvatskoj. Na njegovu inicijativu HNS je u suradnji s Gradom Vinkovcima u okviru Cibalijinog stadionskog kompleksa izgradio sada već derutni terenčić s umjetnom podlogom. Drago je čovjek koji ima golemo znanje i iskustvo, ne bi bilo loše konzultirati ga, jer je znalački iskoristio sredstva HNS-a i EU fondova te u svom Domašincu napravio izvanrednu nogometnu infrastrukturu, u prvom redu za mlađe kategorije. Na tim terenima svake godine se održavaju međunarodni nogometni turniri na kojima nastupaju najpoznatije ekipe mladeži iz čitave regije.

Naš već spomenuti prijatelj Branko Naranđa, inače nekoć vrstan vezni igrač u vrijeme rata kada smo premijerno gostovali u Čakovcu, sada je županijski instruktor Međimurskog nogometnog saveza. I provodi jedinstveni program školskog i klupskog nogometnog natjecanja u kojem je cilj da svako dijete koje se želi baviti nogometom tijekom tjedna odigra barem jednu utakmicu. Ne bi bilo loše konzultirati ga, proučiti taj program, pa ga i primijeniti u našoj županiji. Kao klub imamo preko 100 godina, ali i ponašamo se dementno, kao stogodišnjaci. Na mladima svijet ostaje, no nije s njima i počeo.

S većinom ljudi iz međimurskoga kraja koji su nam bili pri ruci kada je bilo najteže i danas održavam privatni kontakt. Bilo bi dobro otvoriti suradnju na razini klubova, gradova, i županija. Iskustva i znanja nikada nije previše. Proći će i današnja utakmica kao i mnoge druge, no pitanje je hoće li nam nešto novo donijeti osim potrošenih 90 minuta?!