Danas je godišnjica smrti jednog od najvećih hrvatskih pjesnika, Tina Ujevića, koji je preminuo na današnji dan u Zagrebu 1955. godine. Teško je sažeti njegov lik i djelo u malo riječi, ali možda bi za početak bila dovoljna jedna – osebujan. Burnog života, bogatog književnog opusa, poezije koja i danas nadahnjuje i tjera na razmišljanje, Tin Ujević ostavio je neizbrisivi trag u hrvatskoj književnosti, a ostatak njegovog životnog djelovanja ćemo ostaviti za prepričavanje nekom drugom zgodom. Za večerašnju uspavanku donosimo vam neke od njegovih najpoznatijih stihova.
Pobratimstvo lica u svemiru
Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I
ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku traženja,
i svima jednako se dive.
S svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena,
I svi ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša je krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti samo o mojoj biti?
Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam piljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajan u braći.