MPRESSING – Zlatko Kranjčar – Cico

PIŠE: Mile Petković

Ne tako davno pišući prigodom godišnjice smrti našeg legendarnog trenera Tonka Vukušića Cice spomenuo sam i drugog velikog nogometnog Cicu, Zlatka Kranjčara. Nažalost, nakon smrti velikog Otta Barića, tvorca prvoligaškog vinkovačkog Dinama kojeg je Tonko Vukušić 1982. godine uveo u Prvu jugo-ligu, primili smo i tragičnu vijest od smrti Zlatka Kranjčara koji je s Ćirom Blaževićem, Velimirom Zajecom i ostalim dinamovcima osvajanjem prvenstva povijesno obilježio istu, 1982. godinu. Uzgred, iste godine sam započeo trenersku karijeru trenirajući Spačvu u 4. ligi, a školujući se na trenerskoj školi pri Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu, pod mentorstvom prof. Miloja Gabrijelića.

Godine 1982. o toj zlatnoj Dinamovoj generaciji znao sam gotovo sve, u prvom redu iz medija, ali osobno Cicu Kranjčara nisam poznavao. Igrom sudbine 1991. godine sam na klupi Cibalije zamijenio Tonka Vukušića i završio proljetni dio prvenstva u 2. jugo-ligi. Iste godine sam godine u Zagrebu na Fakultetu za fizičku kulturu upisao višu trenersku školu, a tu i osobno upoznao Zlatka Kranjčara koji je 1990. završio igračku karijeru te je počeo raditi kao trener u austrijskim amaterskim klubovima. Te 1991. godine na Fakultetu za fizičku kulturu okupila se veća heterogena skupina mladih ljudi sastavljena od bivših vrhunskih nogometaša bez ikakvog trenerskog iskustva, nas nekoliko trenera s određenim iskustvom (Ante Čačić, Branko Tucak, Miroslav Buljan, itd.), u to sam vrijeme imao već devet godina trenerskog staža, iako nisam bio najstariji u grupi u kojoj je Cico predvodio svoje bivše suigrače (Marijan Vlak, Zvjezdan Cvjetković, Džemaludin Mustedanagić kojega je Cico, ne znam zašto, zvao Džemail), a tu su bili i ostali Zagrepčani (Tucak, Žarko Šetka, inače bivši trener TŠK-a iz Topolovca s kojim je Cibalia bila bitku oko ostanka u Prvoj HNL 2002. godine, pa već spomenuti Ante Čačić, Željko Bolarić, Vlado Milković, Braco Marušić…). Dalmatince su zastupali Miodrag Paunović, Ivica Kalinić, Siniša Jalić, Ive Jerolimov, a i mi iz Slavonije bili smo prilično zastupljeni; Stanko Mršić, Davor Čop, Bruno Buhač, Miro Buljan, Željko Turda i moja malenkost. Rijeku i Istru zastupali su, pak, Predrag Stilinović, Božo Mamić, Božidar Macan i drugi. Semestri su se održavali na faksu u Zagrebu te u Medulinu pod vodstvom voditelja katedre nogometa dr.sc. Stjepana Jerkovića, uz asistenciju prof. nogometa Valentina Barišića i vanjskog suradnika, našega Slavonca, Željka Ivkovića – Psiha te ostalih predavača s FFK-a.

Cico je bio nesumnjivi vođa svojih dinamovaca, pa smo ga i mi izabrali za predstavnika naše grupe polaznika trenerskog usavršavanja. Uvijek je bio nasmijan, raspoložen, širom dječački otvorenih očiju. Neovisno na aktivnosti u zatvorenim prostorima ili na terenu, Kranjčar je ispunjavao prostor svojom karizmom. U čitavoj grupi imao je najveću nogometnu karijeru, iako je tu bilo još dosta bivših vrhunskih nogometaša. Svoju ljudsku veličinu pokazivao je na najjednostavniji način; nosio je na predavanja, kao prvoškolac, olovku i bilježnicu, baš kao i svi mi ostali, a za sve eventualne nejasnoće u predavaonici ili na terenu nije se libio pitati predavače za pojašnjenje.

