Na današnji dan prije točno 29 godina utakmicom HAŠK-Građanski – Cibalia rođena je Prva HNL

Cibalia je – neovisno o aktualnoj eri drugoligaške prosječnosti – institucija hrvatskoga nogometa. Malo je takvih klubova u Hrvatskoj, klubova koji osim stoljetne tradicije imaju i naglašenu prepoznatljivost, dušu, koji su cijenjeni od Prevlake do Dunava… Cibalia je i klub koji je, uz HAŠK-Građanski, današnji Dinamo, (is)pisao povijest Prve HNL, rođene na današnji dan 1992. godine.

Tog petka, naime, na stadionu Maksimir HAŠK-Građanski i Cibalia odigrali su prvu službenu utakmicu pod okriljem Prve HNL. Cibalia je, doduše, u hrvatsku nogoloptačku povijest ušla ni kriva, ni dužna, zahvaljujući prije svega sebičnosti i egocentričnosti zagrebačkoga kluba koji je pošto-poto želio biti akter prve utakmice. Svi ostali ogledi, naime, odigrani su dan kasnije, u subotu, 29. veljače, kada su na teren trebali i HAŠK-Građanski i Cibalia. No, iz Maksimira su u Vinkovce, uz suglasnost HNS-a, uputili prijedlog o odigravanju utakmice u petak, što je i prihvaćeno i… Sve ostalo je povijest.

Nogomet se u dijelu Hrvatske, istini za volju, igrao i u jesen 1991. godine. U natjecanju prigodno nazvanom „Slobodna Hrvatska“ sudjelovalo je sedam klubova, abecednim redom: Inker, Istra, HAŠK-Građanski, Rijeka, Varteks, Zadar i Zagreb. Bilo je to jednokružno natjecanje, šest kola. I dva turnira, u Varaždinu i Puli. A prvi neslužbeni prvak Hrvatske postao je zaprešićki Inker. Zbog ratnoga stanja u natjecanju nisu mogli sudjelovati: Cibalia, GOŠK (Dubrovnik), Hajduk, Osijek i Šibenik.

No, vratimo se povijesnom maksimirskom ogledu odigranom pred oko 6.000 gledatelja. Cibalia je prema metropoli otputovala dan ranije, u četvrtak. I to Poletovim autobusom (vozač je bio Đuka Šamukić, danas nažalost pokojni) koji je tragičnog 2. svibnja 1991. prevozio hrvatske redarstvenike u Borovo Selo gdje je pretrpio znatna oštećenja. Vinkovačka ekspedicija odsjela je u hotelu Laguna, nasuprot stadiona NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici, kasnijoj dugogodišnjoj, gotovo pa stalnoj, bazi Cibalijinih nogometaša za gostovanja u metropoli.

Igrači Cibalije u utakmicu su ušli nekako stisnuti, odveć impresionirani. Nisu se ni okrenuli, a već su gubili 2:0. Prvi pogodak postigao je Željko Adžić koji je već u 45. sekundi utakmice svladao Marjana Mrmića. Nekoliko minuta kasnije Mrmić je morao opet po loptu u mrežu, ”probio” ga je i Zoran Slišković!

Bili smo sputani, mogu čak reći i preplašeni. Slutilo je nakon prvih desetak minuta na katastrofu, ali uspjeli smo doći k sebi, u drugom poluvremenu bitno popraviti dojam, nažalost ne i rezultat. Ostalo je tih 2:0 – prisjetio se Mile Petković tadašnji Cibalijin trener koji je na raspolaganju imao skupinu nogometaša praktički skupljenih po vinkovačkim rovovima i kafićima među kojima su samo Davor Čop i kapetan Nevres Zahirović imali prvoligaško iskustvo.

Osim trinaestorice koji su osjetili maksimirski travnjak u povijesnoj utakmici protiv HAŠK-Građanskog u zapisniku su se našli još i Stjepan Šimić, Dražen Pernar te Zlatko Bijelić koji su dežurali na klupi. A s tribina su suigrače bodrili Josip Jurić, Zoran Rubić, Miroslav Bojko i Irfan Islami koji su sutradan u Samoboru aktivno sudjelovali u pobjedi u prijateljskoj utakmici protiv domaćeg istoimenog drugoligaša (1:0, strijelac Bojko).

Evo još nekih uspomena na maksimirsku utakmicu. Davor Čop se prisjeća:

– Zujilo nam je u ušima nakon brzih 2:0. Nije ukazivalo na dobro, premda na kraju nije loše ni završilo. Bilo je na utakmici dosta Vinkovčana, kasnije smo se s nekima od njih našli na piću u Kiwiju, poznatom kafiću u Kraljevićevoj ulici, nedaleko od Maksimira.

Evo što pamti Mario Meštrović:

– Da smo došli u nekim vatrogasnim jaknama iz donacije. I da je bilo loše suđenje, sudac Burilo dosudio je valjda 800 faulova za domaće. Nismo zbog toga izgubili, ali da je natezao za njih – jest.

Zabilježili smo i nekoliko rečenica Josipa Markovinovića:

– Jedva smo čekali tu utakmicu, možda smo baš zbog toga i izgorjeli. Nismo odigrali dobro, ja prvi. Iako, bio sam u fantastičnoj formi na prethodnim kontrolnim utakmicama koje smo u Medulinu odigrali protiv Osijeka i Šibenika. Mislio sam da ću sam pobijediti Modre, kad ono… Nisam mogao potrčati, šef me zamijenio u 55. minuti.

U rokovniku pedantnog trenera Petkovića upisana je i zamjena ”Lončarević za G. Meštrovića u 85. minuti” koja, vjerojatno previdom izvjestitelja Sportskih novosti s te utakmice, nije evidentirana u cijenjenom dnevnom sportskom listu.

Uglavnom, Cibalia nije dobro otvorila sezonu, ali nije ni loše završila; na kraju balade bila je deveta, prvi prvak samostalne Hrvatske postao je Hajduk, Šibenik nije ispao iz lige iako je bio posljednji (uslijedio je proširenje Prve HNL na 16 klubova, u sljedećoj sezoni u prvoligaše su promovirani Belišće, Segesta, Pazinka i Radnik), Kup Hrvatske osvojio je Inker.

GDJE SU DANAS, ŠTO RADE?

Zgodno je, vjerujemo, uvidjeti i to gdje su danas i što rade akteri povijesne utakmice odigrane prije točno 29 godina.

Marijan MRMIĆ – autor je sjajne vratarske karijere, nakon Cibalije i branio je za Varteks i turski Bešiktaš, ali i za reprezentaciju Hrvatske (14 nastupa). Član je Vatrenih koji su 1998. na SP u Francuskoj osvojili broncu, čuvao je leđa Draženu Ladiću. Danas živi u Varaždinu, trener je vratara u reprezentaciji Hrvatske.

Tihomir PERIŠIĆ – za Cibaliju je osim povijesne protiv HAŠK-Građanskog odigrao još deset utakmica u premijernoj sezoni Prve HNL. Već sljedećeg ljeta vratio se u Spačvu, dugo je trajao na nogometnim terenima po niželigaškim klubovima. Danas živi i radi u Vinkovcima, uposlenik je Šumarije Vinkovce.

Darko JOZINOVIĆ – kasniji prvotimac Hajduka, Karlsruhea, HD-a, Samobora, Vinogradara, HAŠK-a, Lučkog i Radnika Sesvete danas živi u Zagrebu. Nogometni je trener trenutno bez angažmana nakon prošlogodišnjeg povratka iz Saudijske Arabije.

Mario MEŠTROVIĆ – i on je, poput vjenčanog kuma Jozinovića, zaigrao u Hajduku, inozemnu karijeru gradio je u Španjolskoj (Deportivo Alaves), Izraelu (Hapoel Tel Aviv, Hapoel Kfar Saba, Hapoel Jerusalem), a po povratku u Hrvatsku igrao je ponovno za Cibaliju, ali i Rijeku. Danas živi u Vinkovcima, zamjenik pročelnika za sport, mlade i demografiju VSŽ, član Nacionalnog vijeća za sport RH i predsjednik Odbora za lokalni sport HOO.

Nevres ZAHIROVIĆ – dugogodišnji kapetan vinkovačkog kluba po završetku profesionalne karijere igrao je amaterski nogomet za štitarsku Slogu i cerićku Mladost. Iz Vinkovaca je otišao kako nije smio, na mala vrata, prevaren, praktički s najlonskom vrećicom u ruci… Danas živi u rodnoj Tuzli, zapravo na (poslovnoj) relaciji Tuzla-Zagreb, često svrati i u svoje Vinkovce gdje je izuzetno cijenjen među nogometnim pukom srednje i starije generacije koja se sjeća tog vrhunskog nogometaša i čovjeka.