Bio je jedan od nas i sve nas je ”kupio” time, svi smo se ponašali isto, bili smo ravnopravni, neovisno o godinama i karijerama. Bili smo kolege ili kako smo se iz zezancije zvali ”kolegice”. Ne bih možda to posebno ni naglašavao da daljnjim školovanjem za UEFA Pro licencu nisam imao priliku vidjeti i neke naše brončane iz Francuske kako su se ponašali drugačije, kao da sve znaju i da ih sve pripada.

Živeći svatko svoj život i gradeći svoje sportske karijere nismo se često susretali, ali smo se kao dio grupe, već prema potrebi, mogli osloniti jedan na drugoga. Pamtim tako 2002. godinu kada je Cico u NK Zagreb složio odličnu momčad i pored dotad nedodirljivih Dinama i Hajduka zasluženo osvojio Prvenstvo Hrvatske. Na tom putu malo je zapeo u Vinkovcima, Cibalia se tada standardno borila za ostanak, dobili smo Pjesnike 2:1. Malo su pomogli i Ultrasi koji nisu dopustili igračima Zagreba miran san u hotelu Cibalia u kojem su bili smješteni.

U utakmici nije bilo ništa sporno, Cico nam je čestitao na pobjedi. Poslije sam s njim razgovarao želeći doznati što misli da je ključno da u tome da su čitavo prvenstvo njegovi izgledali odlično, kao momčad. I tu sam nešto naučio; pored selekcije i kvalitetnog rada, što Cico nije previše isticao, kvalitetu više dobili su u psihološkoj komponenti i sjajnoj atmosferi. Ne samo da ih je Cico kuražio i dizao, nego je i klub konkretno pokazao kako drži do njih redovitim plaćama, kvalitetnim smještajem i ishranom, pripremama, prijevozom, opremom. Kod nas igrači nisu navikli na takav tretman, ali Pjesnici su kvalitetno vratili uvažavanje koje im je uprava pružila. Slično iskustvo sam doživio s NK Zagreb nakon priprema u Italiji i sa Slavenom Belupom nakon priprema u Nizozemskoj. Imao sam osjećaj da mi igrači hodaju na prstima, a ne kao da idu s kopanja, samo im je još motika nedostajala.

Prigodom prvoligaškog malonogometnog dvoranskog Prvenstva Hrvatske 2009. godine, koje se odvijalo u zadarskom Višnjiku, provodili smo dosta slobodnog vremena zajedno s obzirom na to da smo svi bili smješteni u hotelu Falkensteiner. Jednu večer bivši gradonačelnik Benkovca, moj prijatelj Branko Kutija, pokupio je mene i moj stožer iz Slavena Belupa te nas je odvezao na večeru u Šopot kod Benkovca, u jednu živopisnu dalmatinsku konobu. U društvu je bilo i drugih gostiju, pa i Zlatko Kranjčar. Odlična večer uz druženje s dobrim ljudima. Moja ekipa se brzo umorila, pa smo se ranije vratili za Zadar. Sutradan sam čuo da je Cico ostao zadnji. Ali, ujutro je bio prvi na kavi. To je bio Cico. Inače, meni se samo ponekad događa da ostanem zadnji, kao neki dan na Banji.

Zlatko Cico Kranjčar postigao je zavidnu trenersku karijeru uz izbornički posao u tri države (Hrvatska, Crna Gora, Iran U-23), no po meni najveći sportski i životni uspjeh mu je to što se nikad, ali baš nikad, nije odvojio od svojih prijatelja s kojima se družio od dječačkih do praktički kraja života. Mnoge je usput ”pošlepao”, jer oni su bili njegovi. I to nikome nije dao da mu poremeti, često svjestan da i sebi šteti. Sve je mogao biti, ali nikad dvoličan. Za mene je Cico čovjek u kojem je živio duh sedamnaestogodišnjeg mladića. Kao trener Zagreba upoznao sam njegovog sina Niku i mogu reći da s Nikom Cico i dalje živi vječno, jer je Niko pokupio sve dobre odlike svoga oca, velikog čovjeka i sportaša koji je obilježio jednu značajnu epohu zagrebačkog i hrvatskog nogometa.

Poštovani kolega Cico, čast mi je bila poznavati te. Nisi sam, gore te već čekaju naše kolege iz klase, Žare Šetka i Miodrag Paunović – Paun. Moći ćete otvoriti sve teme nepresušnog nogometnog vrela…