Zlatko RAGUŽ – nakon Cibalije igrao je još u đakovačkoj Croatiji, Segesti, Vukovaru ’91., Brotnju, Otoku i vođinačkoj Mladosti. Godine 2008. doživio je – srećom i preživio! – teški srčani udar nakon kojega je triput podvrgnut operativnom zahvatu na srcu, ugrađeno mu je pet stentova. Živi u Vinkovačkom Novom Selu, radi u Vinkopromu, obiteljskoj tvrtki kojom upravljaju njegov stric i bratići.

Goran MEŠTROVIĆ – vjeran Cibaliji (izuzev kraće avanture u Osijek) za koju je odigrao 247 službenih utakmica u HNL-u. Zabio je i 37 pogodaka, između ostalih i onaj protiv Osijeka u Đakovu, 14. ožujka 1992. godine, prvi Cibalijin službeni u neovisnoj Hrvatskoj! Živi u Vinkovcima, regionalni je instruktor ŽNS-VS i voditelj Cibalijine škole nogometa ”Mravunac-Fegeli”.

Davor ČOP – po okončanju igračke karijere započeo je trenersku, prije dva desetljeća bio je i Cibalijin šef struke. Trenerskim poslom bavi se i danas, ali privatno, bogato znanje i iskustvo individualnim radom prenosi na mlade talente splitskoga kraja. Živi u Trogiru odakle pažljivo motri i na zavidne dosege sina Duje, rođenog Vinkovčanina i prekaljenog nogometnog legionara s trenutnom adresom u belgijskom Standardu.

Sejad HALILOVIĆ – po odlasku iz Vinkovaca igrao je za zagrebačku Croatiju, zatim u Španjolskoj, Izraelu, Turskoj, nakratko još u Osijeku, Rijeci, Ljubljani i Muri… Za reprezentaciju Hrvatske upisao je jedan nastup (prijateljska utakmica protiv Izraela), a dres najbolje vrste BiH odjenuo je u pet navrata. Danas živi u Zagrebu, nije u nogometu, osim što prati karijere starijeg sina Alena, prvotimca Birminghama, te mlađeg Dine, člana Istre 1961. Vinkovaca se rado sjeća, ne samo zbog omiljenog vjenčanog kuma Slaveta Kovačevića.

Hrvoje PLAVŠIĆ – nakon Cibalije prvoligaški nogomet igrao još i u dresu Osijeka. Danas živi i radi u Vinkovcima, već 15 godina vlasnik je odvjetničkog ureda. Daleko je od nogometa, sve svoje potrebe za tim sportom konzumira prateći Liverpool, veliki je navijač Redsa.

Josip MARKOVINOVIĆ – poslije Cibalije igrao je za Segestu, Slaven Belupo, Marsoniju, novogradišku Slogu, nešto malo i za požešku Slavoniju. Trenerskim poslom bavio se desetak godina, no od 2015. nije više u nogometu. Danas živi radi u Njemačkoj, u Karlsruheu.

Hrvoje LONČAREVIĆ – po odlasku iz Cibalije pravio je društvo Markovinoviću u Segesti i Slavenu Belupu, da bi se skrasio u Županji gdje je bio trener u Graničaru. Prije tri i pol godine preselio je u Umag, za život zarađuje kao vozač u tamošnjem hotelu Sol Garden Istra, a za džeparac u NK Dajla, županijskom drugoligašu (u) kojem je trener.

Anđelko KVESIĆ – za Cibaliju je igrao kao posuđeni igrač Zagreba u koji se vratio po isteku posudbe. Kasnije je nizao sekvence u Dubravi, Zadru, Brotnju, Širokom Brijegu, belgijskom Westerloou… Donedavno je živio u Sisku gdje je radio u ordinaciji za gluhe i nagluhe, a bio je i trener starijih pionira petrinjske Mladosti. Nedavno je, prije manje od mjesec dana, preselio u Austriju.

Mile PETKOVIĆ – izgradio je respektabilnu trenersku karijeru, s 237 ”kapica” sedmi je u poretku trenera po broju službenih utakmica u HNL-u. Danas je u mirovini, trenerskoj i poduzetničkoj. Živi u Vinkovcima, premda dobar dio godine provodi u Turnju pokraj Zadra. Umirovljeničke dane krati pišući vrlo čitane kolumne MPressing za naš portal.